Svake godine se na kraju školske godine susrećemo s problemima ocjenjivanja i zaključivanja ocjena učenicima i učenicama. Mi se mučimo, a naučna disciplina koja bi značajno olakšala posao, ali joj se gotovo niko nikada nije posvetio, zove se dokimologija! Dokimologija je, prema enkciklopedija.hr, pedagoška disciplina koja se bavi vrjednovanjem odgojnih postignuća. U središtu je zanimanja dokimologije mjerenje, kojemu se pouzdanost dovodi u vezu s instrumentom mjerenja, poznatim pod nazivom test, a samo mjerenje (testiranje) provodi se testovima obrazovnih postignuća (testovi znanja). Rezultatima testa služe se školske uprave, učitelji, nastavnici, roditelji, ispitanici kao i institucije koje skrbe o obrazovanju.
Dakle, zadaća školske dokimologije jeste ponuditi što prikladnije, tačnije i valjanije načine prosuđivanja i ocjenjivanja učeničkih odgojno-obrazovnih postignuća u školama.
Ali, ne lezi vraže. Nastavni kadar koji radi u školama, uz izvinjenje starijim generacijama nastavnica i nastavnika, vjerovatno nikada nije ni čuo, a kamoli izučavao ovu disciplinu. U školama se zapošljava kadar pedagoške struke koji izlazi s diplomama profesora, a da nije održao niti jedan čas hospitovanja u učionici, a da ne govorimo da je učestvovao u ocjenjivanju đaka u praksi. Često se susrećemo sa neobjektivnim, ličnim prosudbama samih profesora u izricanju ocjene znanja. Nastavni plan i program, naprimjer Filozofskog fakulteta u Tuzli, za odsjek Njemački jezik, kao i za sve ostale odsjeke, potvrđuje da tokom studija nema predmeta hospitovanje i metodička praksa.
Osnove pedagogije i didaktike uče nas da nastavnik ocjenjuje znanje učenika, a ne neznanje. No, većina nastavnika i nastavnica ne zna ništa o dva ključna pristupa u podučavanju i ocjenjivanju, i dešava se da đaci nastavnike s visokim kriterijima nazivaju strogim, a one s nižim – blagim.
Dva važna pristupa su:
1. istraživanja usmjerena na proučavanje faktora koji negativno utiču na školsko procjenjivanje znanja; ti faktori stvaraju pretpostavku da su ocjene date učeniku na tradicionalan način, ispitivanjem, nedovoljno objektivne i nedovoljno pouzdane;
- proučavanje i potraga za praksama koje nude rješenja kojima bi se u dobro definisanim uslovima ispitivanja mogao otkloniti uticaj nepoželjnih faktora. Znanje bi se tada moglo procjenjivati prema stalnim, jednakim i objektivnim mjerilima.
Osnove pedagogije i didaktike uče nas da nastavnik ocjenjuje znanje učenika, a ne neznanje.
Kada znanje učenika provjeravamo usmenim ispitivanjem, uvijek moramo imati na umu niz faktora koji kod đaka mogu smanjiti sposobnost davanja primjerenog odgovora. Ovo se, prije svega, odnosi na verbalne sposobnosti učenika, vještinu opažanja... Kada učenik daje neodređene odgovore, nepotpune i nejasne – nastavnik prvo mora pokušati shvatiti ono što je rečeno i od toga direktno zavisi njegov sud o tačnosti odgovora. Pritom uvijek treba imati u vidu da verbalne sposobnosti učenika stvaraju mogućnost i za bolju ocjenu. Snalažljiv učenik na ispitivanju opazi da nastavnik, nenamjerno, svojim gestama, tonom glasa, pogledom i slično odobrava ili negoduje na ono što on govori i može ispraviti i poboljšati svoj odgovor. No, neke učenike uzbuđenje ili trema onesposobe da daju kvalitetan odgovor.
Osim ovih, postoji niz faktora koji zavise od nastavnika. Nastavnici predstavljaju mjerni instrument i trebali bi svoje alate koristiti optimalno, ne mijenjajući ih od slučaja do slučaja, što se, nažalost, često dešava. Uz to još uvijek srećemo nastavnike čija su mjerila da jedino oni znaju za odličan, a učenici mogu dobiti samo manje ocjene. Često se događa da se nastavnik vodi pretpostavkom o učeničkim sposobnostima. Nerijetko se viri u rubrike iz drugih predmeta i upoređuju ocjene.
Kada nastavnik ima namjeru da učeničko znanje ocijeni samo srednjom ocjenom, zanemarujući težinu gradiva, čini grešku jer je srednja ocjena ili aritmetička sredina samo jedan od elemenata pri zaključivanju ocjene.
Nemogućnost popravljanja ocjena također je velika prepreka pri objektivnom i realnom ocjenjivanju.
Uz to nastavnik može imati niz subjektivnih izazova koji mogu uticati na ocjenjivanje, između ostalog može lično poznavati učenika, usljed čega gubi objektivnost; trpjeti (neobjektivan) pritisak roditelja za povećanje ocjene i prosjeka ili menadžmenta škole da poveća prosjek ocjena i uspjeh škole...
E sad, s obzirom na to da postoji apsolutan i relativan uspjeh, postoji i apsolutna i relativna ocjena.
Apsolutna ocjena odražava znanje na osnovu kriterija, bez obzira na mogućnosti učenika, a relativna ocjena se daje na osnovu mogućnosti i individualnih sposobnosti učenika. Relativna ocjena treba da pokrene na rad upravo one koji rade ispod svojih mogućnosti. Negativna ocjena ne smije biti kaznena mjera jer ona više destimuliše nego što pokreće na rad. Svaka ocjena na početku školovanja treba imati stimulativan karakter i upućivati učenika na veću aktivnost. Na taj način se kod njega razvija pozitivna strana ličnosti, a sprečava osjećaj niže vrijednosti.
Numerička ocjena kojom se vrednuje znanje učenika u našim školama kreće se od jedan (1) do pet (5).
Ocjenom nedovoljan (1) ocijenit će se učenik koji nije savladao osnovni materijal nastavnog predmeta. To je prije svega neučestvovanje u radu, iz čega proističe i nepoznavanje činjenica, a zatim reprodukovanje pogrešne građe ili neučestvovanje u radu u toku nastave.
Ocjenu dovoljan (2) dobit će učenik koji pokaže najniži stepen zadovoljavajućeg znanja, koji izlaže bez reda, uz pomoć nastavnika.
Samostalnost u znanju i radu, dobro znanje nastavnog gradiva predmeta, te redovno izvršavanje svih obaveza ocjenjuje se ocjenom dobar (3). Ona znači da učenik zna primijeniti svoje znanje ne samo pri izradi zadatka, već i u praktičnom životu, da posjeduje smisao za praktično izvršavanje, da samostalno pronalazi adekvatne izraze, a da su definicije precizne i logično formulisane te da izlaganje ima logički tok.
Ocjenu vrlo dobar (4) će dobiti učenik čija objašnjenja su jasna i razgovijetna svim učenicima, i njemu će nastavnik pomoći samo u izuzetnom momentu.
Ocjena odličan (5) označava potpuno znanje, sistematičan rad i marljivost tokom čitave godine. Takav učenik ima izgrađene radne navike i kulturu rada. Da bi učenik dobio i najnižu pozitivnu ocjenu, potrebno je poznavanje cjelokupnog znanja. (Izvor: Šimleša, P., Pedagogija. Zagreb: Pedagoško-književni zbor, str. 271; Grgin, T. (1986). Školska dokimologija. Jastrebarsko: Naklada Slap)
Često nam se dešava da učenici završavaju školovanje sa odličnim ocjenama, izuzev jedne vrlo dobre iz određenog predmeta. U takvim slučajevima sve dokimološke metode padaju u vodu i kod učenika ostaje gorčina jer svjedočanstvo nosi na upis u srednju školu ili na fakultet sa zebnjom da upravo taj jedan mali procenat može biti presudan pri upisu. A na nastavnicima je zapravo zadaća da procijene, vrednuju, pa i nagrade, jer nekada u realnom životu dva i dva nisu četiri.
