Noć uoči Svjetskog dana mentalnog zdravlja ne mogu mirno zaspati.
Jutros u sedam sati đaci devetih razreda svih devet osnovnih škola sa područja općine Tešanj krenuli su u pravcu Memorijalnog centra Potočari Srebrenica. Posjeta se finansira iz budžeta Općine Tešanj za 2025. godinu u iznosu od 20.000 KM. Deveti razredi svih devet osnovnih škola raspoređenih sa svojim razrednicima i razrednicama u devet autobusa koje je vozilo devet vozača...
Načelnik Općine Tešanj Suad Huskić došao je da nas isprati, obraćajući se učenicima preko pokvarenog megafona govorom koji niko nije čuo, nakon čega je uslijedila zajednička fotografija ispred autobusa. Pola sata kasnije, načelnik je objavio dvije fotografije: jedna sa djecom, nastavnicima i predstavnicima Općine i druga fotografija mezarja u Potočarima. Nakon što su pogledala fotografiju, djeca su upitala: Zašto je stavio sliku grobova ispod nas, a ne, naprimjer, sliku simbola (cvijeta) Srebrenice? Taj jednostavan komentar pokazuje da djeca razumiju ono što odrasli često zaboravljaju – da se sjećanje mora izražavati kroz dostojanstvo, poštovanje i simboliku, a ne kroz senzacionalizam i nepromišljene objave.
Prvu pauzu smo napravili u Kalesiji u tržnom centru, da bismo u Memorijalni centar stigli oko 12:30 sati. Obišli smo mezarje, a potom pogledali dokumentarni film i obišli muzej. Vratili smo se oko 19:45 sati.
Cilj takvih odlazaka, barem deklarativno, jeste da djeca nauče o miru, empatiji i važnosti sjećanja. Međutim, način na koji se te posjete organizuju često pokazuje ozbiljno nerazumijevanje psiholoških potreba i granica djece. Tokom projekcije filma u kojem je prikazana scena strijeljanja, više djece je doživjelo šok i drhtavicu. Na terenu su morali intervenisati medicinska sestra i ljekar iz hitne pomoći iz Tešnja, koji je davao djeci sredstva za smirenje zbog vidne uznemirenosti, drhtanja i visokih otkucaja srca. Jedna djevojčica je završila na zadnjem sjedištu autobusa sa priključenom infuzijom.
Takva situacija ukazuje na potpuni izostanak pripreme, psihološke procjene i stručnog nadzora nad onim što se djeci prezentuje. Skoro pola roditelja učenika iz mog razreda najavilo je da sutra djeca neće doći na nastavu zbog glavobolje i iscrpljenosti.
Djeca nisu odrasli ljudi. Njihova sposobnost da razumiju, emocionalno prerade i integrišu traumatične sadržaje nije razvijena u mjeri koja bi im omogućila da nose težinu scena genocida. U pedagoškom i psihološkom smislu, izlaganje djece slikama nasilja bez prethodne pripreme i naknadne emocionalne podrške smatra se oblikom sekundarne traumatizacije. Umjesto učenja o miru i saosjećanju, dijete doživljava strah, tjeskobu i krivicu koju ne zna da objasni.
Ako je cilj ovih posjeta istinsko obrazovanje za mir, tada je neophodno da se u plan i program uključe psiholozi, pedagozi i stručnjaci za mirovnu edukaciju. Prije odlaska, djeca bi trebala imati pripremne radionice o empatiji, toleranciji i razumijevanju tragedije. Nakon povratka, jednako je važno organizovati razgovore i siguran prostor za izražavanje emocija, jer se, u suprotnom, sjećanje pretvara u tiho traumatsko iskustvo.
Institucije moraju shvatiti da odgovornost ne prestaje uplatom sredstava iz budžeta i upisivanjem posjete Srebrenici u godišnji plan i program škole. Edukacija o genocidu u Srebrenici ne smije se svoditi na jednodnevne ekskurzije i fotografije za društvene mreže. Ona mora biti proces vođen stručno, pažljivo i s poštovanjem prema djeci i prema žrtvama.
Srebrenica nije mjesto koje treba djecu uplašiti — nego ih naučiti da se takvo zlo nikada više ne smije ponoviti.
Kao nastavnica nemam odgovore na niz pitanja koja bih morala znati da bih mogla preuzeti punu pedagošku odgovornost. Ne znam da li je inicijator ove prakse prethodno tražio stručno mišljenje iz pedagoško-psihološkog domena (od ovlaštenog psihologa/pedagoga s ekspertizom u radu s traumom kod djece tinejdžerskog uzrasta) o tome kakve psihološke posljedice mogu izazvati ovakve vrste aktivnosti. Ako jeste, bilo bi korisno da se objavi, a svi nastavnici da se s tim upoznaju. Ako nije, onda je krajnje vrijeme da osmisli adekvatnu pripremu i stručni nadzor nad sadržajem koji dovodi đake u stanje akutnog stresa i do potrebe za medicinskom intervencijom. Ne znam zašto nismo kao odgovorno nastavno osoblje prošli kroz adekvatnu (stručnu i pravovremenu) pripremu za ovu izuzetno zahtjevnu obrazovno-odgojnu aktivnost. Najzad, pitam se zašto se ona ne pomjeri na stariji uzrast i ne provodi u srednjoj, umjesto u osnovnoj školi.
Nadam se da će ovo moje reagovanje dovesti do pomaka koji će posjetu Memorijalnom centru Potočari učiniti važnom obrazovnom lekcijom – da mir ne smije imati alternativu.
