U bijeljinskoj Srednjoj poljoprivrednoj i medicinskoj školi sredinom oktobra otac jedne učenice u zbornici je fizički napao profesoricu. Iz novinskog izvještavanja znamo da je udario dva šamara, u jedan pa u drugi obraz, da je prije toga prozvao njeno ime (jer nije znao kako izgleda), a saznali smo, u prvoj rečenici, i kako se profesorica zove. Do zadnje, međutim, nismo kako se zove napadač. Par dana kasnije, kada se prašina digla zbog ćutanja ministarstva i nikakve reakcije škole, saznalo se da je policija otvorila prekršajni nalog protiv D.K.
U međuvremenu se oglasilo i Ministarstvo prosvjete, prijeteći da će “radi bržeg i efikasnijeg djelovanja na nastali problem i što jasnijeg uvida u bezbjednosnu situaciju u školi, zatražiti od Republičkog pedagoškog zavoda da hitno izvrši stručno-pedagoški nadzor“ u pomenutoj bijeljinskoj srednjoj školi. Nadzor nad kim? Možda nad išamaranom profesoricom, da se ustanovi nije li možda sama kriva što je napadnuta? Nije li odgovor Ministarstva nalik mizoginoj reakciji na sve druge vrste nasilja nad ženama, u kojoj se zamagljuje granica između nasilnika i žrtve? Ili nasilnika možda štiti to što je član boračkog udruženja Garda Panteri i član vladajuće stranke?
Najavljujući proteste svih nastavnika u RS-u za 30. oktobar, jedan od sindikalaca rezolutno je izjavio da je cilj samo jedan – “nasilje potpuno izbaciti iz naših škola“, a njegov predsjednik kao prvi korak ka tom cilju zamišlja “dodjeljivanje statusa službenog lica prosvjetnim radnicima“ ili barem pooštrenje zakona “gdje će napad na prosvjetnog radnika biti višestruko žešće kažnjen u odnosu na postojeću situaciju“.
S obzirom na to koliko vremena đaci provode u kladionicama, možda bi status službenog lica mogli dobiti i prodavači/ce tiketa? Sarkazam na stranu, simptomatično je da sindikat zaštitu i sigurnost traži od vlasti proširenjem statusnih privilegija, umjesto insistiranjem na standardima nastavničkog zvanja, koji bi vratili i ugled i autoritet toj kadrovski i akademski ruiniranoj profesiji.
Uvjerenje da škole mogu biti bolje (sigurnije, pametnije, poštenije...) od sredine u kojoj rade i s nastavnicima kojih se nasilje ne tiče sve dok im ne uđe u zbornicu, naivno je i služi samo tome da se njime umiri savjest. I da se nečim informiše tzv. javnost koja već odavno, i ne bez krivice škole, od medija traži da zadovolji njenu radoznalost, a ne da predoči sve bitne činjenice u relevantnom kontekstu.
I ne samo da ti mediji zadovoljavaju mahalsku znatiželju svojih jednoprstih čitalaca, nego i sami nesvjesno ponižavaju žrtve nasilja o kojem, navodno, izvještavaju. Jer je postalo sasvim normalno da vam usred rečenice o šamarima, pucnjavama, bujicama, silovanjima, genocidu... iskaču reklame: taman pomislite da je čudno što išamaranoj profesorici znate puno ime i prezime, a gaziji samo inicijale, kad vam ekran ispuni slika novog džipa – “Range Rover Evoque snažni PHEV“, ili poziv da osjetite “užitak vožnje Toyota Hibrid“.
Ima li ikoga u toj Toyoti i u tom Rangeu Roveru da pomisli kako to baš i nije dobra reklama, da se u sred vijesti u kojoj bahati nasilnik šamara profesoricu usred zbornice pojavi slika njihovog vozila? Ili ih je baš briga, ne kupuju prosvjetni ratnici snažne PHEV-ove.
I ko može zamjeriti đacima ako se, dok budu između reklama čitali šta se to njihovoj profesorici dogodilo u zbornici, zapitaju: čime se D.K. dovezao u školu.