Šest godina nakon što je propao pokušaj da se tzv. matricom prevenira društveno nepoželjno ponašanje učenika u Kantonu Sarajevo, pravnici ponovo u janjećem runu psihologa napadaju škole, ovaj put pod dirigentskom bejzbol-palicom aktuelne trojkine ministrice Naide Hota-Muminović i pod nazivom Pravilnik o vođenju evidencije o neprihvatljivim oblicima ponašanja i/ili drugim faktorima koji mogu ugroziti najbolji interes učenika i zaštiti učenika (Sl. nov. KS 33/24).
U medijima bi, da nije bilo portala Raport.ba, najnoviji primjer hirurške intervencije sjekirom u obrazovanje prošao prilično nezapaženo. Novinarka Semira Degirmendžić podsjetila je čitaoce na slučaj od prije šest godina kada je Agencija za zaštitu podataka BiH spriječila pokušaj uvođenja šifrirane evidencije o ponašanju učenika i roditelja (tzv. matrica), s obrazloženjem, između ostalog, da nastavnici nisu stručni da opserviraju ponašanje učenika kao ni da mehanizam nije osigurao dovoljne mjere zaštite privatnosti đaka i njihovih porodica. Koliko god je tadašnji koncept matrice bahato predstavljen javnosti, toliko je prijeka bila i odluka Agencije. Proizvoljna koliko i nekonstruktivna, ta je odluka u jednom dijelu bila i uvredljiva.
"Savjest i dojam svakog pojedinog nastavnika nisu relevantni i validni parametri da bi se formalno vršilo evidentiranje i opservacija ličnosti bilo kojeg pojedinca. Nastavnici nemaju profesionalno i stručno znanje niti su ovlašteni da se na ovaj način bave procjenama ličnosti, porodice i drugih. Na osnovu tako uređenog sistema prikupljanja podataka, osobe koje učestvuju u tom sistemu, imaju mogućnost da prema svojim subjektivnim opažanjima, svjesno ili nesvjesno, ocijene i u Matricu unesu kodove, koji ne odražavaju istinite činjenice i podatke o učenicima i njihovim roditeljima (...)" stajalo je, a stoji i danas, između ostalog, u toj odluci/zabrani.
Savjest i dojam nastavnika nisu relevantni i validni parametri...
Čiji, onda, jesu? Agencija je uprostila svoje razumijevanje mehanizma, naglasila proizvoljnost kod opservacija, ali zanemarila stručnu analizu koja bi iz velike količine prikupljenih podataka ipak mogla izvući korisne zaključke, kako za pojedince tako i njihovo okruženje.
Ministrica Hota-Muminović utoliko je u pravu što svojim prepoznatljivim političkim šarmom građevinskog valjka prelazi preko ove odluke. Ona je, kako to Raport/Degirmendžić dobro primjećuju, iz stare matrice izbacila skandalozne šifre i dodala pojašnjenja kojih ranije nije bilo.
Stara je matrica, npr., tražila da se evidentira "pretjerano seksualizirajuće ponašanje učenika/učenica", kao jedan od 17 pokazatelja internaliziranih ponašanja.
U hotimiziranoj verziji pravilnika to je detaljno opisano i pojašnjeno: "Ukoliko primjećujete da učenik/učenica pretjerano koristi proste riječi, pretjerano se zanima za tuđe i svoje genitalije, koristi seksualizirane motive u crtežima ili pričama, obilježite ovaj indikator."
Ovaj neuspjeli pokušaj detaljnog opisa i pojašnjenja ostavlja nastavnicima da sami povuku granicu između umjerenog i pretjeranog, prihvatljivog i neprihvatljivog, što znači da će kod jednog nastavnika stilizovani crtež penisa na klupi biti ok, ali kod drugog neće ako su, npr., mošnje ukrašene dlakama. Tako nekako?
Ili, za indikator "Učenik/učenica u školu unosi opasne predmete kojima može povrijediti sebe, vršnjake i ostale u školi" ide objašnjenje: "Odnosi se na bilo koji opasan predmet koji nije školski pribor." Logično. Ima, naime, školskog pribora koji je opasan. Šestar prema tome može, ali bejzbol loptica ne može. Jer gdje je loptica tu je i palica. Takva je, naime, fiškalska logika preventive u svijetu gdje savjest i dojam nastavnika nisu relevantni.
Nesposobnost proizvođača pravilnika u kancelariji ministrice Hota-Muminović ne prestaje nas nasmijavati, iako cijela stvar nije smiješna, nego jeziva.
U ovom novom pravilniku izgubile su se ne samo psihološke kategorije iz originalne matrice – A. Poteškoće u učenju i ponašanju; B. Procjena odnosa s vršnjacima u školi; C. Faktor odnosa učenika i nastavnika; D. Odnos učenika roditelja; E. Odnos roditelja prema školi; F. Sposobnost nošenja s problemima; G. Internalizirana ponašanja; F. Društveno neprihvatljivo ponašanje – nego i podjela po uzrastu, na đake do 6. i đake od 7. osnovne do 4. srednje škole.
Tako se sada indikator vezan za iskustvo učiteljica/učitelja – "kod učenika/učenice se uočavaju poteškoće u kontroli eliminacijskih funkcija (mokrenja i pražnjenja crijeva)" uz detaljan opis i pojašnjenje – "ukoliko je prisutno mokrenje ili pražnjenje crijeva u donji veš tokom nastave ili ukoliko Vam roditelj prijavljuje da je ovakvo ponašanje prisutno van škole, obilježite ovaj indikator" – formalno odnosi i na maturante srednje škole. Skoro da čujemo redara kako prijavljuje profesoru: odsutni mokrenje i pražnjenje crijeva u donji veš.
Ostaje također zagonetka kako su u trojkinom ministarstvu zamislili da nastavnici prate i bilježe ponašanje učenika u digitalnom okruženju (cyber prostoru)? Koristeći pravni akt i Službene novine kao platformu za stručno usavršavanje, ministarstvo edukuje nastavnike o pojmovima Cyberstalking, Denigration, Exsclussion/Gossip Group, Falsify Identity, Flaming, Masquerading/Impersonation, Online Grooming, Outing, Phishing, Sexting, Sextortion, Live Stream i Trickery. Osim edukativne, ova demonstracija nečije upućenosti u mračnu stranu interneta nema druge praktične svrhe, jer se cijeli propis odnosi na praćenje učenika u školi, pa osim ako nastavnik u slobodno vrijeme neće uhoditi đake u cyber prostoru, ili uspostaviti među đacima mrežu cyber doušnika, teško da će ikakav cyber grijeh u vrijeme nastave moći prijaviti stručnom ovlaštenom licu da uknjiži u evidencioni list.
Primjera nedorečenosti, nejasnoće, neprimjenjivosti i nekonzistentnosti ima još, ali nije samo njihova brojnost problem.
Anonimnost ovog stravično smiješnog pravnog akta ostavlja nas i bez odgovora na pitanje čijem znanju trebamo biti zahvalni na ovakvoj brizi za "najbolji interes" naše djece.
To što se ministrica Hota-Muminović svaki put isprsi pred novinarima (koje sama bira) ne oslobađa njene potčinjene iz ministarstva ili Instituta ni odgovornosti ni obaveze da predstave i obrazlože, stručno i argumentovano, metodologiju kojom su došli do finalnog nusprodukta svoje radne obaveze. Šta s onim pravilnikom ministrice Zinete Bogunić (Sl. nov. KS 29/19) nije bilo uredu pa smo od starih 20 indikatora dobili novih 51?
Problem i sa starom i sa novom matricom nije bio namjera da se preventivno djeluje (naprotiv!), nego način na koji se ona institucionalizira. Sintagma "društveno neprihvatljivo ponašanje" podrazumijeva društvo, vrijednosti i pojedinca, ali ostavlja slobodu hotamuminovićima da sami odluče i šta je društvo i šta su zajedničke vrijednosti i pod kojim uslovima pojedinci mogu biti prihvaćeni ili (mal)tretirani da bi bili prihvaćeni. U odsustvu transparentnosti u radu institucija, bez poštenih i kompetentnih javnih rasprava, bez stručne valorizacije i bez standarda u donošenju obavezujućih propisa, obrazovanje se preko noći pretvori u društveno prihvatljiv stranački inžinjering. Ono što nakon trećeg maja 2023. godine i dalje ne znamo jeste: da li bi se, da su u Ribnikaru imali i dosljedno provodili ovakav pravilnik, tragedija svejedno desila.
