U posljednje vrijeme sve češće se govori o zabrani korištenja društvenih mreža za one mlađe od 16 godina. Prva je to uradila Australija, a uveliko se o istoj temi govori u skandinavskim zemljama, zatim Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Rumuniji, Španiji...
Kod nas ništa.
Navedene zemlje su sigurno provele stručne i naučne analize, spremljeni su zakoni, propisane su i kazne za one koji bi ih eventualno kršili. Korporacije negoduju jer radi se o prihodu, koji će na ovaj način biti uskraćen mnogima. Očekivano je da se umanji zarada od prodaje različitih gluposti, zatim pad zarade od reklama, klikova, oblaci će da se ispušu i bit će još tiktektonskih poremećaja, ali neka se za to brinu oni koji gube.
Sve ovo se radi zbog djece, i to je super. Neko je odlučio da ih zaštiti i čestitam mu ko god da je, ali...
Zabraniti djeci društvene mreže, a ostaviti im mogućnost da danonoćno bulje u razne ekrane i nije neka zaštita. Igranje igrica, gledanje filmova i serija, slušanje muzike ili nekontrolisano korištenje nekih drugih aplikacija ozbiljno ugrožava zdravlje djece.
I šta sad?
Evo dobrog primjera: 2021. godine Peking je ograničio djeci igranje igrica na tri sata sedmično, čak su i dane odredili za igranje igrica (od 20 do 21 sat, petak, subota i nedelja), djeci do 8 godina dozvoljeno je korištenje pametnih telefona do 40 minuta dnevno i to korištenje se postepeno povećava, a od 16 do 18 godina dozvoljeno je korištenje tih uređaja do dva sata dnevno. Poznajući Kineze, ne bih se iznenadio da i vrijeme koje je odobreno za korištenje pametnih telefona nisu rasporedili za testiranje aplikacija i softvera koje oni proizvode i plasiraju ostatku svijeta. Što bi bilo logično, jer nema dobre aplikacije bez provjere i stvarne korisničko-ovisničke situacije.
Kako je u nas???
U nas je ovako: djeca od drugog razreda imaju informatiku jednom sedmično (45 minuta), a od uvođenja zabrane korištenja telefona na času i njihovog odlaganja u nekakve zdjele, u školu donose po dva, a neki čak i po tri telefona. Jedan za odlaganje i nekorištenje na času, drugi za korištenje na času, a treći, ako nastavnik/ca oduzme drugi.
Na malim i velikim odmorima djeca ne izlaze vani. Ostaju u učionicama, mirna kao bubice, sjede na svojim mjestima i bulje u mobitele, a ako dežurni nastavnik zatraži da izađu u dvorište, nađe se neki dušebrižnik koji ih štiti. Zagađen je zrak, hladno je, pada kiša, isprljaće se, skvasiće se, pretoplo je, ima snijega, grudvaće se, klizavo je, oznojiće se... To su samo neki od izgovora za neizlazak vani, tako da više niko i ne pokušava da ih uputi u dvorište. Ima razloga.
Nerijetko se dešava da učenici već od šestog razreda dolaze pospani u školu, a ako ih pitate za razlog, reći će vam, bez imalo ustručavanja, da su igrali igrice, gledali filmove i serije, razgovarali sa ChatGPT-jem, slušali muziku, a sve to do 2, 3 ili 4 sata iza ponoći.
Ima i odgovornih roditelja koji prate trendove, zabranjuju korištenje, ograničavaju ga, prate korištenje uz pomoć softvera... ali, ponavljam još jednom, djeca imaju i po tri mobitela.
Šta predložiti?
Umjesto informatike, uvesti predmet dječije igrice i obavezno ih igrati u dvorištu, a neke od tih igrica su: školica, lastiš, klikeri, grudvanje, sankanje, skakanje, trčanje, klizanje, hodanje po blatu, hodanje po lokvama...
Skraćenje radnog vremena za roditelje na 6 sati dnevno, ili ako to ne može, onda vrijeme provedeno na putu do posla i nazad uračunati u radno vrijeme.
Djeca trebaju roditelje, a ne mobitele. Država i poslodavci trebaju djecu koja će postati dobri i odgovorni radnici, a samim tim i građani.
Gospodo, ako želite dobiti, morate uložiti, pa vi kako hoćete.
