Najveća stavka u sarajevskom kantonalnom budžetu je obrazovanje. Dobar dio te stavke ide na plate učitelja i nastavnika. Plate su trenutno oko 2.000 maraka (duplo manje nego redovnim profesorima na univerzitetu), a hoće li biti nešto manje ili nešto veće zavisi od formalnih stvari (staž, sprema, stručno zvanje i sl.). Ne zavisi od radnog vremena, iako je ono po zakonu 40 sati sedmično, a ne zavisi ni od broja đaka.
Ko će i koliko raditi u školi zavisi od broja odjeljenja i od poslova vezanih za redovnu nastavu i đake: predavanja, pripreme, dežure, razredništvo, odjeljenska vijeća, stručno usavršavanje... Pošto toga nikad nema dovoljno da se ravnomjerno podijeli između svih zaposlenika u školi, uskaču vanredne stvari: od izložbi, priredbi, izleta, posjeta, smotri i takmičenja, do nosanja zvučnika, vođenja zapisnika i drugih poslova koje odredi direktor.
S jedne strane, život u školi morao bi se podrediti potrebama đaka i planirati prema njima, njihovom razvoju, uspjehu, napretku, ali se s druge mora uklopiti u 40 sati za svakog zaposlenog. Standardima se prednost daje ovom drugom, iako se u preambulama uvijek navodi ono prvo.
Potrebe đaka su raznovrsne, a neke od njih su za nastavnike zahtjevne (individualni programi i dodatna nastava, npr.). Njihov uspjeh traži posvećenost i veliki angažman nastavnika, ali u standardima se za taj posao dobija mizerno malo sati. Tačnije, minuta.
Kako bi pomirili interes đaka i interes nastavnika, direktori moraju voditi duplo knjigovodstvo. Moraju, drugim riječima, svakog zaposlenika opteretiti s 40 sati i pisati im da rade ono što ne rade, a istovremeno puštati da rade ono što je očigledno za đake bitnije i korisnije. Do ovog momenta svi sudionici u duplom knjigovodstvu ne osjećaju žuljanje savjesti, jer muljanje s radnim vremenom opravdavaju radom u interesu djece. (Druga je stvar gdje se i u čemu rezultati tog rada u društvu vide.)
Zato većina na najnovije telefonske standarde gleda kao na još jednu formalnost koja će se kao i sve do sada lako uklopiti u duplo knjigovodstvo. Ta većina, međutim, previđa da u duplom knjigovodstvu direktora postoji i treći interes, interes stranke na vlasti. Taj interes vezan je za novac koji se iz budžeta troši na obrazovanje, i na resurse koje školski objekti predstavljaju, u smislu da ih treba popravljati, opremati, adaptirati, iznajmljivati... U uslovima u kojima rezultati rada nastavnika nisu baš nešto konkretno mjerljivi, a nisu ni pristojno nagradljivi, i u kojima duplo knjigovodstvo omogućava skoro svim zaposlenicama da rade sa strane (instrukcije, treninzi, lekture, privatni časovi...), zaposlenje u školi mnogima je dobitak na bingu. Ko se pita između tri kandidata koga će zaposliti? Ko odlučuje kada će se i šta na školi popravljati, preziđivati i doziđivati? Ko odlučuje o tome kad će voditi duplo knjigovodstvo, a kada (prema kome) neće?
Dajući direktorima škola odriješene ruke da pravne akte pune besmislica, nedorečenosti i kontradiktornosti tumače po vlastitom nahođenju, vlast postiže da lojalni radnici budu nagrađeni povlasticama i punom plaćom za nepuni rad, dok oni koji se bune ili ne slažu sa obrazovanjem koje zakida od djece da bi davalo stranci bivaju stalno u riziku da će biti kažnjeni po zakonu.
Drugim riječima, telefonski standardi nemaju za cilj da poboljšaju kvalitet obrazovanja, nego utezanje radne discipline u školama prije nego što nastavnicima dosadi da ih prave budalama, tako što ih plaćaju u duplom knjigovodstvu ne kao školovane stručnjake, nego kao bejbisitere. Zato ne bi trebalo da ravnodušno posmatraju satiranje sindikata. Jedino on ih može zaštiti od nadolazećeg mraka institucionalnog mobinga koji se nad njihovim školama nadvija, po hotogramu koji kreće od safera pa preko zakona o obrazovanju i zakona o udžbenicima završava na gvozdenim pravilnicima. I jedino kroz sindikat mogu pokazati da su njihovi interesi bliži potrebama đaka nego interesima vlasti. Taj bi se sindikat stoga morao reformisati, iz društva jednog lica u politički instrument zajednice koja svoj posao želi raditi slobodno i pošteno i za njega biti plaćena prema zasluzi i uspjehu.
