Još malo pa će godina dana kako je dekan Filozofskog fakulteta odlučio, samovoljno, da redovni profesori koji napune 65 godina, čak i kada zadovoljavaju zakonske uvjete, ne mogu ostati na svojim katedrama još dvije godine.
Razlog, prilično nemušt, svodi se na to da nema dovoljno novca, ali zašto ga nema, i kakve veze to ima s radom uglednih profesorica (za sada su se tri našle na udaru ove menadžerske kampanje) nije baš jasno. Niti je jasno hoće li problem s nedostatkom novca biti riješen kad se najiskusniji akademski kadar skine s univerzitetskog budžeta. Neće, naravno, ali dekan, koji se uživio u ulogu prinudnog upravitelja, ne ide u svojim vizijama tako daleko. Strukturni problemi ne rješavaju se personalnim nasiljem i diskriminacijom, ali iz nekog razloga baš je Filozofski fakultet, jedini na cijelom Sarajevskom univerzitetu, smislio takvo rješenje. Ne samo da je odluka nezakonita, ona je šamar akademskim vrijednostima.
Kako uopšte shvatiti logiku po kojoj je redovna profesorica sa 65 godina trošak, a ne dobitak za univerzitet? Ako je dokazani i potvrđeni kvalitet (dokazan zaslugama, uspjesima, doprinosom zajednici, znanjem, iskustvom, međunarodnim ugledom...) trošak Sarajevskom univerzitetu sa 65, trošak je i sa 64, i sa 60, samo se, sada to znamo, zbog merhametli zakona mora trpjeti.
To je logika korporativnog univerziteta, koji što manje zarađuje više mora da štedi, pa ukida, otpušta, smanjuje. Trošak je, to nam prinudni upravitelj Filozofskog fakulteta poručuje, sama humanistika. Sve te filozofije, književnosti, bibliotekarstva, pedagogije, sve je to čisti trošak. Ideal je svesti Filozofski fakultet na biznis-model privatnog univerziteta Čekrčići.
Odluka ne samo da vrijeđa i ponižava profesore na njenom udaru, jer ih predstavlja kao budžetske parazite, nego i sve njihove mlađe kolege, jer im nameće teret krivnje – da su plaćeni za bezvrijedan rad. Mnogi od njih i ne znaju da su glasali za nju, jednim klikom za sto tačaka dnevnog reda tzv. elektronske sjednice, čiji se manipulativni potencijal upravo na ovom primjeru dokazao. Humanistika klikom pade.
Ponuđeno obrazloženje je arogantno uprošćeno, nisu predočene sve posljedice odluke, izostale su konsultacije, nisu razmatrane alternative. Sve, dakle, suprotno akademskim standardima kojih bi se akademiksi morali pridržavati čak i kao prinudni upravitelji.
Pred Senat Univerziteta ova odluka još nije došla, a nije je nigdje u javnosti problematizirao ni rektor. (Teško je povjerovati da ne zna za nju, a ako ne zna, evo mu prilike da se o tome izjasni.) Ona se do sada i držala u tajnosti, jer je teško zamisliti da se njena nezakonitost primijeni na sve druge fakultete, ukoliko bi došla pred Senat. Kao što bi bilo nezamislivo da Senat dopusti diskriminaciju po starosti na samo jednoj svojoj organizacionoj jedinici.
Ako novca nema za Univerzitet, ili ako ga nema dovoljno, to nije problem i briga samo nekoliko upućenih pojedinaca s polugama moći u rukama, nego cijele akademske zajednice. A rješenje, kakvo god da bude, nije administrativno nasilje nego akademska rasprava i solidarnost.
Upravo ono što je na najjačem udaru edu-biznisa.
