Većina političara koristi društvene mreže s ličnim profilima, otvorenim za javnost, da komunicira s građanima čijim su izlaskom na birališta osvojili udio vlasti i moć da uređuju odnose u zajednici. Takva komunikacija s javnošću ima nekoliko prednosti: neobavezna je, ne mora biti redovna, uglavnom je jednosmjerna i ostavlja utisak da političari ne bježe od transparentnosti. Na čas zaboravimo da su ti ljudi, osim što su smrtnici poput nas, ipak i nešto više. Da odlučuju o stvarima koje se tiču kvaliteta naših života: o našem liječenju i lijekovima, o našoj hrani i našem smeću, o vodi koju pijemo i zraku koji dišemo, o našim pravima, o slobodi kretanja, o tome s kakvim će i čijim znanjem naša djeca otkoračati u budućnost...
Dok svi zvanični pokazatelji ukazuju na visok udio korupcije u procedurama odlučivanja, društvene mreže predstavljaju nam glavne donosioce odluka kao empatične, dobronamjerne, poštene, iskrene, ukratko: besprijekorno moralne ljude.
Komunikacija s javnošću putem društvenih mreža, međutim, ima i jednu manu: javnost može vidjeti i to o čemu političari biraju da šute. Ako o onome što je vama bitno nemaju šta da kažu, rizikuju da ih idući put nećete podržati na izborima. Rizikuju još i više, naravno, kad izgovore gluposti.
Ako vam je, naprimjer, važno da se djeca ne isključuju po osnovu svojih sposobnosti, tj. ako razumijete šta inkluzija znači, onda od političara koje ste izabrali očekujete da pokažu humanost, znanje, podršku, empatiju za djecu i njihove porodice koje trebaju pomoć i podršku, a ne da na inkluziju gledaju kao na trošak para, gubitak vremena i izvor frustracije.
Upravo bi frustracija mogla biti razlog da političar inkluziju doživljava kao situaciju u kojoj je jači žrtva slabijeg, zdravi žrtva bolesnog, to jest: ministrica obrazovanja žrtva sindikalnog vođe koji bi, da je dijete, morao dobiti IPP dijagnozu.
Tako je u jednom dijelu javnosti shvaćen odgovor kantonalne ministrice obrazovanja Naide Hote-Muminović zastupnici DF-a Marijeli Hašimbegović na pitanje da li planira aktivnosti socijalnog dijaloga sa sindikatom s ciljem da spriječi veće štete od najavljenih protesta prosvjetnih radnika nezadovoljnih polutajno usvojenim standardima i normativima za osnovno i srednje obrazovanje.
Ministrica je mogla odgovoriti uvaženoj zastupnici Hašimbegović kratko i jasno, baš onako kako je odgovorila i uvaženom zastupniku Zahiragiću na njegovu insinuaciju da su škole pune droge: da je spremna na socijalni dijalog sa sindikatom u okvirima zakona o radu i važećeg kolektivnog ugovora.
Ali ministrica Hota-Muminović je iz nekog razloga imala potrebu da za izostanak tog socijalnog dijaloga okrivi predsjednika sindikata, optuživši ga da je kao presuđeni verbalni nasilnik nesposoban za dijalog, koji na društvenim mrežama neistomišljenicima daje uvredljive nadimke, zbog čega bi neko dijete, da se isto tako ponaša u školi, već dobilo neku stručnu podršku i brigu.
Na šta je, nezadovoljna odgovorom, zastupnica Hašimbegović na Facebooku napisala: Inkluzija na papiru, a na djelu IPP i djeca sa poteškoćama u razvoju predstavljena u potpuno negativnom svjetlu. I još: Sarajevo se mora ograditi od ovakvih izjava koje smo danas čuli sa govornice Skupštine KS. Prvo lice obrazovanja mora biti uzor i poticati dijalog, a ne govor mržnje.
Kontekst i smisao onoga što je ministrica rekla nije se ticao djece s poteškoćama u razvoju, nego djece s nasilničkim ponašanjem, pa je ovaj komentar zastupnice Hašimbegović nategnut i zlonamjeran. Ono što bi se ministrici ipak ozbiljno moglo prigovoriti nije da vrijeđa IPP djecu i da koristi govor mržnje, nego da pretvara skupštinsko obraćanje u mahalsku seansu.
Činjenica da i obrazovnu politiku vodi tako što docira, insinuira i zakulisno odlučuje, manipulišući činjenicama, čini je pogrešnom osobom na mjestu gdje radi. Njen odgovor na pitanje šta će učiniti da do najavljenog štrajka sindikata obrazovanja ne dođe je zbog toga očekivan, osim što je zabrinjavajući.
Stoga, kako i Albin Zuhrić navodi u nedavnoj objavi na Platformi X (ranije Twitter): Dok je Naida Hota-Muminović (NiP) ministrica obrazovanja u Sarajevu, najbolje čemu se možemo nadati je da će obrazovni sistem propasti malo, a ne mnogo.
Šta su o tome imali da nam na svojim profilima kažu ostali poslanici i lideri skupštinskih stranaka?
Narod i pravda: Elvedin Okerić, ništa; Danijela Kristić, ništa. Aljoša Čampara, ništa; Elvis Vreto ništa; Mersiha Mehmedagić, ništa; Rusmir Pobrić, ništa.
SDP BiH: Jelena Pekić, ništa; Belma Kapo, ništa; Davor Čičić (ograničen pristup objavi); Kristina Petrović, ništa; Samir Avdić, ništa; Vedrana Vikić Musić, ništa.
Naša stranka: Vibor Handžić, ništa; Miomirka Melank, ništa; Sanela Klarić, ništa; Vildana Bešlija, ništa.
SDA: Adi Kalem, ništa; Faruk Kapidžić, ništa; Faruk Selmanović, ništa; Haris Zahiragić, ništa; Mahir Dević, ništa; Sebija Izetbegović, ništa; Smiljana Viteškić, ništa.
Samostalni zastupnici:
Admela Hodžić, ništa; Elza Gaković, ništa; Redžo Lemezan, ništa;
DF: Ilijaz Pilav, ništa; Marijela Hašimbegović, citirano; Vedrana Vujović, ništa;
ZNG: Damir Marjanović, ništa;
Stranka za BiH: Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović, ništa; Jasmin Šaljić, ništa; Muamer Bandić, ništa.
Ostali:
Naida Hota-Muminović, ništa; Dino Konaković, ništa; Denis Zvizdić, ništa; Srđan Mandić, ništa; Nermin Muzur, ništa; Akif Fazlić, ništa; Semir Efendić, ništa; Irfan Čengić, ništa; Migdad Hasanović, ništa; Nihad Uk, ništa.
Na pitanje koje sindikat postavlja, obrazovanje ili ništa, odgovor političara za koje smo glasali je –
