Sedmo poglavlje svoje knjige Mračna zajednica: Kako univerziteti umiru, Peter Fleming počinje slikom iz Saudijsko-emiratskog rata protiv Jemena, u kojem je poginulo 18.000 civila. Slika opisuje posljedice pogotka porodične kuće u Taizu navođenom bombom teškom 230 kg koja je ubila majku i troje djece. Laserski navođenu bombu proizvela je firma Raytheon, partnerica američke vlade. Raytheon je treća firma koja proizvodi oružje za potrebe američke odbrane. Ona je 2014. godina zajedno sa Univerzitetom Lowell u Masačusetsu osnovala istraživački institut RURI, koji koristi laboratorije i učionice univerziteta, pružajući studentima inženjerstva radno iskustvo u Raytheonu. Prvi čovjek Lowella, Marty Meehan, ne krije ponos i zadovoljstvo tim partnerstvom. “Radujemo se što ćemo stručnost naših vrhunskih nastavnika spojiti sa istraživačima iz Raytheona“, citira ga Fleming. “Ovo novo partnerstvo je samo jedan primjer kako UMass Lowell prednjači u saradnji s industrijom kako bi se podstakle inovacije i ekonomija u Massachusettsu i šire.“
Fleming ovaj potresan i ujedno ekstreman primjer koristi da bi doveo u pitanje etiku korporativnog univerziteta, koji pod pritiskom samoodrživosti sklapaju različite poslovne aranžmane.
Pročitajmo sada, s Flemingovom knjigom na stolu, najnoviji Nacrt pravilnika o osnivanju privrednih društava Univerziteta u Sarajevu, dostavljen akademskom osoblju službenom elektronskom poštom, skupa sa smiješnim obrascima za tzv. javnu raspravu.
Osnivanje tih privrednih društava, “u funkciji doprinosa trećoj misiji Univerziteta“, ima četiri cilja: komercijalizacija rezultata naučnoistraživačkog i umjetničkoistraživačkog i stručnog rada Univerziteta (1), transfer znanja, tehnologija i inovacija razvijenih na Univerzitetu (2), jačanje saradnje Univerziteta sa privredom, javnim sektorom i društvenom zajednicom (3) i podsticanje inovacija, razvoja novih tehnologija i primjene rezultata akademskog rada u praksi (4).
A šta je “treća misija“ Univerziteta?
Ovo: “jačanje aktivnosti koje unapređuju kvalitet života, kako pojedinca, tako i zajednice“. Očito Univerzitet u Sarajevu nije zadovoljan kako akademskim sredstvima unapređuje kvalitet života pojedinaca i zajednice, pa sad namjerava pripomoći sebi osnivanjem privrednih društava.
Po lošem ustaljenom neakademskom običaju, pravni akt ne prati ljudsko objašnjenje, pa o razlozima za ovaj korak možemo samo nagađati. Univerzitet u Sarajevu je od svog socijalističkog nasljeđa zadržao prividnu transparentnost u odlučivanju, ali je stvarne demokratske procedure zamijenio birokratskim. Trenutno kroz farse javnih rasprava, kojih se u ovom trenutku vodi istovremeno pet: osnivanje društava, počasna zvanja, podrška studentima, umjetna inteligencija, oduzimanje zvanja. Brojem: 5. Njima upravljačka nadgradnja pribavlja saglasnost baze tako što joj pruža fer priliku da popuni nekakve obrasce. Da nije tako, javne rasprave ne bi bile pisma s povratnicom nego događaji, pred kamerama (recimo) FPN-a, gdje bi se o prijedlozima zaista raspravljalo i gdje bi predlagači ipak objelodanili svoje razloge i motive. I gdje bismo najzad i upoznali tajanstvene stručnjake koji štancaju nacrte i prijedloge.
Potreba za njima, tj. potreba da se akademski život sapne u mrežu aljkavih propisa, posljedica je ishitrene integracije univerziteta na način da se fakultetima oduzme finansijska samostalnost, a ostavi akademska. Moć otuđena od akademske baze samopotvrđuje se u proliferaciji propisa, dok se obezvlašćena baza mobiliše na zadnjoj liniji odbrane ugroženih privilegija.
Inicijativa za osnivanjem privrednih društva pokušaj je da se lošim nacrtom popravi šteta nastala integracijom. Ona dolazi od nekoliko fakulteta koji dobro zarađuju mimo budžeta, ali sporo, a nekad i nikako, naplaćuju svoje usluge i znanje. Vraćanje poslovne nezavisnosti fakultetima bilo bi priznanje da je trezorska integracija univerziteta bila nepotrebna avantura, ali bi takođe potvrdila besprizornu fasciniranost budžetara tržištem.
Peter Fleming u svojoj knjizi o mrakokraciji na više mjesta ponavlja i od ranije evidentiranu činjenicu: da su prve na udaru komercijalizacije univerziteta humanistika i društvene nauke.
Sarajevski univerzitet prepoznaje kao intelektualna dobra zanimljiva za tržište: računarske programe i baze podataka, videograme i fonograme, pronalaske (patentirane), industrijski dizajn, topografije, oznake, sorte biljaka... Prilično neočekivano, sa popisa robe iz domaće radinosti izostavlja građevinsku struku (iako je to glavna tržišna sofra u Kotlini), a sasvim očekivano bagateliše filozofiju.
Sudeći prema Nacrtu, privredna društva koja će osnivati Univerzitet neće se zvati U.d.o.o, nego samo d.o.o. Univerzitet bi kao osnivač, ili suosnivač (ne kaže se s kim, možda i sa fabrikom vojnih dronova), navodno zadržao kontrolu preko upravnog odbora društva, ali nejasno je nad čim: nad profitom, ili nad etikom. Jer jedino što bi takvo (univerzitetsko) društvo moglo i moralo razlikovati od svih drugih privrednih jeste da se na tržištu ponaša etično. Da, naprimjer, procjenjuje posljedice poslovnih odluka u skladu s “trećom misijom univerziteta“.
Krajnje pojednostavljeno, ono što Nacrt pravilnika ne precizira jeste sljedeće:
hoće li akademiksi koji primaju plate od građana, da se bave obrazovanjem i istraživanjem, nakon što dobiju mogućnost da kao privredno društvo unovče rezultate svojih istraživanja, ili svoje stručnosti, kad izađu na tržište prodavati građanima ono što su njihovim parama istražujući otkrili. I ako neće, kako ih osnivač (univerzitet) misli u tome spriječiti?
U studiji opravdanosti (član 9 predloženog pravilnika) nema niti slova, a kamoli retka o obavezi da ova komercijalizacija univerziteta pretpostavi poslovnoj etici humanističku, onu koja bi spriječila akademikse da pomažu u ubijanju ljudi, kao što to bez imalo grižnje savjesti čine njihove marljive kolege iz Masačusetsa.
Cijeli nacrt, uopšte, ima jako malo veze s humanistikom. (Možda i zato što dolazi s druge strane univerziteta, one kojoj je struka ispred etike.) Njegovim vokabularom gospodare pojmovi poput inovacije, tehnologija, komercijalizacija, procjena tržišnog potencijala, poslovni plan društva, procjena finansijske održivosti, vlasnička struktura, kapital, resursi, sukob interesa, ekonomsko iskorištavanje, licenca/ugovor o transferu tehnologija, spin-off, start-up, spin-out, analiza rizika, prototip, interesne grupacije...
Univerzitet sa ovom inicijativom sebe doživljava kao resurs, ali ne više zajednice nego tržišta. (Zbogom treća misijo!) Naprimjer, ako je neki prof. dr. farmacije zaposlen na Univerzitetu pronašao rekontraceptivnu pilulu koja bi garantovala začeće muškog djeteta, taj bi izum farmaceutskoj industriji mogao donijeti neki profit. Ona bi ga prethodno morala otkupiti od univerziteta, koji bi, prema takođe nejasnom ali svejedno usvojenom pravilniku o gazdovanju intelektualnim vlasništvom, čini se, bio vlasnik izuma. Pitanje za javnu raspravu je: zašto bi javni univerzitet poticao profit privatne farmaceutske firme, koja će građanima, da bi ostvarila profit, pilulu prodavati što god može skuplje? Ili, drugim riječima: zašto pametni prof. dr. farmacije, kad su tako pametni, ne koriste resurse privatne firme, nego resurse zajednice koja plaća univerzitet?
Ili, još dalje, i poštenije: zašto bi univerzitet muzao budžet, kad on može, evo sada vidimo, biti cijeli d.o.o? Pa živjeti od svog biznisa, na veleuvaženom i viskopoštovanom tržištu. Ne bi li se ovakva pitanja ipak trebala postavljati u prostorijama Rektorata i na sjednicama Senata, umjesto u kućicama elektronskih obrazaca?
Možda bismo čuli, umjesto priznanja da je integracija bila dobra politička i katastrofalna akademska odluka, i neki etički argument. Naprimjer, da javni univerzitet ne može izaći na korumpirano tržište jer je društvu potreban upravo i najviše zato da bi građane autoritetom znanja zaštitio od korupcije, ali da pod određenim uslovima to može dopustiti nekim svojim članicama, tamo gdje se stručnost njihovih profesora mora povremeno potvrditi uprkos korumpiranom tržištu.
Koji bi to uslovi bili – taj član, uz pošteno obrazloženje, nedostaje ovom nacrtu.
Njega bi mogla formulisati humanistika, kad bi umjesto tržišnu mrkvu slijedila svoja načela.
U nastavku
Bizmis sa pacovi
https://skolegijum.ba/kolumna/bizmis-sa-pacovi/
