Odgojno-obrazovna komunikacija je višekanalna, a neki od komunikacionih kanala su: nastavnik – učenici, nastavnik – roditelji, nastavnik – kolege, nastavnik – uprava škole... Kad je u pitanju broj učenika sa kojima nastavnik komunicira, on se može kretati od minimalnih 13 (učitelj u odjeljenju sa minimalnim brojem učenika) do maksimalnih 520 učenika (nastavnici vjeronauka/e, likovne i muzičke kulture, itd.). Slična situacija je i sa roditeljima, i njihov broj se kreće od 26 do 1040, a kad su u pitanju kolege, službena komunikacija se obavlja kroz nastavničko i odjeljensko vijeće, školski stručni aktiv i stručni aktiv na nivou kantona.
Postoje i dodatni kanali komunikacije i obavezni su samo za članove komisija, vijeća, timova, odbora, sindikata... Sve u svemu, mnogo je onih koji trebaju i moraju komunicirati, a da bi ta komunikacija bila uspješna, ona je plaćena i propisima je uređena. Off-line sve je određeno: kako se oglašavaju sastanci, kako se zakazuju, kako se utvrđuje dnevni red, ko vodi sastanke, propisan je i tok sastanaka, mjesto i način održavanja, a izrežirana su i dešavanja. Na tim sastancima.
Pojavom weba, e-maila i društvenih mreža komunikacija je olakšana, a naročito u segmentu oglašavanja, slanja dokumenata, prezentacija, fotografija... Međutim, ovo je bilo za one koji su ovladali savremenim tehnologijama i imali su jednu ili više elektronskih adresa, a pojavom vibera (od „vibe“, što u prevodu sa engleskog znači „dobar osjećaj“), korištenje IKT-a je olakšano, a komunikacija je postala nepodnošljiva. Sad svako ko ima mobilni telefon i broj može slati dokumente, slike, audio i videozapise, bez ograničenja, bez kontrole i bez dodatnih troškova.
Problem je što su viber-lideri pretjerali, smatraju da je obaveza svakog zaposlenika da prati to nekontrolisano elektronsko dešavanje; zaboravili su za zakonske odredbe (a možda ih nisu ni poznavali), pa su počeli da zakazuju i otkazuju, šalju, opterećuju i smaraju od 00 pa sve do 23:59:59. Isporučuju, ne biraju i ne prolongiraju, rade NON-STOP, 24/7, i dobro je da su takvi, ali zakon to ne predviđa i to se po zakonu ne plaća. Radno vrijeme je 8 sati i poslije isteka radnog vremena treba stati, on-line se isključiti; 24 sata biti na dispoziciji, čatati, čitati, tipkati i pričati može onaj ko to želi, ali to ne smije biti obaveza.
Da se ovo otelo kontroli potvrđuje i činjenica da su prvo Australija, a zatim i neke evropske zemlje propisale i novčane kazne (od 13.000 $ za zaposlenike do 69.000 $ za poslodavce) za pozivanje radnika dok su oni na dnevnom, sedmičnom ili godišnjem odmoru.
Pravo radnika da bude NEdostupan se u tim državama poštuje. A kako je u obrazovanju i odgoju u nas?
U odgojno-obrazovnim ustanovama 5G mreža omogućava vlasnicima nove IKT opreme da u trenu šalju preteške fotografije, dokumente sa puno strana i videe od jarana, a to primaocima izaziva frustracije, guši starije IKT uređaje, ledi ekrane, ruši sisteme i oduzima vrijeme. Viber-primaoci, da bi smanjili tehnološki stres, ulažu u novu opremu, što izaziva finansijski krah i strah, a ja se pitam šta je tu onaj, kako prevedoše, „dobar osjećaj“.
Dobar osjećaj uz viber ima samo lider, šef ili direktor, i na ovom slučaju bi trebao raditi sada inspektor rada!
