U prvom polugodištu, preciznije u 17 sedmica nastave, kći je iz 15 predmeta dobila 52 ocjene. U prosjeku 3,5 po predmetu ili tri sedmično. Ako pitate mene, a mene niko ne pita, ocjena je previše. Svake sedmice škola je, u prosjeku, u tri navrata vrednovala znanje moga djeteta. U desetak slučajeva ishod je bio nedovoljna ocjena, ali to je najmanje važno budući da nas obrazovni autoriteti uvjeravaju da ocjena nije mjerilo znanja. U poređenju s ostatkom razreda, kći je među onima sa minimalnim brojem ocjena po predmetu koji nalaže Pravilnik o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo. To znači da je većina vrednovana i češće. Zastanem da, kako se popularno kaže, osvijestim taj podatak i pokušam zamisliti da moj poslodavac učinak koji ostvarujem i kvalitet kojim radim testira triput sedmično. Užasnem se. Nije uporedivo, reći ćete po inerciji, ali ja ću, ako dozvolite, ostati pri suprotnoj tvrdnji.
Te 52 ocjene se stručno nazivaju sumativno ili brojčano ocjenjivanje. Prati ga glas da je objektivno i transparentno. Objektivno jer je precizno utvrđeno koliko zadataka treba riješiti, na koliko pitanja odgovoriti i koji procenat gradiva reprodukovati za određenu brojčanu ocjenu, naročito u pisanim provjerama znanja. Transparentno jer je poznato svima, i to unaprijed. Nasuprot sumativnom ocjenjivanju stoji formativno praćenje. Neki ga doduše zovu i ocjenjivanje, i jedno bez drugog ne bi smjelo ići. Formativnim praćenjem predavači, između ostalog, sagledavaju jesu li đaci samostalni, na koji način savladavaju gradivo i kako se prema njemu odnose. Još važnije, formativno praćenje nastavnicima, primjerice, pruža odgovor da li metode kojima se u podučavanju služe daju rezultat.
Svojevremeno je društvenim mrežama kružio izvod iz testa u očito nižim razredima osnovne škole, u kojem je trebalo popuniti praznine. U rečenici: Ja sam bakino unuče, a mamino ______ na praznu crtu dijete je umjesto dijete upisalo zlato. Odgovoru je dodijeljeno 0 bodova i crvenom olovkom docrtan smješko. Banalan, ali zgodan primjer ispomoći u razlikovanju formativnog praćenja i sumativnog ocjenjivanja. Formativno, dijete iz rečenice nije shvatilo kontekst i šta se od njega traži. Niti je nužno test manjkav, niti je problem u djetetu, samo je izostala tražena veza. Sumativno, ovo upravo zbog toga ne bi smjelo biti ocijenjeno brojem. Dodatno, osim što je dijete mamino dijete, ono je i njeno zlato. Problem s ocjenjivanjem nastaje zato i onda kada brojčana ocjena postane jedino, a uz to i obilato korišteno mjerilo znanja. Ona tada, paradoksalno, prestaje biti objektivna. Kako dijete uči neraskidivo je od toga šta je razumjelo, a šta je razumjelo neodvojivo je od toga šta je naučilo. To je veza koju gotovo nikada nije moguće iskazati samo brojem.
Vjerujem da postoje i nastavnice koje marljivo i cijele godine za svakog đaka bilježe šta je formativno upratio, ali ja takve ne poznajem, niti mi je ikada u predmetnoj nastavi saopšten rezultat formativnog praćenja, ako ga je ko i realizirao. Umjesto toga imam uvid u 52 ocjene, od kojih mi nijedna ne govori šta je dijete savladalo i koje vještine steklo. U e-dnevniku za roditelja nema nikakve informacije osim brojčanih ocjena, mada prostor za to postoji.
U rečenom Pravilniku nema riječi ni sumativno ni formativno, iako on u nazivu ima i praćenje i ocjenjivanje. Možda ih ne treba ni biti, ali je vrlo uočljivo da je praćenju posvećena samo definicija, a ocjenjivanju ostatak Pravilnika. Zapravo su autori Pravilnika maestralno upleli definicije praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja tako da čitaoca slude.
Praćenje je kontinuirano uočavanje i bilježenje zapažanja o nivou postignuća i ostvarivanju postavljenih ciljeva i zadataka... Vrednovanje je kontinuirano i sistematično prikupljanje podataka o procesu učenja i postignuću nivoa kompetencija... Ocjenjivanje je vrednovanje svih važnih činjenica o učeničkim postignućima tokom praćenja i provjeravanja iz svakog nastavnog predmeta, a izražava se ocjenom, stoji u Pravilniku. Gotovo do u riječ prepisanom iz Pravilnika o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi u Republici Hrvatskoj.
Ako na prvu nije jasno, pojednostaviću. Praćenje je kad kontinuirano uočavamo i bilježimo nivo postignuća, vrednovanje je kada kontinuirano skupljamo podatke o postignuću nivoa kompetencija, a ocjenjivanje kada brojem vrednujemo učenička postignuća tokom praćenja i provjeravanja. Sad jasnije? Potrebno je samo dovoljno često ponoviti riječi kontinuirano, postignuće i praćenje. Dodatno, obrazovni autoriteti nas svako malo uvjeravaju da ocjena nije mjerilo znanja. Ako je tako, zašto se onda pri upisu u srednju vrednuje prosjek ocjena, i to iz četiri razreda osnovne škole? Zašto imamo ocjene na eksternoj maturi? Zašto se na nivou škola i kantona hvalimo (nerealno) visokim prosjekom ocjena? Zašto učenice i učenike kroz ocjene vrednujemo kao jedinke? Zašto, na koncu, ocjenjujemo djecu triput sedmično?
A ako je pak ocjena važna, zašto je samo brojčana i može li reći išta osim puke kvantifikacije? Ako je ocjena mjerilo znanja, zašto nam obrazovni autoriteti sve vrijeme ne govore istinu?
U Pravilniku o ocjenjivanju učenika u srednjem obrazovanju i vaspitanju u Republici Srbiji stoji da je osnovna svrha ocjenjivanja da unapređuje kvalitet procesa učenja. Ne znanje, ne pojedince, već proces učenja. Do detalja su opisani kvalitativni kriteriji za svaku brojčanu ocjenu i šta dijete zna i umije i koje vještine posjeduje. Dobro, vjerovatno je i u istočnom susjedstvu praksa slična našoj, ali je barem normativno sve na mjestu i ohrabrujuće.
Na koncu – uvijek treba da prevlada logika. Ako ne unapređuje cjelokupan sistem učenja kojem pripadaju svi dionici u obrazovanju, onda je ocjenjivanje, formativno ili sumativno, zapravo uzaludno.
