U finišu školske godine održavaju se odjeljenska i nastavnička vijeća na kojima razrednici izvještavaju, direktori, njihovi pomoćnici i pedagozi to evidentiraju, a svi ostali šute. Teku te sjednice satima iz dana u dan po ustaljenom terminu od 9 do 13, po ustaljenom redu od 1. do 9. razreda i od indeksa 1 do indeksa 2, 3...; zbir svih zbirova odjeljenja od 1. do 9. razreda prestavlja ukupan broj sjednica.
Naprimjer, ako u nekoj školi svaki razred ima po tri odjeljenja, onda je potrebno održati tri sjednice za svaki razred (1 + 1 + 1 = 3), a ukupan broj sjednica od 1. do 9. razreda ćemo dobiti ako saberemo sve sjednice svih razreda (1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; 1 + 1 + 1 = 3; pa je zbir tih zbirova = 27). Dakle, 27 redovnih sjednica odjeljenskih vijeća po klasifikaciji, a njih su četiri, znači 108 redovnih sjednica odjeljenskog vijeća ukupno tokom školske godine.
Predloženi dnevni red svake od tih 108 redovnih sjednica odjeljenskog vijeća je:
realizacija NPP-a/kurikuluma;
brojno stanje i struktura učenika (M/Ž);
broj onih koji pohađaju i ne pohađaju vjeronauku;
uspjeh u učenju;
izostanci učenika sa nastave;
vladanje učenika;
dopunska, dodatna, sekcije...
Ovaj dnevni red se ne može dopunjavati i mijenjati na sjednici, a po Standardima za nastavnike sa normom od 20 časova, one trebaju trajati i traju do deset minuta u prosjeku. Na tim sjednicama razrednici prezentiraju zbirne informacije iz EMIS e-dnevnika koje su po ovlaštenjima dostupne, vidljive i poznate samo njima, a o kojima trebaju raspravljati prisutni slušaoci kojima te informacije nisu dostupne, vidljive i poznate. Rijetko se postavljaju pitanja, a rasprave su još rjeđe. Svim informacijama kojima raspolaže razrednik o svom odjeljenju raspolaže i direktor škole, s tim da direktor posjeduje informacije i o ostalim odjeljenjima, a razrednik ne. I direktor prisustvuje sjednicama, ali i on šuti. Ministrica ne prisustvuje sjednicama, ali ona zna, tj. može znati ako je zanima, sve ono što zna svaki razrednik svake škole u Kantonu Sarajevo, plus sve što zna svaki direktor pojedinačno, s tim da zna i ono što niko od navedenih ne zna, a odnosi se na zbirne podatke za područje Kantona Sarajevo. Zna ministrica, ali se ni ona ne oglašava. Kao zalivena.
Možda bi, da ministrica odobri pristup zbirnim podacima iz EMIS e-dnevnika (bez podataka koji sadržavaju imena učenika i nazive škola! ako je tajnost razlog tajnovitosti), više statista na sjednicama postavljalo i neka pitanja, osim što samo klimaju glavama. Naprimjer:
1. Kako je moguće da sa tako velikim brojem izostanaka učenik/učenici ima/imaju odličan uspjeh;
2. Kako je moguće da učenik koji je bolestan i na bolničkom je liječenju na neke časove redovno dolazi u školu;
3. Kako je moguće da učenik čiji je boravak prijavljen u hotelu na drugom kontinentu već pet dana dolazi u školu na časove kod nekih nastavnika;
4. Kako je moguće da učenik u isto vrijeme bude na času u školi i na takmičenju za školu u drugoj školi, na drugom kraju grada i Kantona...
I tako dalje.
Zaključujem da se nastavnici namjerno drže u neznanju, tako što im se ne daje uvid u podatke iz baze (e-dnevnik) za razredna vijeća čiji su članovi. Tako se stvari mogu završavati između razrednika, direktora i roditelja od slučaja do slučaja i od veze do veze. Ono što nastavnici ne znaju (tj. prave se da ne znaju) – znaju djeca. Na kraju svake školske godine ona utvrde važnu životnu lekciju: da u njihovoj državi, koju po planu i programu moraju voljeti, pravila ne važe za sve jednako. Odluke o tome na koga će se propisi primijeniti strogo, a na koga nikako donose se tajno i zato se isplati biti direktor koji bazu podataka drži pod ključem.
Ali zašto se isplati biti nastavnik koji u toj igri moći samo statira?
