Za nekoliko dana zaključiće se javna rasprava o Nacrtu urbanističkog plana Kantona Sarajevo, na koji je vlada trojke ponosna uprkos tome što ga je objavila – rečeno je tokom završne rasprave u Skenderiji (jer je gradska Vijećnica valjda bila zauzeta nekim slikanjem ili koktelom) – bez učešća javnosti, bez poštivanja prostornog plana i bez obavezne studije o uticaju na okoliš. To bi sve bili formalni prigovori da je Nacrt ponudio viziju razvoja grada s kojom bi pošten profesor arhitekture bez stida mogao stati pred svoje studente. Nažalost, nije.
Razbarušenim skicama i rogobatnim stručnim jezikom građanima je predstavljeno drive-in Sarajevo, ispresijecano transverzalama i longitudinalama, zamišljeno da se stambeno širi u povodnjivo doglodsko polje i s krakom tramvajske pruge do Hrasnice odakle bi žičara izvlačila građane na čist igmanski zrak.
Kao arhitektonski dokument, Nacrt plana je urnebesno tužan kompromis neobuzdane urbanističke mašte i pragmatičnih investicionih računica. Pa ipak, iako su dokazali da se pita od govana ne može napraviti, autorima nacrta dugujemo zahvalnost za detaljnu inventuru zatečenog stanja.
Na 282 stranice tekstualnog dijela Nacrta data je slika grada na Miljacki, od saobraćaja, kulture, sporta, ekologije, rekreacije, turizma, industrije, do – vodovoda i kanalizacije. Ako propadne ovo trojkino govnorođenče, u skupštini ili na sudu, što mu zbog onog ignorisanja javnosti i zakona prijeti, tekstualni dio može se do narednog pokušaja koristiti u školama.
Odvodnja otpadnih voda
Centralni kanalizacioni sistem pokriva, piše u Nacrtu kao u udžbeniku, područje općina Stari Grad, Centar, Novi Grad, Novo Sarajevo, Ilidža i dio Vogošće, Hadžića i dio Trnova, odnosno lokalitet Bjelašnica. Taj je sistem, piše dalje, u većoj mjeri nezadovoljavajući sa aspekta starosti, dotrajalosti, manjka propusne moći (mali profili ili zatrpanost profila uslijed neadekvatnog upravljanja istim) kao i infiltracije podzemnih voda. A na njega je prema procjenama, priključeno oko 80% stanovništva. Osnovu centralnog kanalizacionog sistema čini sedam glavnih kolektora, ukupne dužine 48,85 km, koji prikupljene otpadne vode prihvataju i transportuju do uređaja za prečišćavanje otpadnih voda Butile.
Sarajevski đaci ove činjenice neće pročitati niti u jednom udžbeniku. Možda će im ponešto reći pokoji savjestan nastavnik tehničkog, kada u šestom razredu obrađuje lekcije iz zaštite okoliša, ali da djeca stvarno saznaju kud ode govno kad puste vodu, to, gluho bilo, ne može biti obrazovni cilj. I kad ta djeca odrastu u ponosne građane glavnog grada na Miljacki, tako će i glasati. Bez puno zanimanja za posljedice ispražnjenja svojih građanskih nužnosti. Već danas je u tom gradu više đaka koji su bili na Nou Kampu nego onih koji su prešli kapiju Butila, postrojenja zahvaljujući kome Sarajevo još uvijek nije ispuštanjem neprečišćenih komunalnih otpadnih voda u samom gornjem toku rijeke Bosne postalo najveći pojedinačni zagađivač u slivnom području rijeke Save, pa vjerovatno i u Crnomorskom slivnom području.
Čitamo li dalje Nacrt kao fekološki udžbenik naučićemo da izgradnja separatne kanalizacione mreže znatno zaostaje za izgradnjom vodovodne mreže. Prisutna je mješovita i nepotpuna separatna kanalizacija koju je potrebno razdvojiti na fekalni i atmosferski tip. Na mreži se nalaze brojni nelegalni priključci koji ometaju rad sistema. Centralni sistem za prikupljanje i odvođenje otpadnih voda je poprilično star, a neki dijelovi su stari i preko 100 godina. Stanovništvo koje živi u područjima bez kanalizacionog sistema svoje otpadne vode uglavnom ispušta u septičke jame. Većina septičkih jama su starijeg datuma gradnje, uglavnom vodopropusne, te se neredovno prazne i čiste. Ne postoje podaci o ukupnom broju septičkih jama niti njihov jedinstven katastar. I još: Nivo pokrivenosti područja vodovodnim sistemom je znatno veći od nivoa pokrivenosti javnom gradskom kanalizacionom mrežom. Iz septičkih jama, u većini slučajeva, dolazi do izlijevanja sadržaja i nekontrolisanog oticanja.
Defeksterna matura
Zašto je nezamislivo da od maturanata očekujemo da odgovaraju na pitanja o kanalizaciji koju svakodnevno koriste, a podrazumijeva se da znaju npr. koliko litara vode treba da bi se do vrha napunio bazen u dvorištu čije su dimenzije 10 m x 5m x 1,5 m? Kako ih to pitanje iz kataloga za eksternu maturu priprema za život u kojem većina neće imati bazen u dvorištu, dok će svaki, ali baš svaki, puštati vodu za sobom?
Gdje završava sadržaj koji nekontrolisano otiče iz vodopropusnih septičkih jama starih preko jednog vijeka? I na to pitanje Nacrt fekološkog udžbenika ima odgovor: u Miljacku.
Nepunih sto metara od sale u kojoj sjedi zastupničko tijelo s osamnaest ruku ulijeva se u Miljacku Koševski potok, o kom u Nacrtu piše: Zasvedeni vodotoci (Koševski potok, Bistrički potok, Čadordžin potok, Čolin potok, Kevrin potok, Sjenički potok, Buća potok, Sušica) predstavljaju najveće zagađivače rijeke Miljacke, jer služe kao recipijent za otpadne vode stanovništva i bespravno izgrađenih naselja u gradskoj periferiji. Koševski potok spada među najveće zagađivače, jer prolazi kroz naselje Nahorevo koje nema nikakvu kanalizaciju.
Šta bi s ovim informacijama radila škola koja priprema djecu za život na budžetu? Pa pretvorila ih u pitanje za maturu: kako se pišu, velikim ili malim slovom, nazivi zasvedenih vodotoka?
Smeđeme nađe
Većina nastavnika koji pripremaju djecu za urbanu budućnost, njih 5-6 hiljada, vjerovatno se upravo zgražava nad činjenicom da neko u istoj rečenici izgovara škola i govno.
Pristojnost je jedan od najperfidnijih načina cenzure u školi iz koje u život izlaze malograđani indiferentni prema pitanju u čijoj pitkoj vodi završava njihova meka stolica. Ili zašto se pedeset nijansi smeđe u urbanističkom planu slika plavom bojom?
Na prezentaciji Nacrta tog plana predlagači su s neskrivenim ponosom predstavili partnere sa nekog švicarskog fakulteta (ili instituta, ili inkubatora) i njihov računarski program koji simulira kretanje automobila (ili vjetrova, ili javnog saobraćaja), ne bismo li zanijemili pred vlastitom budućnošću. Studentima arhitekture i ovdje i u Cirihu (ili Bernu, ili Bazelu, ili Ženevi), međutim, bilo bi sto puta korisnije da prate simulacije kretanja govana kroz grad bez riješene kanalizacije. Tako bi, umjesto da se divljoj gradnji suprotstavljaju neobuzdanom maštom, možda pitali svoje profesore kako je u arhitekturi pravo na profit postalo važnije od prava na pogled. (Pitanje koje bi možda postavili građani s pogledom na SCC, Bosmal, Tauer...) I možda bi famozni GIS vodovoda i kanalizacije cijelo jedno polugodište stajao na pametnim tablama kao jedina karta na predmetu geografija (Ili istorija, ili matematika, ili hemija, fizika...).
Tu bi đaci lako mogli pratiti crvene linije (cijevi fekalne vode) koje prelaze u npr. zelenu (cijevi mješovite, tj. pomiješane oborinske i fekalne vode) pa na kraju završavaju u plavoj (Miljacka). Ili bi vidjeli kako na karti izgleda grad strateški orijentisan na turizam čije stanovništvo koje živi izvan središnjih dijelova općinskih centara nije obuhvaćeno kanalizacionim sistemima.
Deviza za budućnost
Takva škola ne bi spremala učenike za čistače tuđih bazena dimenzija 10 m x 5 m x 1,5 m, nego za vlasnike svoga grada. Umjesto da odgovaraju na ispitna, postavljali bi životna pitanja: o tome, naprimjer, kakve veze imaju korupcija, govna i nezaslužene petice u školi. Kako nova naselja dobijaju dozvole da se priključe na primarne kolektore čije je stanje svuda zbog višegodišnjeg nemara u održavanja i upravljanju, vrlo loše? Koliko će koštati urgentno rješavanje pitanja kanalizacije na područjima bespravne stambene izgradnje zbog opasnosti od epidemija i uspostavljanja novih klizišta i ko će to platiti?
Ali takva se škola neće dogoditi. Ova kakvu danas imamo isplanirana je prije trideset godina, s devizom koju ponovo usvajamo i s Nacrtom ovog urbanističkog plana: ako ne možeš pobijediti govno, onda mu se pridruži.
