Kraj decembra obično obilježe rekapitulacije prethodne godine, ali i prognoze naredne. Rekapitulacije su odavno samo resurs za društvene mreže – što javnih ličnosti, što običnog puka.
A u pogledu prognoza, nikad se ne zna otkud će bljesnuti neki nagovještaj. Tako jedna naizgled usputna tribina održana prošle sedmice nudi zanimljivu putanju ne samo za narednu godinu, no i mnoge nakon nje, ako je sagledamo u nešto širem i dubljem kontekstu.
Nedoumice
Prošle sedmice je u hotelu Han na Bjelašnici (sve te izmještene, samo za elitu otvorene diskusije!) održana tribina u organizaciji Udruženja privrednika Pozitiv i Fondacije Mulalić, kako se navodi: sa ciljem suočavanja sa gorućim problemima Kantona Sarajevo u segmentu gradnje i obrazovanja, ali i problemima s manjkom radne snage. Osim detektovanja problema, na tribini su ponuđena i konkretna rješenja. Na tribini su se okupili privrednici, a političku vlast su predstavljali Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elvedin Okerić, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo (KS), Naida Hota-Muminović, ministrica obrazovanja KS i Zlatko Mijatović, ministar privrede KS. Svi iz stranke Narod i pravda. Prilično oskudno, da ne kažemo – bijedno, ako znamo da je 2021. godine slična tribina bila daleko posjećenija: tada su dominirale građevinske firme, a pojavili su se i načelnici mnogih sarajevskih opština, članovi NiP-a te njegovih koalicionih partnera. Ovoga puta partnerima ni traga, a ni iscrpnom spisku prisutnih.
Moglo bi se reći da su i sad dominirali građevinski biznisi, budući da je uvodničar sada, isto kao i 2021. godine, bio Azem Mulalić. Samo što je to 2021. godine bio u svojstvu predstavnika građevinske firme HLGroup, koja se iskazala građevinskim poduhvatima na području opštine Centar – na stranačkoj berzi poznatijoj kao opština vrednija od deset drugih, a sad i kao predsjednik Fondacije Mulalić. Njegov još uvijek aktuelni angažman u firmi nije bio u prvom planu izvještaja s ove tribine.
Imajući u vidu zastupljenost građevinskih firmi, sasvim je razumljivo da se na tribini raspravljalo o Studiji prijedloga razvoja urbanih pravila Kantona Sarajevo i Prijedlogu zakona o prostornom uređenju i građenju Kantona Sarajevo. Doduše, nije baš jasno zašto diskusije nema s ljudima koji žive i rade u Kantonu Sarajevo – koji će, naime, platiti sve što je u tim dokumentima namišljeno. No hajde-de, to se da pripisati demokratizovanoj demokratiji u kojoj se živ čovjek ukazuje jednom u četiri godine, na dan izbora (a tad nije čak ni nužno da bude živ, dovoljno je da ima ime za biračkog spiska).
Ali ni slučajno nije jasno – te utoliko može biti samo predmet gatanja – otkud kao tema diskusije i Studija razvoja predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo.
E tu bi se sad raznih pitanja moglo napostavljati. Na primjer: zašto iz članka saznajemo mnoštvo detalja o traženim izmjenama propisa o prostornom uređenju, a o studiji o obrazovanju gotovo ništa – tek šturi sažetak izlaganja kantonalne ministrice obrazovanja? I u tom jednom pasusu sažetka prevladava reklamiranje eksperata koji su radili na studiji, a o sadržaju nalaza i preporuka – ništa, osim da postoje.
Moglo bi se zapitati i otkud to da ministrica prezentuje studiju koju nije radilo ministarstvo. A otkud i to da studiju radi fondacija koja postoji tek od 2022. godine, o čemu je Školegijum već pisao, a čiji se izvještaj o poslovanju ne može naći na Internetu. Znači li to da javne institucije blisko sarađuju s organizacijom koja ili ne poštuje pravilo transparentnosti – naveliko promovisano upravo izbornim kampanjama stranaka koje sad čine vlast u Kantonu Sarajevo i Federaciji BiH – ili pak ne poštuje ni same zakonske propise države čije su je institucije angažovale?
Misteriozni su putevi stranački. Ponajbolje se mapiraju praćenjem traga novca, samo što su te transakcije uglavnom neuhvatljive. Koliko god materijalne i konkretne, njih ipak čuvaju birokratski kerberi brižljivo umotani u celofane PR-zanata. Utoliko vam lakše i pouzdanije dođe čitati duh ove tribine i sličnih druženja, pratiti analogije i njihove implikacije, te tu i tamo hvatati signale između redova saopštenja i tumačiti ih po principu čega se pametan stidi...
Zaključavanje budućnosti
U ovoj mreži misterija posebno je misteriozno to što je izrada studije o obrazovanju povjerena Fondaciji Mulalić koju osniva vlasničko-upravljački dvojac pomenute projektantsko-građevinske firme HLGroup sa kopiranom upravljačkom strukturom – na čelu i jedne i druge nalaze se Azem i Lejla Mulalić. Otkud građevinci da se pataju u obrazovanje, ma kakav tim stručnjaka da su okupili, i otkud da se na istoj tribini diskutuju prostorno planiranje i obrazovanje, zajedno?
Kako nas uči naša recentna istorija, koju zapravo i dalje živimo, ovaj tip pitanja najčešće vodi vrlo prozaičnim odgovorima. Većina naših politika da se objasniti mrežom poslovnih, stranačkih, rodbinskih i jaranskih interesa. Da naše medije ovim povodom pogodi napad istraživačkog novinarstva, a i to se povremeno desi, vjerovatno bi i ovdje naišli na neko slično objašnjenje.
No, pri tome ne smijemo zanemariti ni širi društveno-ekonomski kontekst ove priče i putanje globalnih procesa kojim se BiH kotrlja najčešće kao odbjegli kolut sira, bez plana i ideje o tome gdje će završiti. I u tome je srž problema. U toku je nova planetarna jagma, za zemljom koja ili čuva resurse poput ruda ili je sama po sebi resurs, kao građevinski plac, što za energetske pogone što za nekretnine kojima se mešetari. I za ljudima kao radnom snagom po mjeri tih biznisa.
U toj priči, kao i u cijeloj istoriji kapitalizma, gradovi će biti posebno zanimljivi. Gradovi su obrazovni i naučno-istraživački centri, u gradovima je industrija i stjecište finansijskog kapitala. Procjenjuje se da će do 2050. godine u gradovima živjeti sedam milijardi ljudi, dvostruko više nego u ruralnim područjima. Gradovi su odredišne tačke raznih migracija, kako unutrašnjih tako i onih izvana. Gradovi su gigantska dinamična tržišta. Utoliko su i neuralgične tačke raznih kriza, naročito ekonomske i okolišne, a odgovori gradova na te krize poslužiće kao katalizatori – ili bar orijentiri – razvoja cijelog društva.
Stoga su gradovi već uveliko poprište raznih borbi. Prostorno planiranje je tu posebno turbulentno polje. Kao što se dalo vidjeti iz prikaza diskusija na ovoj tribini, procedure planiranja i zagovarano (daljnje) redukovanje uticaja demosa na demokratsko odlučivanje zapravo su udar na samu suštinu življene demokratske prakse, one koja čini dio našeg svakodnevnog života, one vidljive prisutnosti – hoću li da ovdje nikne drvo ili neboder? Hoću li tržni centar ili dom kulture? Hoću li da ublažim posljedice klimatske krize, npr. ljetnu jaru, ili ću dopustiti da rashlađivanje bude privilegija bogatih u luksuznim apartmanima?
(Koliko su gradovi privlačan plijen govori i to da je posljednjih sedmica u toku medijska ofanziva vlasti i vladajućih stranaka u Kantonu Sarajevo, kojoj predstoji usvajanje još uvijek skrivanog novog urbanističkog plana, pri čemu se iz krugova vlasti bjesomučno agituje za ubrzanu prodaju nekretnina i zemljišta, što više gradnje i što veće zgrade.)
Prostor je puno više nego okruženje, prostor uveliko utiče na organizaciju života u gradu, a princip uređenja i raspodjele prostora odražava svrhu grada: da li je život grada u funkciji potreba društva ili je kanalisan za interes privatnog profita. U situaciji sveopšte, multidimenzionalne krize, to će biti bitan faktor u trasiranju budućnosti – u kojoj gradovi i njihovo stanovništvo vrlo lako mogu završiti kao žrtve – ako se dopusti da otimanjem fizičkog prostora istovremeno bude otet i prostor budućnosti.
A budućnost društva trasira i obrazovanje, te se utoliko, na izvjestan način, na ovoj tribini diskutovalo o srodnim oblastima. Možda je priča o obrazovanju trebala da posluži kao prašina u oči javnosti, pa da se ne dosjetimo da je glavna meta otimačina „atraktivnih lokacija“ po gradovima. Šire gledano, zapravo su obje oblasti od odsudnog značaja za našu budućnost i obje su na ovoj tribini ugurane u kalup interesa šačice građevinskih kapitalista.
Jer, ako i o studiji obrazovanja i o prostornom planiranju raspravljaju biznismeni, mahom građevinci, ako je glavna referentna tačka rasprave tržište radne snage u privredi koja se, kako vidimo iz rasprave o prostornom planiranju, sva obrće oko građevine – kakvu će budućnost to namjeravano obrazovanje nuditi društvu? Da li se u toj budućnosti otvaraju neslućeni horizonti razvoja pojedinca i društva ili se udaraju dobre stare međe? Da li se budućnost ograđuje baš kao građevinski plac, da služi kapitalu? A mi da obrazujemo jeftinu radnu snagu za povremene i privremene zaglupljujuće poslove od kojih kvasa kapital, a ljudska suština vene?
To ne znamo, zato što nismo imali uvida u Studiju, koja je obznanjena tek danas (26. 12.), a – što je još gore – kao društvo nismo imali pristupa njenoj izradi.
Kako bilo, navedene slutnje i strepnje već se ostvaruju drugdje u BiH. U Varešu je tako krupnom kapitalu dozvoljeno da kroji obrazovanje prema sebi. Rudarska kompanija Adriatic Metals inicirala je otvaranje novog smjera u srednjoškolskom obrazovanju: rudar u podzemnoj eksploataciji, za što je dobila saglasnost nadležnog ministarstva i za koji 30% nastavnog plana i programa kroji sama. Osiguraće i deset stipendija za najbolje učenike – svakom po 100 KM u trajanju od 10 mjeseci. No, jesu li to poslovi koji u 21. vijeku vode punom razvoju pojedinca i društva? I za šta ili, tačnije, za koga žrtvujemo ove generacije ako će iskopana ruda ubrzano napuštati ovu zemlju, da hrani zelenu tranziciju nekih drugih društava?
Nova-stara jagma
U svemu tome posebno zabrinjava to što na ovakvoj tribini govori i njenu diskusiju kao uvodničar usmjerava i ministar vanjskih poslova BiH. Moglo bi se rezonovati, s obzirom na prisustvo gotovo isključivo stranačkog kadra Naroda i pravde iz institucionalnih krugova, da tome ne treba pridavati previše važnosti, te da je u pitanju više neki intimni stranački krug. No govorimo ipak o vrhu izvršne vlasti u domenu zastupanja države na globalnom planu. U trenutku nove jagme, kad se u planetarnoj utrci za dragocjenim resursima ubrzano raspodjeljuju uloge i rastu ulozi, davati podršku projektima omeđavanja razvoja društva – uprezanjem njegove budućnosti za interese kapitalista i privatnog profita – može značiti samo jedno: da se vrh naše vlasti servilno pokorio poretku u kojem je BiH opet periferija koju treba zadržati na rubu razvoja i iz koje treba samo crpiti resurse, prirodne i ljudske. Jer obrazovanje krojeno prema interesima građevinskog kapitala i gradovi oblikovani istim tim interesima mogu iznjedriti samo nerazvijeno društvo i slabu državu – nadasve poželjan plijen za svjetske lovce na sirovine i jeftinu radnu snagu. A u međuvremenu će brke omastiti i lokalni kokošari.
Kad se sve to sabere, za njih, a nama pak sve pooduzima, ispada da bismo jedni drugima trebali poželjeti sretnu Staru 1878. godinu – samo što je sad u igri malo više imperija – što domaćih, što stranih.
P.S. Nakon brzog uvida u spomenutu studiju, o kojoj će Školegijum uskoro podrobnije pisati, autorica bi ovoj raspravi dodala samo to da će obrazovanje na periferiji za uslove nove jagme doći u zlaćano-ružičastom ruhu mondene brige o sebi i bavljenja svijetom tako da sve ostane po starom, samo u prihvatljivijoj ambalaži.
