- Nastavnice, Mak me vrijeđa!
- Šta ti je rekao, Saro?
- Rekao mi je da ću, kada porastem, biti čistačica!
- Saro, zar je to uvreda!? To je pošten posao! Imaš li nekog u porodici ko se bavi takvim po...
- Ne daj mi, Bože! (izraz lica pokazuje gađenje)
Ovaj kratak dijalog s časa otkrio mi je sve normalniju i gotovo sasvim zanemarenu pojavu u našim školama: djeca iz tzv. boljih kuća preziru odrasle sa slabo plaćenim poslovima. Komunalni radnici (djeca ih redovno nazivaju smećarima), spremačice (čistačice) za njih su bezvrijedni i stoga nevidljivi.
Ne treba čak ni ulaziti u učionice. Dovoljno je stati negdje u kraj hola i posmatrati kako djeca ulaze u školu, koga pozdravljaju, a koga ne, kako oslovljavaju i kako se ponašaju u prisustvu domara, a kako direktora.
Pored prvog prolaze kao pored stuba. Nema pozdrava, nema šala, nema komunikacije. Pa se pitam koliko sam ja kao nastavnica za to zaslužna. Šta sam mogla učiniti, a nisam. Da li je zaista važnije naučiti dijete da određuje rimu u pjesmi, da zna da izbiflati sve njene vrste nakon što je pronađe u tekstu, ili ga odgajati da poštuje ljude bez obzira na njihov status, godine, porijeklo... Ključno je pitanje, zapravo, šta je uopšte pravo poštovanje i kako ga prepoznajemo? Nije samo riječ o formalnom (ne)pozdravljanju, nego i o pragmatičnoj dvoličnosti koju bi škola morala osuđivati, umjesto da je potiče. Isto dijete koje će pored spremačice proći kao da je nema, pred direktorom će se uštogljiti, nasmiješiti, čak i malo saviti u leđima. Šta je ono već prihvatilo kao moral svoje zajednice i ugradilo u svoj karakter? Da je odnos prema drugima određen hijerarhijom, da ljubaznost zaslužuju samo autoriteti od kojih nešto očekuje ili kojih ga je strah? Čemu su služile sve one silne odgojne priče sa časova književnosti ako su izabrali da slijede negativne primjere. Likovi kojima su se učenici divili, o čijim su postupcima i moralnim dilemama i odlukama sa strašću diskutovali, iščezli su iz njihovih sjećanja čim su kročili preko praga kabineta maternjeg jezika i književnosti. Sve pouke, u jedan glas izrečene – zaboravljene su, otkrivene vrijednosti u fikciji su u prostoru fakcije postale apstraktne. Kome su bile potrebne i korisne sve one pohvale solidarnosti i empatiji? Gdje su se isparili oni lijepo pisani citati, mudre misli koje smo krupnim fontom ispisivali na hamer-papirima i kačili o zidove školskih učionica?
Sva ova retorička pitanja imaju za cilj da pokažu kako se naš obrazovni sistem ne bavi izgradnjom cjelovite ličnosti sposobne da prepozna i vrednuje sve aspekte ljudske egzistencije.
Na njih se ne može odgovoriti postojećom praksom.
O ovome bi se moralo razgovarati na roditeljskim sastancima. I moralo bi utjecati na ocjenu iz vladanja. Škola bi se mogla jednom mjesečno obraćati roditeljima temama poput ove. Vijeća roditelja morala bi raspravljati o ovome. Leci, plakati i zidne novine morale bi, uzrastu đaka prilagođeno, umjesto suhoparnih didaktičkih moraliziranja, kreativnije afirmisati međusobno uvažavanje. Spremačice, ložači i domari mogli bi gostovati na časovima, onako kako gostuju roditelji (vatrogasci, ginekolozi, advokati, programeri...) u američkim vrtićima. I osim redarstava i dežurstava, đaci bi mogli imati obavezu da nekoliko sati mjesečno pomažu ljudima pored kojih sada prolaze kao da ne postoje.
Hoće li se to dogoditi ne zavisi od tih đaka, nego od onih koji u školi od stvarnosti okreću glavu.
