Danima bh. javnost potresa vijest da su u Osnovnoj školi Huso Hodžić u Tešnju tri sedmogodišnjaka brutalno pretukla svog vršnjaka na način da su ga uhvatili, bacili i nogama udarali u stomak, toliko da je dječak M. završio na operacionom stolu, životno ugrožen, i trenutno se oporavlja u Tešanjskoj općoj bolnici. Stanje je alarmantno. Količina nasilja u školama je toliko porasla da je ono što je nekada bilo strogo kažnjivo danas postalo blagi prekršaj za opomenu. Danas, nakon jedanaest-dvanaest dana od događaja, nema zvaničnih reakcija Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport ZDK, Općine, iako je vijest obišla cijelu državu. Škola je juče objavila demanti na svojoj zvaničnoj FB stranici kojim negira neke navode iz objavljene vijesti.
U školi sam kao nastavnica/profesorica angažovana od 2013. godine, nakon što sam magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Sjećam se scene s početka svog rada u srednjoj školi kada mi je učenik usred časa ustao, ispljuvao staklo prozora, a potom zalijepio papir na pljuvačku da mu sunce ne bi išlo u oči. Ostatak razreda smijao se narednih pet minuta, dok sam ja ostala šokirana i zaprepaštena. Ne sjećam se da li sam ga poslala kod pedagogice, jer se tada, kao i dan-danas, nakon deset godina, nastavnik koji upisuje imena učenika koji ometaju čas u dnevnik ili iste te učenike šalje pedagogu/pedagogici smatra, u najmanju ruku, nesposobnim da održi čas i disciplinuje đake.
Zašto ovo pišem? Niko nas tokom studija nije upozoravao na scene i situacije koje smo doživljavali i proživljavali u toku našeg nastavničko-profesorskog iskustva u školama, a kamoli ponudio načine na koje trebamo reagovati prikladno situaciji. Također, ni kao nastavnici koja radi u školi, prilikom posjete savjetnice iz Pedagoškog zavoda, niko mi nije davao preporuke o načinu postupanja u slučajevima vršnjačkog nasilja kojem svjedočim. Umjesto toga uglavnom su me peglali formalnostima, naprimjer pitanjem da li su ili nisu funkcionalni ciljevi časa navedeni u pripremi za čas. Istina, tema vršnjačkog nasilja se sve vrijeme obrađuje na časovima odjeljenske zajednice, ali, nažalost, broj slučajeva raste i ne zaustavlja se.
Ko je odgovoran za ovoliku količinu nasilja u školama?
Izdvojit ću nekoliko momenata koji su ključni u bavljenju ovom problematikom, a tiču se sistemskih propisa zasnovanih na Zakonu i ostalim zakonskim podaktima. Smatram da je od izuzetne važnosti smjer komunikacije koji se odvija na relaciji: škola – Ministarstvo obrazovanja – lokalni Centar za socijalni rad.
Činjenica je da na području općine Tešanj, među devet osnovnih i tri srednje škole, samo jedna ima psihologa, a i njega na pola norme, dok su ostale škole pokrivene ukupno jednim pedagogom, koji, prema Pedagoškim standardima, treba da pokriva 30 odjeljenja, i istovremeno obavlja još i poslove pedagoga, psihologa i socijalnog pedagoga. U članu 12, tačka 1 Zakona o osnovnoj školi ZDK, stoji:
Osnivač osnovne škole obezbjeđuje sredstva potrebna za osnivanje i rad škole u skladu sa Pedagoškim standardima za osnovnu školu (u daljem tekstu: Pedagoški standardi) i Normativima školskog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila za osnovnu školu (u daljem tekstu: Normativi), da bi pod tačkom 3 bilo navedeno da Osnivač osnovne škole posebno osigurava finansiranje plaća nastavnika, stručnih saradnika i drugih radnika, stručno usavršavanje i obuku…
Ako je Zakon o osnovnoj školi dao mogućnost zapošljavanja stručnih saradnika u školama, a Pedagoški zavod dostavio opis zadataka i svrhu tog kadra, zašto onda tih stručnih saradnika u školi nema? U razgovorima sa kolegicama i kolegama, jer nemam uvid ni u jedan akt kojim se škole obraćaju Ministarstvu, saznajem da direktori zaista šalju upite da bi dobili saglasnost za zapošljavanje stručnih saradnika (psihologa, asistenata u nastavi i sl.), ali da Ministarstvo odbija dati tu saglasnost, što je upravo vidljivo na primjeru općine Tešanj, gdje skoro nijedna škola u julskim konkursima nije raspisala konkurs za psihologa, a ni socijalnog pedagoga.
Tvrdim da jedan pedagog nije u mogućnosti obavljati detaljno sve svoje poslove u školi koja broji cca 700 đaka i kao najodgovornije u lancu odgovornosti za nasilje u školi Huso Hodžić smatram nadležne u Ministarstvu i menadžment škole ukoliko nije iskazao potrebu za stručnim saradnicima.
Nadalje, u skladu sa Zakonom o osnovnoj školi ZDK, svaka škola ima i pravilnik o kućnom redu sa etičkim kodeksom koji donosi direktor, uz prethodnu konsultaciju sa nastavničkim vijećem, vijećem učenika i vijećem roditelja. U kojem kapacitetu su nastavnici, učenici i roditelji uključeni u donošenje ovakve vrste školskih pravilnika zaista je tema za posebno istraživanje.
Prema članu 61 Zakona o osnovnoj školi, škola učenicima pomaže da osnuje i vijeće učenika čija je funkcija da: promovira interese škole u zajednici na čijoj lokaciji se škola nalazi, dostavlja stavove učenika školskom odboru škole, podstiče angažman učenika u radu škole, informiše školski odbor o svojim stavovima kad ocijeni da je to potrebno, ili po zahtjevu školskog odbora, daje svoj doprinos o svakom pitanju koje se odnosi na rad i upravljanje školom. Iako je vijeće učenika zakonsko tijelo u okviru škole, ne bilježi se primjer da su se đaci zvanično pobunili protiv bilo kakvog oblika nasilja u školama i drugim dešavanjima kojima su generalno nezadovoljni u toku svog školovanja i prolaska kroz obrazovni proces niti su reagovali na bilo koji način kada su u pitanju slučajevi nasilja. Ovdje se onda aktualizira pitanje ko i kako radi sa vijećem učenika i na koji način podstiče angažman učenika, ako oni bezreaktivno prelaze preko gorućih problema koji se tiču njih samih?
Zakonom o osnovnoj školi ZDK regulisano je i djelovanje vijeća roditelja. Kada govorimo o nasilju u školama, ovo tijelo bi trebalo biti jedno od ključnih faktora prevencije, suzbijanja, pa i bavljenja posljedicama nasilja. Zakonom se u članu 64. definišu i prava i obaveze roditelja koje naglašavaju u tačkama 1 i 2 da su roditelji odgajatelji svoje djece i imaju pravo i obavezu starati se o odgoju i obrazovanju svoje djece. Dakle, prema Zakonu, uloga roditelja u odgoju djece je važnija od uloge same škole. S obzirom na to da je uloga roditelja jako važna u odgojno-obrazovnom procesu, pa se samim tim potencira i uloga saradnje između škole i roditelja, Zakon dopušta i osnivanje vijeća roditelja prema članu 66, gdje tačka 3 kaže da vijeće roditelja promoviše interese škole u zajednici na čijem području se škola nalazi, predstavlja stavove roditelja školskom odboru, podstiče angažman roditelja u radu škole, informiše školski odbor o svojim stavovima kada ocijeni da je to potrebno ili po zahtjevu školskog odbora, o svakom pitanju koje se odnosi na rad i upravljanje školom, učestvuje u izradi i realizaciji projekata kojima se potiče i unapređuje odgojno-obrazovni rad u školi.
Nažalost, vijeće roditelja je i dalje mrtvo slovo na papiru, bez ijedne konkretne aktivnosti koju samo pokreće. Čine ga predstavnici roditelja, iz svakog odjeljenja po jedan. Da li se iko bavi sadržajima ovih sjednica koje se vrlo rijetko dogode, pitanje je koje treba dodatno istražiti. Nisam još naišla ni na jedan javni istup vijeća roditelja niti jedne škole kojim javno i eksplicitno ovaj organ podržava ili ne podržava određenu aktivnost same ustanove ili kritikuje neku od pojava, posebno kada se radi o nasilju. Uloga roditelja u slučajevima nasilja je isključivo individualna borba ili pasivno učešće, i to onih roditelja čije je dijete žrtva ili počinilac nasilja.
U uskoj vezi sa djelovanjem vijeća roditelja je svakako i Centar za socijalni rad, koji je u općini Tešanj skoro pa beskoristan u slučajevima vršnjačkog nasilja. Škole na svoje upite znaju čekati po mjesec, a Općina kao osnivač ne planira konkretnu resistematizaciju radnih mjesta u ovoj ustanovi, što je potvrđeno i Nacrtom budžeta Općine Tešanj za 2025. godinu.
Onda ništa
Navest ću jedan primjer vršnjačkog nasilja iz prošle godine koji se desio u jednoj osnovnoj školi u Tešnju. Dva učenika su u školskom dvorištu uhvatila svog vršnjaka. Dok ga je jedan čuvao za vrat, drugi mu je svukao donji dio odjeće. Ostali su gledali. Pozvani su roditelji, smanjeno je vladanje i slučaj je zatvoren.
U školama se nasiljem najčešće bave razrednici i pedagozi, i to u smislu izricanja odgojno-disciplinskih mjera, koje podrazumijevaju isključivo smanjenje vladanja, koje počinje od razrednika, a završava se preko odjeljenskog na nastavničkom vijeću. U prevodu, to izgleda ovako: desio se slučaj nasilja, prijavljeno je pedagoškoj službi, obavljen je razgovor sa učenikom/učenicom i roditeljem nasilnika, od težine sile zavisi odgojno-disciplinska mjera, izriče se mjera smanjenja vladanja i… Šta onda?
Onda ništa. Čeka se na sljedeći prekršaj, sve dok vladanje ne dođe do jedan – ukor nastavničkog vijeća. I šta onda? Opet ništa. Nasilnik i dalje ostaje nasilnik jer se njime niko ne bavi u kontekstu rehabilitacije koja bi podrazumijevala konstantne psihološke, ako ne i psihijatrijske tretmane.
Međutim, da li se iko bavi ličnošću nasilnika? Ne! Ko se bavi žrtvama nasilja? Niko. Zašto? Jer nema ko. Od devet škola u Tešnju, kako sam već navela, jedna ima psihologa. Je li pedagog psiholog? Nije. Jesu li dovoljne riječi utjehe za žrtvu nasilja? Nisu. Ko će se baviti traumama te djece? Psiholog, u najmanju ruku. Tešanj ima Centar za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja, 40.000 stanovnika i jednog psihologa. Kako rekoh, škole ne raspisuju konkurse za psihologe, ne dobivaju odobrenja za to, jer da bi psiholog bio u školi, prethodno je potreban određeni broj dijagnoza na papiru.
S druge strane, kada se ozbiljnije počne baviti djecom koja čine nasilje, otvara se Pandorina kutija, a problemi odlaze u beskonačnost. Onaj gore dječak koji je nagovorio svog drugara da mu pomogne dok daje lekciju svom drugaru batinama i skidanjem odjeće je dijete iz petočlane porodice. Otac mu je u inostranstvu, a majka radi turnuse (prvu, drugu, treću smjenu) u proizvodnji. Brat i on su druga smjena u školi, sestru od dvije godine čuva mamina mama, tako da djeca skoro nemaju doticaja sa majkom. Otac dolazi kući jednom mjesečno i voli popiti. Kada dječaci (11 i 12 godina) dođu kući, uzmu telefone i bivaju budni do ranih jutarnjih sati.
Kojoj kategoriji pripadaju djeca koja su prepuštena sama sebi? Kolegica razrednica u razgovoru s majkom kaže da je majka plakala i nije znala šta da radi. Tu bi trebao da reaguje Centar za socijalni rad. Međutim, ne postoji zvaničan podatak koji kazuje koliko ovakvih i sličnih slučajeva je preuzeo i riješio Centar za socijalni rad. Frustrirajuće i užasavajuće. Slučaj je ostao zabilježen u pedagoškoj dokumentaciji, mjere su izrečene, ali ni dječak nasilnik ni dječak žrtva nisu adekvatno zbrinuti, jer Ministarstvo nema mehanizam i kapacitet da se bavi nasiljem na ovaj način. Ko će se baviti odgojno zapuštenom djecom koju mi kao prosvjetni radnici prepoznamo u školama? Hoćemo li i dalje samo jedva čekati da ih ispratimo u srednju školu, jer im ne možemo ništa konkretno ponuditi?
S druge strane, tu su i zvanične politike škole, koje slučajeve nasilja skrivaju od vlastitih zaposlenika, a kamoli od javnosti. Više sam kao nastavnica o slučajevima nasilja čula od djece, nego od kolega ili pedagoške službe. Zaista onda stoji pitanje: ako je škola javna ustanova, zašto se o nasilju ne govori javno? Zašto ponašanje djece škola shvata kao lični problem? Identičan je model kao i kod nasilja u porodici: ostaje među četiri zida, iako je krivično djelo.
Ko se bavi žrtvama nasilja u sistemu obrazovanja? Ko se generalno bavi žrtvama nasilja? Jer, nerijetko su i nastavnici žrtve nasilja. Dok se nasilnici sankcionišu bez rehabilitacije, žrtvama ostaje da se zadovolje pravednom sankcijom i dalje živeći svoje traume.
Neka mi neko kaže: šta mi je činiti kao čovjeku, pa tek onda kao nastavnici, u školama u kojima nakon kazne ne uslijedi ništa? Iz samo dva slučaja dovoljno je uvidjeti da se svi problemi koji se dešavaju unutar porodica i šire direktno kroz našu djecu integrišu u škole, odnosno obrazovni sistem, a sistem nema adekvatan odgovor na ove pojave. Škola je postala smetljište za probleme kompletne društvene zajednice. Jer, kuda idu naša djeca kada izađu iz učionice i šta nam sve donesu sa sobom kada ulaze u nju? Ko će pomoći roditeljima u nemoći?
Budžet Zeničko-dobojskog kantona za 2024. godinu planiran je u iznosu od 594.874.450,00 KM, 50 miliona više nego prošle. Budžet Općine Tešanj je 28.025.000,00 KM, tri miliona više nego prethodne.
Može li mi neko objasniti po kojoj logici i matematici u ta 624 miliona nema novca za više od jednog psihologa na 12 tešanjskih škola, ali eto ima za 32 zaposlenih u kantonalnoj Stručnoj službi za razvoj i međunarodne projekte (podaci iz Budžeta), za čiji su rad građani Zeničko-dobojskog kantona u 2024. godini platili 2.237.020 KM. Jeste li ranije čuli za ovu službu u ZDK? Ja nisam.
Pa evo: Služba je posebna stručna služba Vlade koja kroz dva odjeljenja, Odjeljenje za planiranje razvoja i upravljanje razvojem i Odjeljenje za međunarodne projekte, realizuje poslove planiranja i upravljanja razvojem na području Zeničko-dobojskog kantona, te aktivnosti vezane za međunarodne projekte finansirane iz međunarodnih i bilateralnih fondova i aktivnosti vezane za evropske integracije.
Za drugo ne znam, ali da se nasilje u školama razvija, razvija se. Al ga isplaniraše, svaka im čast.
