Ukoliko na nekom od humanističkih odsjeka univerziteta, sarajevskog ili bilo kojeg drugog, napišete članak dug 45 stranica i poželite ga objaviti u lokalnom časopisu, dočekaće vas dobronamjerno upozorenje da je dopuštena maksimalna dužina 20. Naime, ako se časopis ne pridržava propisanih mjera, neće biti pripušten u elitni Skopus, a onda objavljeni radovi neće vrijediti ni pišljiva boba.
Skopus je kao neka vrsta potvrde kvaliteta koju (sve je vjerovatnije) izdaje vještačka inteligencija, certifikat da ste legli na rudu. Mali korak za nauku, ali veliki za lično napredovanje.
Zato širom akademskog dunjaluka redakcije lokalnih humanističkih časopisa, kao nekad telefonistkinje na žičanim centralama, spajaju napredljive autore sa slijepim recenzentima, distribuirajući na sve strane šablonske pir-rivju obrasce i stražareći nad uputama za autore: veličina i vrsta slova, visina proreda, stil citiranja... Naučna zajednica krotko je prihvatila polumrak birokratske anonimnosti udovoljavajući diktatu darkokracije.
Peter Fleming rezignirano primjećuje da su akademiksi uglavnom internalizirali novu dogmu kao da je suština njihovog rada objavljivanje. Svaki put kad bi kolegama predložio da zbace taj jaram s grbače, žali se on, nailazio bi na blago čuđenje: ali kako će se drugačije znati da oni nešto rade, i da to što rade nešto vrijedi, i da su neki među njima ipak bolji od drugih. Nema bolje potvrde da je akademski kapitalizam pobijedio, konstatira Fleming. Kad se sve sabere i oduzme, akademiksi pišu besplatno za skupe časopise za koje, ako žele pročitati šta su napisali, moraju platiti. U najkraćem, od ideje – nagraditi autore koji objavljuju radove u vrhunski rangiranim časopisima – da bi se podsticala izvrsnost u istraživanju, došlo se do ishoda: “autori pokazuju malo interesa za stvarni sadržaj svojih članaka, što umanjuje doprinos nauci i daje elitnim časopisima ogromne moći.“ I zato će svima laknuti kad se onaj članak od 45 stranica skrati na 20!
Što se više vremena troši na skraćivanje, sve ga je manje za čitanje. Popularnu platformu TED možemo posmatrati iz tog ugla: osim što velikim izdavačkim kućama donose novac od prodaje knjiga, te platforme istovremeno pretvaraju akademsku karijeru u lukrativni biznis-model. I predavanje skraćeno na 15 minuta služi tome. Ova selebritizacija znanja dijelom je omogućena popularnošću akademskih zvijezda, poput Žižeka ili Džudit Batler. (Koja je, zamjera joj Fleming, radije pogurala kampanju Kamale Haris nego Bernija Sandersa.) Kao i sa svakom piramidom, sjaj blijedi prema dnu. Ono pripada akademskim starletama, čiji je san stati na crveni tepih Rendom Hausa, ili bilo kojeg drugog velikog izdavača elitnih akademskih žurnala.
Naravno da profit tih izdavača s naukom ne mora imati nikakve veze. To što se biblioteke naučne izvrsnosti sada otključavaju kreditnim karticama samo pokazuje do koje je mjere, Flemingovim riječima, akademska radna snaga poražena. To ga podsjeća i na čuveni primjer iz Hanoja kod nas poznat i prepričavan kao Bismiz sa pacovi.
Govori o pokušaju francuskih kolonizatora u Vijetnamu da iz hanojske kanalizacije (izgrađene samo za bjelačke kvartove) istrijebe pacove, koji su iz nje ulazili u skupa kupatila i prijetili zarazom kuge. Kad su, da bi osigurali dovoljno radne snage među domaćim stanovništvom, ponudili naknadu ne samo za tijela ubijenih pacova, nego i otkup repova (kao dokaza da je glodar ubijen), nije trebalo dugo da Vijetnamci pacove počnu uzgajati na farmama. Kad su kolonijalne vlasti počele po svojim kvartovima viđati pacove bez repova, već se pojavila i kuga, pa su imali važnijeg posla. Da su kanalizaciju u Hanoju sagradili za cijeli grad, a ne samo za svoja elitna naselja, i da o sebi nisu mislili kao o superiornoj rasi, odnosno da su razum pretpostavili profitu, širenje kuge se moglo izbjeći.
Fleming u hiperprodukciji akademskih članaka, koje akademiksi pišu prema diktatu napredovanja a ne prema dozrelosti ideja, vidi samoodbrambenu logiku dosjetljivih Hanojanca. Svi odsjeci koji nisu STEM preživljavaju trenutno kao farme pacovskih repova.
Fleming žali zbog toga i tješi se utopijom.
“Ako univerziteti žele ponovo postati prostori usmjereni na čovjeka, dominantni upravljački pristup mora se ukinuti“, zaključuje on, „a prije svega odbaciti slijepu fetišizaciju efikasnosti“. Da bi se došlo do nečeg velikog i važnog, što će živote ljudi učiniti boljim, potrebno je vrijeme za razmišljanje, greške i njihovo ispravljanje, raspravu i sumnju, vrijeme koje se ne može trošiti na jurnjavu za bodovima i hrvanje s administracijom.
https://skolegijum.ba/kolumna/dekan-kao-prinudni-upravitelj/
