Amer Tikveša: Divno je kad ima publike, ali je možda i važnije da se spoje ljudi koji se bave određenom temom i da učestvuju u okruglom stolu kako bi eventualno poslije tu saradnju mogli nastaviti ili razmijeniti iskustva. Tim povodom večeras smo pozvali ovdje četvero ljudi.
Sa nama je trebao biti gospodin Bajić, direktor Bienala savremene umjetnosti u Konjicu. On je najavio svoj izostanak. Bilo bi zanimljivo čuti šta on smatra poveznicom između vizualne i medijske pismenosti. Nadam se da će nam neko od večerašnjih sagovornika uspjeti to približiti. Tu su Lejla Turčilo, profesorica Sarajevskog univerziteta sa Fakulteta političkih nauka, u čijem je akademskom radu jedna od krucijalnih tema upravo medijska pismenost. Do nje je Amra Mušinović-Husić, novinarka Radio Konjica, a s moje desne strane je Nusret Ahmetović, nastavnik tehničke kulture u sarajevskoj osnovnoj školi Musa Ćazim Ćatić. S obzirom na to da je on ovdje jedini iz škole, iz prakse, ali i da ima neka zanimljiva iskustva, krenuću upravo od njega i od toga kako je njega učeničko poimanje medijske pismenosti na trenutak učinilo popularnim.
Nusret Ahmetović: Danas čujem da sam još uvijek popularan… Pozdravljam sve prisutne. Drago mi je što ste me pozvali, drago mi je što sam imao priliku da vas upoznam, da se družim s vama.
Djeca su izvor svega i svačega, i ako to znate kanalisati, onda je dobro. Ove godine, nekad u januaru, imali smo neke sjednice, desilo se nešto u našoj lijepoj državi, a bio je to povod da razgovaramo o ponašanju učenika i nelegalnom, kako su rekli, snimanju časova. To je ono kad učenik uzme mobitel i snima nastavnika bez njegovog znanja. I onda to kruži na društvenim mrežama i mi to saznamo zadnji u obrazovnim institucijama, na nastavničkim vijećima. Razmišljao sam o tom na tim sjednicama na nastavničkim vijećima kako da upozorimo učenike da to ne rade, da pratimo, da odlažu mobitele i sve ostalo. Međutim, desilo se i da je jedan mladić izgubio život zbog nemarnosti nekog čovjeka na benzinskoj pumpi koji ga je snimao u vrijeme dok je obavljao razgovor s njim na temu zaposlenja, intervju sa novim radnikom ili budućim radnikom. Drugi snimak je isto tako kružio mrežama, neka gospođa je u pitanju. Banja Luka, obavljanje male nužde, onaj ko zna šta je nužda ne bi to ni pogledao, niti bi se smijao... Ja sam razgovarao sa učenicima o tome i onda sam došao na ideju da im ja zabranim, a pošto radim u radionici, tamo imam alata koji je uvjerljiv kada ubjeđujete učenike, znači to su ogromni čekići, macole, pajser i ostalo. I onda sam ja pozvao učenike da snimimo nešto što će biti edukativnog karaktera. Ako radim alate za obradu metala, da ja to fino posložim, da oni to pet sekundi snime i objave. Moja ideja je bila da oni razmjenjuju sve to što mi snimamo i da uče. Jer, ako imam šest grupa sedmih razreda koji će snimiti alat za obradu metala, ako to pogledaju šest puta i ako izgovore naziv alata, oni će svi znati koji je alat za obradu metala. Radili smo materijale, radili smo alate koji se koriste u elektrotehnici, tako da je tema fantastična. I samo da to snime – pod mojom kontrolom. Morate djeci nešto dati. A njima treba samo ocjena, ništa drugo. I kažem ja, dobro, ako skupite na deset videa, tih deset videa po 30 sekundi, po deset lajkova, a s obzirom da grupa ima oko deset učenika, moj je cilj bio da oni međusobno komuniciraju i da lajkaju svom drugaru video, i imaće tih deset lajkova na video, imaće stotinu ukupno. I ko dobije tih stotinu, da dođe i kaže, ja ću im upisati pet. I sad se ja nadam njihovoj saradnji, razmjeni... Međutim, djeca ko djeca, dolaze sa idejama. Kažu, možete li vi... Ja mogu, jer oni sad rade scenarij tog kratkog TikTok videa ili YouTube ili Instagram, gdje su već objavljivali, na svim tim mrežama su mogli objaviti. I pajser mi je bio u ruci, ispod je bila hrpa nekog lima i ja sam po tome trebao da lupim, da kažem glasno, a inače glasno govorim, da se to ne snima. I onda, naravno, oni to snimaju. Ta prva sekvenca je mamac za... za njih, ja sam mislio da će oni to gledati, da će to njima biti simpatično. Ko dobije stotinu lajkova, kažem, nek mi dođe odmah, ne mora čekati 14 dana. Dolazi djevojčica sutradan i kaže, nastavniče, ja imam pet hiljada. Ja na svojim videima nemam ukupno pet hiljada pregleda, a objavljujem na YouTubeu 20 godina. Kažem, jesi ti sigurna? Jesam. Super, daj mi da vidim. Imena nisu njihova, ali je snimak iz kabineta. Dolazi drugi, treći, znači, to je već... na desetine hiljada. Za sedam dana, ova djevojčica nije došla na čas, preko stotinu hiljada pregleda. I sad je to meni bilo... Algoritam, nešto jeste. Bila je poslije toga ideja da oni daju imena tim svojim videima. Kažem ja, to je škola Musa Ćazim Ćatić, to je kabinet tehničkog i to je to. Ne, možemo li mi imena dati? Hajde, dajte imena... Imena su – Nastavnik sa učenicima u WC-u. Sto dvadeset hiljada pregleda. A ja sam u WC-u sa modelom turbine koju sam spojio na česmu da pokažem kako to funkcioniše. Jer u kabinetu nema česme. I ja sam u WC-u, ispod dole neka česma, nešto za pranje ruku, i dole ima ispod česma da se pere pod i ja sam tu spojio. Oni drže model na tom lavabou i snimaju, ne smijemo snimati lice, ali oni na moment – jer ja to ne mogu sve pregledati – snimaju nastavnika i stvarno je nastavnik u WC-u.
I djeca su u WC-u. I pisoar je tu. Ambijent fantastičan... Ja mislim da je policija to puno puta pregledala. I kad su ljudi vidjeli… u narednih mjesec dana ja sam razgovarao sa djecom, čak sam i članak napisao. Kažem, djeco, je l to neko komentariše? Da. Komentari su – od uvreda nastavnika, psovki, tata, mama, djeca, familija, sve redom… I sad, ja nemam uvid, niti ja to gledam, niti to mene interesuje, ali mi djeca pokazuju. Kaže jedan učenik, njega su vrijeđali. On je ove godine osmi razred, još je u školi, prošle je godine sedmi razred. Na momenat ja pogledam komentare, njega vrijeđaju. Ja njega pitam, kako ti to podnosiš? Jer mi smo imali situacije da smo na nastavničkom vijeću rješavali probleme koji su započeli na društvenim mrežama. To prije TikToka, na Facebooku je to bilo. Ono, lajkala, dislajkala, šta li je radila.. Kompletan kantonalni tim je intervenisao da pomiri dvije djevojčice koje su došle u sukob zbog tih stvari. I pitam tog dječaka, kako ti reaguješ na sve to? On kaže ovako, nastavniče, ja sam njima ogledalo. Kako? Sve ono što kažu meni, oni govore o sebi. Ja to ne komentarišem. I to mi kaže učenik sedmog razreda, i ja zanijemim. Mi mislimo da oni ne znaju, znaju oni puno više od nas.
Amer Tikveša: Jesu li dobili 5?
Nusret Ahmetović: Lajkova na stotinu. Ona je, mislim, došla na 240.000 lajkova. Uslov je bio stotinu. Bilo je puno preko 10.000 lajkova. A razlog je bio naziv, što je ogavniji, lošiji naziv, to je mamac za sve. Razumijem da to policija gleda, ali izgleda da neki bolesni ljudi žive od toga. Da gledaju samo takve stvari.
Amer Tikveša: Šta vam to govori o medijskoj pismenosti?
Nusret Ahmetović: Ma meni puno govori ovo dijete. Ja ne razmišljam o tome. Ja razmišljam o ovom učeniku i kažem, kad bismo omogućili djeci da rade takve stvari, da vide… Jedna djevojčica mi dolazi i unaprijed mi kaže, ja ću imati sigurno stotinu. Kažem ja, kako ćeš imati? Kaže, ima brata koji ima pedeset fejk profila. Prvo, ne znam šta ti je to. Kaže, on će sam sve da lajka, moraće. Valjda ona njemu kad kaže, ne znam. I poslije toga razgovaram s djecom. Mi imamo službeni, školski mejl. Niko od njih ne zna pasvord. Kažem ja, nemoguće. I poslije mi dođe, pa i oni imaju puno lažnih profila. I oni su uvijek prijavljeni, na sve te svoje profile, imaju ih u mobitelu. I što bi pamtio šifre? Kad dođe kod mene na čas, ja tražim da se prijavi, on ne zna šifru. Znači, puno profila, puno komentara, puno razgovora sa lažnim imenom. To je to. Hvala, to je za sad.
Amer Tikveša: Sad bih prešao na drugi vid iskustva, iskustva s medijske strane. Da ste vi imali zadatak da snimite Nusretov čas i to što on radi, sigurno na Radiju Konjic ne biste prilogu dali taj naslov. Nastavnik sa učenicama u WC-u. To bi vam zabranjivala novinarska etika. A s druge strane, opet, ne biste imali ni približnu slušanost koju su oni imali. Kako pomiriti taj profesionalizam, objektivnost i slušanost? Jedno i drugo su osnovi postojanja medija.
Amra Mušinović-Husić: Tako je. Jako je zanimljiva ova priča koju ste ispričali. Ja nisam pogledala taj video, odnosno njih nekoliko, ali sviđa mi se način razmišljanja tog učenika koji nije pokleknuo svemu tome. Kako bismo mi to izbalansirali? Ne možemo bježati od pregleda i slušanosti, ali ne možemo ni po svaku cijenu ići u senzacionalizam i takve naslove priloga i reportaža da bismo došli do većeg broja slušalaca ili čitalaca na našem portalu. Ključno je da mediji preuzmu aktivnu ulogu u medijskom opismenjavanju publike, posebno mladih. Ali, ne znači to samo proizvoditi sadržaj koji će biti zanimljiv, već i onaj koji će učiti publiku kako da procijeni je li neka informacija istinita ili nije istinita, koji su izvori te informacije, da ih naučimo kako da prepoznaju kvalitetnu informaciju, ono što je stvarno stanje onoga o čemu pišemo. Mediji bi mogli, na primjer, kroz posebne rubrike da rade na tome, da rade u saradnji sa nastavnicima. Genijalna mi je i ta ideja koju ste imali, da na taj način dođete do što većeg broja tih mladih. Vaša zamisao je bila da nauče to o čemu im vi predajete. Da li kroz emisije ili društvene mreže da pokušamo objasniti procese novinarskog rada, od nastanka same informacije do konačnog proizvoda, priloga, reportaže, teksta, da nauče mlađe generacije – kojima su danas dostupne informacije u svim oblicima – kako nastaje prilog, reportaža ili slično. Možda bi to mogao biti jedan od zadataka medija, kao i saradnja sa školama, sa nastavnim osobljem, približiti se nekako tim učenicima. A meni kao roditelju ili kao nekom ko radi u medijima važno je to da ti konzumenti informacija budu dovoljno edukovani da nauče prepoznati istinitu informaciju i da nauče razlikovati neistinu od istine. Navešću nekoliko primjera iz privatnog života. Komšinica me jedna nazvala i kaže, hajde, molim te, imam zdravstvenih problema, naruči mi molim te ovo nešto, sad sam vidjela doktora, poznatog kardiovaskularnog hirurga, kaže ovo spašava sve. Šta je to, hajde pogledaćemo mi šta je to. Ja kad sam vidjela taj link… došla sam do nje da ona meni to pokaže jer mi ne zna proslijediti, znala me samo nazvati da mi kaže da joj naručim. Zaista, poznati kardiovaskularni hirurg govori o tom nekom lijeku koji ne da umrijeti, što mi kažemo. Međutim, na prvu se vidi da je to djelo vještačke inteligencije, da to apsolutno nije ta osoba, odnosno da ne priča to ta osoba, da sadržaj informacije nije takav. Ja njoj govorim da to nije tako, međutim ona, jeste kako nije, pa vidiš da govori... Ma ne govori on to i pokušavam objasniti kako to zapravo nastaje. Ona me gleda onako sa sumnjom kao da joj zlo želim, ne želim joj lijek nabaviti, pa odmah sam protiv svega toga, protiv njenog ozdravljenja. Ajde, da probam ovako, šta je rekao, gdje je to istraživanje bilo vršeno, institut neki, hajde da probamo naći taj institut. Ma institut ne postoji uopšte, taj naziv instituta koji je neko u reklami naveo – ne postoji. Istraživanje, kako se zove, gdje je… Dakle, na osnovu tih nekoliko podataka i provjere tih podataka vidimo da je to lažno. Kad je prošlo nekoliko dana, i sam taj kardiovaskularni hirurg je dao izjavu da on nije uključen u sve to i da je neko zloupotrijebio njegov lik i djelo. Drugi slučaj. Dolazi djevojčica iz osnovne škole i kaže, možemo se obogatiti veoma brzo za veoma malo novca, za 20 dana milioneri postajemo, jer pojavila se informacija gdje moje kolege, novinar i novinarka, govore o tom načinu. To je otišlo u eter, velike svjetske sile su zabranile, da se izbriše sa svih mreža, svih sadržaja da to ne bi došlo do ljudi, ali neko je bio dovoljno pametan da to snimi pa sad taj snimak kola, koje se valute kupuju, kripto, šta već… I ja opet kažem da to nije tačno, da to nisu oni izjavili. Opet pokušavam objasniti način stvaranja tog vida i da im pokažem da je to zapravo dezinformacija. Trebalo mi je i tu malo vremena, ali shvatili su. U tom razgovoru s njima – pošto su bile tu dvije-tri djevojčice iz osnovne škole – ja ih pitam, je li vi tako povjerujete u sve što vidite – jer ne možemo zanemariti uticaj influensera, pogotovo u tom periodu adolescencije, tinejdžerskog doba – je li vjerujete svemu tom što kažu. Otprilike, vjeruju. Meni je to bilo poražavajuće, jer sam u tom periodu počela malo češće da obraćam pažnju na to šta govore svi ti influenseri, i šta je sadržaj koji mladi prate na svim društvenim mrežama kojima ja mogu pristupiti. A ja sam malo zastarjela, Facebook mi je i dalje najčešći...
Amer Tikveša: Bili su to privatni pokušaji opismenjavanja komšija, djece i sl. Je li bilo nešto i institucionalno? Da je Radio Konjic je pokušao neku edukacijsku priču…
Amra Mušinović-Husić: To pokušavamo, ali ne, nažalost, nema, a trebalo bi biti. Smatram da bi bilo potrebno i bilo bi mi drago kad bismo mogli i ovaj snimak emitovati u programu Radio Konjica jer ima potrebe za medijskim opismenjavanjem, ne samo stanovnika grada Konjica, nego i daleko šire. Još jedan primjer. Mislila sam ga nešto kasnije spomenuti, ali mogu i sada. O naslovima, gdje kažu, u Konjicu sve veći broj oboljelih od karcinoma zbog zagađenja rijeke Neretve... Dakle, društvene mreže, kanali, grupe gdje su Konjičani većinom članovi.. napadaju Radio Konjic, kako Radio Konjic šuti o svemu tome. Međutim, Radio Konjic nikad nije šutio o svemu tome, nego mi nikad nismo dobili nikakav zvaničan dokaz od neke relevantne institucije da je zagađenje rijeke Neretve razlog sve većeg, iz godine u godinu, broja oboljelih od karcinoma. Ono što Radio Konjic u tom slučaju radi i što je uvijek radio – od nas krenu te informacije, glavni federalni vodni inspektor je rekao to, to, to, zabilježene mnogostruko veće koncentracije nedozvoljenih teških metala u toj i toj količini. Agencija za jadranski sliv potvrdila da je to, to, to. Dakle, uvijek imamo osnovu, ali bježimo od tog senzacionalističkog zaključivanja da je to razlog svemu tome. I često nas optužuju da šutimo i ne govorimo o problemima. Zapravo se samo konstantno pridržavamo pravila i etičkog kodeksa. U tom periodu se desila još jedna situacija, koja je svima nama bila za nauk. U jednom kratkom vremenskom periodu desilo se nekoliko pokušaja samoubistava i prijetnji samoubistvom. U policijskom izvještaju koji se emituje na talasima Radio Konjica uvijek se navode inicijali, godište, nekada i ulica i sl. Naravno, Radio Konjic nikada nije takve stvari olako shvatao i objavljivao. U maloj sredini, kad kažete nečije inicijale, godište i ulicu, vi ste sve rekli. I ko je i šta je, odmah se zna i ko mu je dedo bio. Taj slučaj smo iskoristili na način da smo radili emisije, ukazali na dežurne brojeve telefona Centra za mentalno zdravlje, psihološku podršku, koliko je važno razgovarati o tome i slično. S druge strane, imali smo i jedan lokalni portal koji je išao na senzacionalistički naslov, pokušaj samoubistva i slično. Poredeći broj pregleda i klikova, mi smo bili daleko ispod toga, ali naše pravilo je definitivno gledati našu odgovornost u lokalnoj zajednici, dati informaciju koja će biti korisna na kraju krajeva i nipošto ne podleći pritisku zarad klikova, ili, kako sam čula neki dan, izraz, nije klikaizam, nego tako nekako. Dakle, ostati dosljedan fokusu i pravilima novinarske struke, jer zašto je meni korisna informacija da se osoba XY pokušala ubiti? Meni nije, ne koristi mi ničemu, ali mi može biti korisna informacija da, ukoliko se ne osjećam dobro, ukoliko primijetim da se neko koga poznajem ne osjeća dobro, da mu mogu reći, možeš se obratiti tu i tu, možeš dobiti tu vrstu pomoći, može ti biti vjetar u leđa, možda za nešto dalje.
Amer Tikveša: Slažem se, samo moje pitanje je išlo u smjeru, kome ćemo na kraju biti korisni. Ako se budemo do kraja držali postulata, uređivanja sadržaja i teksta, ako će to biti neki vrlo, vrlo mali procenat ljudi...
Amra Mušinović-Husić: Slažem se s tim, ali isto tako sam mišljenja da moramo naći balans. Dakle, približiti to, pogotovo tim mlađim generacijama kojima su dostupne informacije gdje god se okrenu. Mi pokušavamo doći do balansa upravo da im se približimo. Jer samim tim što ostajemo pri tom stavu, dajemo veći prostor i mogućnosti svim tim koji šire senzacionalističke naslove. Moramo naći balans. Kako tačno, ne znam ni ja, ali trudimo se, ako ništa, kroz više opcija na društvenim mrežama, dijeljenja, ilustracija ili slično, ali i dalje ostajem pri tome da nećemo podleći senzacionalizmu, naći ćemo neki balans.
Amer Tikveša: Profesorice Turčilo, već sam vas najavio kao nekoga u čijem radu je vrlo prisutna medijska pismenost, pa da i definišemo taj pojam. Više je definicija, koju najčešće koristite i zašto?
Lejla Turčilo: Dobro veče svima još jednom i zvanično. Pojam pismenosti se dosta često koristi za opisivanje nečega što bi, ustvari, trebalo biti zdrav razum. Mislim da je to važno napomenuti. U posljednje vrijeme slušamo o finansijskoj pismenosti, a u praksi se finansijska pismenost svodi na to da naučite balansirati smeđu svojih prihoda i rashoda i da ne završite u velikom minusu. Pa govorimo o emocionalnoj pismenosti, a ona, ustvari, podrazumijeva da razumijete svoja osjećanja, osjećanja drugih i da se s njima znate nositi. Pa sad govorimo o medijskoj pismenosti, a ona, u principu, na najjednostavniji način kazano, podrazumijeva da zdravorazumski pristupamo medijskim sadržajima, šta god ti medijski sadržaji bili. Drugim riječima, medijska pismenost je alat ili sredstvo onoga što mi zovemo kritička misao. I to je najkraća i najjednostavnija definicija medijske pismenosti. Kritičko promišljanje o onome što dobiješ kroz reklamu koja je fejk na društvenim mrežama, kroz naslov koji je senzacionalistički, kroz rijaliti program koji je zabavan, ali je užas, i tako dalje. Zabavan u smislu privlačan, ali je užas po kvalitetu. Meni je ovdje važno upravo vaše iskustvo sa učenicima. Zato što dok mi raspravljamo iz ove paternalističke pozicije, mi znamo šta njima treba, ti naši učenici, od najranije dobi do mojih studenata, zapravo su vrlo vješti u ovome svemu o čemu ste Vi govorili, a to je da naprave video, da taj video imenuju tako da dobije što više lajkova, klikova, da hendlaju, kako oni to kažu, i komentare i lajkove i tako dalje, a kad ih nema, da ih proizvedu i slično. Njima je internet prirodno stanište, prirodno okruženje, oni žive s tim internetom i ne znaju vrijeme, kako mi kažemo, BG, before Google, prije interneta pa se čude šta je to nama neobično što oni to sve znaju. Meni su moji studenti u jednoj diskusiji kad smo pričali o tome kako su mediji napredovali kroz vrijeme rekli, nekad su televizori bili crno-bijeli, evo, sjetiće se profesorica. Mi smo njima daleka generacija. Njima možda treba uputstvo da koriste pisaću mašinu ili analogni telefon, ali im ne treba uputstvo za društvene mreže. Uvijek je stvar u dijalogu, u diskusiji, u razgovoru, upravo sa onim ko su korisnici. Mi često sa ove strane, i kao nastavnici i kao mediji i kao istraživači, idemo s tim, mi to znamo, postavili smo neke standarde, idemo sad vidjeti koliko ih oni ispunjavaju. Uglavnom tu mislim na učenike ili mlade ljude, nove generacije, koji ispunjavaju naše standarde pa ćemo im mi reći šta treba. Ja sam to primijenila na jednom času, zaboravljajući ovu dimenziju, a to je da oni to znaju već uraditi u svom okruženju… pričali smo o etici, o lažnim profilima i ja to vrlo teorijski objašnjavam šta i kako, a jedan kolega kaže, mogu li ja samo sekund na ovaj vaš laptop u učionici. I uzima laptop, i u dva-tri klika otvara na Facebooku potpuno fejk, lažni, moj profil, koji je napravio u vrijeme dok ja pričam o tome koliko je štetno koristiti i kreirati lažne profile. Tako on meni objašnjava koliko su mi nezaštićeni podaci, fotografije i sl. Šta se sve može s njima, gdje se sve može zloupotrijebiti. I onda shvatite da pojam medijske pismenosti možemo definisati na milion načina, ali suština je naučiti ljude svih generacija – ne smijemo izostaviti ni ove starije generacije, što na engleskom kažu, grey-hair users – da plivaju u tom moru informacija.
Amer Tikveša: Ko će se baviti edukacijom tolikog broja ljudi, ko bi trebao, ovdje govorimo o školama, pa bi se škole mogle baviti djecom.. ko će se sada baviti starijima?
Lejla Turčilo: Mi često zaboravljamo da je koncept obrazovanja koncept cjeloživotnog učenja. Ja sam od 2011. radila istraživanja koliko je medijska pismenost prisutna, ne samo u našem obrazovnom sistemu nego u društvu generalno. Primjetili smo da se time najviše bave pojedinačno nastavnici na svim nivoima obrazovanja. Zapravo, cijeli naš sistem obrazovanja u polju medijske i informacijske pismenosti počiva na entuzijazmu pojedinačnih nastavnika poput, evo danas, našeg kolege. Dakle, sistema nema, to je jasno. I vrlo često kad razgovaramo o tome kakav taj sistem treba da bude… i tu smo imali nezaboravnih iskustava – trodnevnu konferenciju sa pet lokalnih ministara obrazovanja. Tri dana smo proveli da im objasnimo da ne treba jedan predmet medijske pismenosti jer ne možete nekog naučiti da kritički misli kroz 45 minuta sedmično, nego da kroz sve predmete mogu podržati nastavnike u ovome što rade. I onda od tih pet, tri ministra izađu na pres-konferenciju i kažu, mi ćemo se zalagati da uvedemo taj jedan predmet. Žargonski rečeno, mi stalno idemo šumom, a korisnici drumom. Ko će ih obrazovati.. Nevladine organizacije i pojedinci sami, često to bude stvarno entuzijazam ljudi.. Ja sam imala studenata koji su išli u Centar za zdravo starenje jer im je bilo zanimljivo da ono što nauče na raznim treninzima to nekom prenesu. Ne treba zaboraviti da postoje individualni, prije svega ljudski resursi, ali nekako da ih sistematiziramo. Ja mislim da ovom našem sistemu – to je sad jedna sasvim druga tema koju bi vrijedilo otvoriti – zapravo odgovara da smo medijski nepismeni. Na milion načina im odgovara. Ovo vaše iskustvo sa komšinicom koja je trebala da kupi neki proizvod, pa isto to viđamo na svakim izborima, tu silnu manipulaciju pod koju ljudi potpadnu pa onda na glasačkom mjestu ne znaju ko kojoj stranici pripada. Mi smo radili istraživanje, naši studenti ne znaju šta je ljevica, šta je desnica, ne znaju sebe pozicionirati na tom polu, ali kad im kažete s kim se identificiraju, onda se sami začude što se identificiraju s nekim ko je desničar, a za sebe misle da su ljevica i sl. More je tu otvorenih pitanja i u nekom trenutku ćemo morati na tome raditi sistemski. Mediji stvarno imaju veliku ulogu, ali uvijek je besmisleno ostavljati sve na medijima, na korisnicima. Jedna od pogreški koju pravimo kod priče o medijskoj pismenosti jeste to da korisnik mora sve da zna, pa sad odjednom tražimo neke superljude koji znaju kakav je izvor, je li kvalitetan, je li fejk ili nije fejk, kako je obrađena ta informacija, šta je u nju stavljeno, šta je iz nje izostavljeno, zašto je izostavljeno. Ja se pitam bih li ja znala biti takav medijski pismen korisnik medija nakon 30 godina istraživanja medija. Tako da trebamo malo biti oprezni u tim očekivanjima. Ranije smo očekivali da zdravorazumski čovjek koji je misleći i koji ima kritičku svijest tačno zna da li ga influenser folira, žargonski rečeno, da li bi mu nešto prodao ili mu stvarno preporučuje neki lijek, proizvod ili nešto. Zdravorazumski ste znali da li neko pokušava da vas instruira da nešto uradite umjesto da vam predoči neku informaciju. Zdravorazumski ste znali koje novine kupujete na kiosku i kome vjerujete, kome ne vjerujete. A sad snižavamo kriterije u svemu drugome, ali očekujemo da ljudi budu superljudi koji će znati biti medijski pismeni. Prosto ne ide.
Amer Tikveša: Nusret je imao još dok je Amra govorila potrebu da nešto replicira.
Nusret Ahmetović: I pitanja da postavim. Rekli ste, pravila i kodeks. Odlična stvar. Pitanje, ko je pisao pravila? Ko je pisao kodeks? Još jedna stvar. Vi ste novinar istraživač, radite, imate informacije. Pokušajte istinu objaviti, a tražiti dopuštenje. Znate ko će je objaviti? Neće niko. Prvo vam otežavaju na osnovu pravila i kodeksa koji morate imati. Kako da čujete, primite informaciju i obradite. I drugo, kad napravite neku informaciju i znate da je senzacija, znate da je istina, oni vam zabrane. Šta sad? Govorimo o vašoj odgovornosti. Ja kad sam uzeo pajser u kabinetu tehničkog, podigao i lupio od sto, rizikovao sam otkaz. To ko uradi leti iz škole. Prošla je gotovo godina, još nisam ostao bez posla. Ne znam, možda još uvijek istražuju. Druga stvar, ja sam s djecom bio u WC-u i vidi se moje lice, i vide se djeca, ali ja sam držao učilo i objašnjavao u WC-u. Neka se zapitaju zašto nema vode u kabinetu tehničke kulture. Druga stvar, neki od komentara su bili.. ono što profesorica govori da ima zdravorazumskih ljudi, mislećih i tako dalje. Neko je rekao, je li ovo mašinska škola? A vidio je alat koji imamo u radionici za tehničku kulturu. 90% škola nema taj alat. Niko od nastavnika niti učenika iz tih škola nije pitao zašto mi ovo nemamo. Ne zašto ne snimamo, zašto mi nemamo ovo. Moj je cilj bio da reklamiram školu. Da su me pozvali da dajem odgovore – jesam li vas izreklamirao? Škola koja ima kompletan alat za obradu metala. I ne samo za nastavnika, nego za deset učenika koji su tu. Dalje, imamo materijale, imamo učila. Jer da biste otišli u WC i pokazali turbinu, morate imati model turbine. Morate imati vodu u WC-u. Znači, prvo vi morate dobro poznavati pravila, da biste mogli objaviti nešto. Čak i lažnu vijest možete podmetnuti uredniku, ako ste poznavalac pravila i ako preuzmete odgovornost na sebe. Morate nekad malo i rizikovati.
Amer Tikveša: Imao sam pitanja o novinarskom kodeksu, ali bih to da ostavimo za kraj. Sad bih se kratko osvrnuo na istraživanje Školegijuma o školskim stranicama, koje mogu poslužiti kao resurs, između ostalog, i za informisanje u nekom klasičnom smislu riječi, i za zabavu, i za edukaciju, a mogu poslužiti kao resurs i za medijsko opismenjavanje. Međutim, stiče se utisak da školske stranice i njihovi profili na društvenim mrežama uopšte nemaju o sebi svijest da su i oni mediji. E sad, šta biste im Vi kao novinarka mogli preporučiti ili šta u tome generalno vidite kao rješenje problema?
Amra Mušinović-Husić: Mene uopšte ne čude takvi rezultati istraživanja, makar na osnovu nekoliko školskih stranica koje ja pratim. Mnoge škole zaista ne prepoznaju to da su i same mediji u smislu da svaka njihova i objava, i fotografija, i saopštenje, ili nastup u javnosti zapravo šalje i treba da iskomunicira određenu poruku. Da oblikuje sliku o toj školi u zajednici. Medijska pismenost ne podrazumijeva samo razumijevanje sadržaja koji drugi objavljuje, nego i svijest o vlastitoj odgovornosti u tom prostoru. Opet ću navesti primjer. Prije nekoliko godina sam zabilježila objavu jedne škole iz Konjica. Prezentovali su rezultate sa nekog takmičenja i u toj objavi je bilo nekoliko grešaka, i gramatičkih, i pravopisnih, veliko-malo slovo, prvi je najprvi i slično. Takvom objavom oni su degradirali samu školu, kao obrazovnu instituciju, jer kao roditelj se zapitaš ko to onda uči našu djecu. To jesu dobri rezultati iz tog predmeta koji nema veze konkretno sa načinom pisanja, ali ima veze s obrazovanjem. Škole prilikom objava različitih informacija moraju voditi računa da budu primjer odgovornog ponašanja u medijskom prostoru i da zaista jesu mediji koji komunicira. Nije to samo sa školama, to je generalno sa javnim institucijama. Zaista jeste problem, i ja bih bila najsretnija kada bi se u sklopu svakog predmeta našao neki model, da se određeni fond sati govori o tome. Mi svaki dan iz svakog predmeta možemo naći neki način kako to da se iskomunicira. Genijalno je ovo što ste uradili. Zaista, iz svakog predmeta se može nešto tako naći, jer poruku šaljete svaki dan.
Amer Tikveša: Profesorice Turčilo, isto je pitanje, da komentarišete nedostatak svijesti o sebi kao o mediju, generalno na društvenim mrežama. Slobodno sad i proširite, dobar je šlagvort Amra dala, i na institucije, pa i na naše lične profile kojima baratamo nerijetko kao nečim što će gledati samo naši ukućani, a ustvari može vidjeti cijeli svijet.
Lejla Turčilo: Mislim da je vrlo zanimljivo da osvijestimo u ovom trenutku da uglavnom pričamo o internetskoj pismenosti, puno više nego o klasičnoj medijskoj pismenosti, jer to je naravno posljedica toga da su sve ove nove generacije, između ostalog i učenici od osnovnog do visokog obrazovanja, uglavnom na mrežama. Ovo bi bilo odlično pitanje, ko će pratiti uopšte ove fine, odgovorne, nesenzacionalističke sadržaje. To je dodatni problem medijske pismenosti, o kojem se malo govori, a to je news avoidance ili izbjegavanje vijesti od strane posebno mlađe publike. Vi imate more ljudi koji uopšte ne prate klasične medije. Oni prate društvene mreže i, u posljednje vrijeme, prve odgovore na pitanja koja imaju dobivaju preko najboljeg prijatelja zvanog ChatGPT. Tako da imamo milion stvari koje treba razmatrati u kontekstu medijske pismenosti. Mi često nove stvari pokušavamo spakovati u stare kutije. Pa govorimo o medijskoj pismenosti na isti način na internetu kao o ovoj u klasičnim medijima. Zanimljivo je da kad se govori o tome kako nastupamo u internetskom prostoru, tu nemamo istu vrstu pristupa. Čekaj, da razmislim kako smo kao škola komunicirali kad nas zovne TV stanica ili Radio Konjic. Onda smo razmišljali ko je najelokventniji među nama, najreprezentativniji, najbolji u tome, pa ćemo njega poslati na televiziju. Na kraju, ko fizički najljepše i najpristojnije izgleda, to nam je reputacijski moment. A kad dođe do društvenih mreža, onda je princip ko danas nema časove ili ko ima najmanje norme ili ko ima najmanje obaveza, idi ga tamo zaposli, nek barem nešto stavlja na društvene mreže. Mi smo kao fakultet osvijestili da nam ne valja stranica i prezentacija u internetskom prostoru kad su studenti napravili svoju. Zvala se Bunt perom. To je bilo prije nekih desetak godina... Kolege su dolazile i govorile, ne valja web-stranica, mi nemamo ništa od onoga što nam treba tamo. Mi smo živjeli analogni svijet, lijepili rezultate ispita na vrata, a ljudi su nam govorili, ne ide to tako, mi smo vam tamo, na mreži, i onda su to prosto napravili sami. I onda smo mi rekli, čekaj, ovi ljudi možda ipak nešto znaju, hajmo probati tako. E onda smo prešli u drugu krajnost, a to je da sve prelazi tamo i da je jedino važno šta je tamo predstavljeno kao reprezentacija. Tako da se vrlo često – ne mislim samo mi kao fakultet, ne govorim naravno o tome – nego kao obrazovne institucije, nekad shvatamo da smo mediji, nekad ne shvatamo da smo mediji, a vrlo često shvatamo da trebamo biti, da jesmo i trebamo biti influenseri na ovaj najpogrešniji način kako to influenseri rade. I ja se nekad upitam na stranicama naših fakulteta, u cijeloj Bosni i Hercegovini, da li neko najavljuje naučnu konferenciju ili koncert folk pjevača – ekskluzivno u vašem gradu, sutra u 19 nastupa taj i taj prof. dr. i tako dalje. Dođite, odlično ćete se zabaviti... Tako da taj dio postaje poprilično problematičan. Dodatno postaje problematičan ovaj dio privatnog i javnog. Imala sam iskustvo sa nekim mlađim kolegama, ne na mom fakultetu, ali iz akademske zajednice, koji mi kažu da ne mogu da održe disciplinu na času, elementarni odnos sa studentima. Ovdje sad govorim o odraslim ljudima, pa je situacija nešto drugačija. Zašto? Zato što su na društvenim mrežama svi BFF, svi jedni drugim lajkaju slike sa plaže, pa kad taj neko dođe i pokuša uspostaviti profesionalni odnos sa tim mladim ljudima s kojima je do neki dan bio na ljubice, draga na društvenim mrežama, prosto ne ide. Tako da imamo milion stvari o kojima treba razmišljati u tom smislu. Prva lekcija koju mi kažemo svim ljudima na treninzima medijske pismenosti za društvene mreže u kontekstu privatnosti jeste – ne stavljaj na društvene mreže što nećeš sutra da vidiš na bilbordima. Vrlo je jednostavno, ne može nešto biti moj privatni profil u javnom prostoru. Internet jeste dijelom javni prostor – iako sad govorim nešto što vlast obožava, a to je da proglasi internet javnim prostorom, da bi ga lakše kontrolisala, da bi ga lakše nagledala i pokorila – to dijelom jeste javni prostor u onom smislu da ono što objavite tamo ostaje zauvijek. Google pamti, i vi tu čak nemate pravo na zaborav. I druga stvar, to što vi smatrate privatnim, ispovjednim i dnevnikom je nešto što gradi sliku o vašoj reputaciji. Ja sam profesijom koju sam birala obavezana na određeni kodeks ponašanja kad izađem izvan svoja četiri zida. Pretpostavka je da kao univerzitetski profesor ne bih baš igrala na stolovima u kafani, pa tako ne bih ni na društvenim mrežama objavljivala fotografiju u kupaćem kostimu da je studenti lajkaju. Prosto, zdravorazumski kodovi. Oni – vi ste u pravu – možda jesu zastarjeli, ovo sve o čemu mi pričamo, možda će učenici ili studenti reći, sve to nekad važilo, to nekad bilo, ali u tom i jeste suštinski problem. Pogledajte sad TikTok, to je mjesto digitalnog prosjačenja prostitutki i kriminalaca. Od dva poslije ponoći do sutra ujutru vi tu u velikoj mjeri – naravno, ne u potpunosti – imate more nekih ljudi koji postaju idoli, štampaju se majice sa njihovim sloganima i tako dalje. Kad sam bila na prvom sarajevskom YouTube festu u Domu mladih u Skenderiji, ja sam ustvari shvatila dokle je to otišlo, ko su uzori, ko su ti ljudi koji vladaju tim prostorom, a mi svi, smatrajući da su mladi prihvatili taj narativ, sad se kao prilagođavamo. Mi se, naravno, trebamo prilagoditi u nekom tehnološkom smislu, da im se približimo na određeni način, ali ja odbijam da budem influenser da bih bila zanimljiva studentima, kakva god cijena bila. Jer mora postojati neki standard, neka crvena linija i ne možemo je stalno spuštati niže i niže jer se pojavio neko ko ima milion pregleda i kaže da je ovo što mi govorimo, a što su neka opšta pravila ljudskosti, humanizma, prosto prevaziđena i to više ne vrijedi.
Amra Mušinović-Husić: Spomenuli ste da je ChatGPT najbolji prijatelj učenika i studenata, od koga prvo zatraže odgovore. Bilo bi super da Školegijum radi prezentacije za nastavno osoblje na ovu temu. Primjer. Učenici je dat zadatak da uradi rad o nekoj historijskoj ličnosti važnoj za Bosnu i Hercegovinu i da bira koga će, Omer-paša Latas ili Husein-kapetan Gradaščević. I ja je pitam, o kome ćeš ti da pišeš – ne znam još; šta ćeš za literaturu uzeti – molim; koja ti je literatura, da znam šta bih joj mogla preporučiti. Ona kaže, pa vidjeću na ChatGPT-u. Molim?! Ok. Ja sam ušla na taj ChatGPT i zatražila informacije o Omer-paši Latasu i informacije o Husein-kapetanu Gradaščeviću. Husein-kapetan Gradaščević je ispao jedan negativac, buntovnik, završio kako je završio, a Omer-paša Latas pozitivan lik. I ako takvi radovi prolaze i ako im ni sami nastavnici ne znaju objasniti neke stvari ili kako da provjere, nego uzimaju tako zdravo za gotovo, pa to predavanje predstavljaju drugoj djeci, to mi je van svake pameti.
Amer Tikveša: Ja sam ChatGPT-a pitao ko sam ja, i onda je on rekao, ne mogu naći internetske izvore o Ameru Tikveši, ali ako ste mislili na Amira Tikvešu, mogu, to je taj iz Sarajeva… To mi je bilo zanimljivo iskustvo. Ali još kratko, da se zadržimo na stranici, važan mi je tu i Nusretov komentar. Ciljana publika tih stranica su učenici, ali u nekom najrudimentarnijem smislu, da njih samo zanima kakav je raspored časova i hoće li biti neradni dan i ništa drugo. A nastavnika nikako nema tu kao ciljane publike. E, to bih ja da vi prokomentarišete. S jedne strane, kako internet stranice percipiraju djecu, a kako vas, nastavnike?
Nusret Ahmetović: Ma ja vam neću odgovoriti na pitanje. Već sam sebi formirao neke izjave u glavi. Pratio sam to što se dešavalo u Školegijumu, čitao sam tri članka, nisam više. Dobro urađeno, uočene prave stvari i sve što je napisano je super. Zastarjele informacije, greške koje ste vi spomenuli... Ja ću se vratiti na početak, kad su počeli raditi web-stranice. To je u školama izgledalo ovako, nastavnik informatike dobija dva časa da izradi web-stranicu i potpisuje je. Ranije se na web-stranice stavljao autor ili administrator ili ime i prezime, pa su kačili i zvanja ako su magistri, ako su nešto. Međutim, ja ne znam da li vi znate šta je web-stranica? Ozbiljno pitam. Web-stranica je kao ovaj list papira, može imati hiljadu stranica i ide hronološki. Današnje web-stranice imaju milion stranica, svaka je jedna pored druge i kad otvorite jednu, ispod nje je deset hiljada drugih. Je l' mislite da to jedan nastavnik koji je završio odsjek za informatiku može pročitati, analizirati, ispraviti gramatičke greške… Ma dešava se da zamijeni školu. Čovjek radi u dvije škole i pogriješi naziv škole za koju izrađuje web-stranicu. Prva stvar, to je ogroman posao i to treba raditi tim ljudi: jezičar, matematičar da izračuna, ako je u pitanju fizika i hemija, da i oni dobiju po jedan-dva časa, pa da vidite kako će onda to izgledati. Ako imate informacije od hiljadu učenika, koji rade svaki dan nešto, domaće zadaće, kontrolne radove – vi opslužujete tih hiljadu učenika. Svaki taj učenik ima u prosjeku dva roditelja. Ima dva deda i dvije nane, ima tetki. Pola Sarajeva je jednom učeniku došlo na priredbu, da ga vidi u prvom razredu. To je ogromna populacija. I vi kao nastavnik informatike napravite gramatičku grešku koja je smak svijeta da se desi u jednoj osnovnoj školi. Da, ali taj čovjek je uredio pedeset stranica taj dan. To on fizički ne može pročitati. Kada objavljujete video, trebate ga uskladiti, formatirati. Fotografiju. Grafički prikaz, tabelu treba urediti. Pa je morate prebaciti u drugi format. Gospodo, web-stranca nije ono što mi mislimo da jeste. Za izradu školske web-strance trebate imati tim ljudi, koji će biti dobro plaćeni da to dobro rade. Bez toga nema. Nemojte da se mi zavaravamo, hoću ja kvalitetnu web-stranicu, da ja vama šaljem informacije. Raspored jeste glavni. Ali da vidite samo koji su klikovi na rezultatima iz takmičenja. U jednoj školi su prvi objavili rezultate sa kantonalnog takmičenja, 50 učenika. Svi odmah to gledaju i dijele.. padaju stranice. Ne može da opsluži toliki broj korisnika, mada je Google u osnovi. Ali niko ne razmišlja o tome. Daj, uradi, to je lako, to rade ova djeca. Vi ste to napravili dok ste bili studenti. Koliko vas? Koliko vremena? Koliko ste bili plaćeni? Država takve hoće. Da rade besplatno, da rade puno, da su inteligentni, da su pismeni i da su medijski obrazovani i da se uklapaju u njihove pravilnike i kodekse. Probajte napraviti nešto protiv države, da vidite kako će vas uhapsiti. Ma kakvo lažno ime, odmah dođu na adresu. Dva klinca su u Splitu probili... Ma, nije to druga tema, to je web-stranica...
Lejla Turčilo: Imam repliku, što bi se reklo modernim parlamentarnim jezikom. Mi govorimo jezikom 20. vijeka. Ako jedan influenser, bez ikoga, sam napravi stranicu na koju skupi stotinu hiljada ljudi, pa onda počinje zarađivati – podsjetiću vas da postoje ljudi u Bosni i Hercegovini koji zarađuju milione na tome – onda ne vidim razloga da sistem i institucija ima ovaj način razmišljanja, to su milioni stranica. Ja mislim da nijedan nastavnik ne bi trebao raditi web-strance. Prvo, ja mislim da nama web-strance više ne trebaju. To je prva stvar. Više nijedan student ne ide na web-stranicu. Ide na društvene mreže i tamo traži informaciju. Dakle, sto puta su posjećenije društvene mreže. To ne znači da svi trebamo biti na TikToku, ali postoje društvene mreže na kojima možete komunicirati puno jednostavnije. Sistem koji mi imamo u svim institucijama je upravo ovaj o kojem ste vi govorili, a to je da ljude koji ne mogu da stignu ni svoj posao da urade opteretite da rade i posao koji nije njihov. I ne platite ih, pride. Opet pakujemo nove stvari u sasvim stare kutije. To je posao za profesionalce. Školama nadležna ministarstva trebaju dati novac... Ne daju im, nažalost, novac ni da imaju psihologe i pedagoge i socijalne radnike, pa im sigurno neće dati novac ni za PR-ovce koji će im raditi tu vrstu komunikacije. Jer mi ne govorimo samo o formi, kako izraditi stranicu koja je dobra. Mi govorimo o suštini. A suština je da bi te web-stranice trebale s nekim da komuniciraju i iskomuniciraju odgovarajuće poruke i da budu mediji. Meni ova priča o tome da nastavnici trebaju praviti web-stranice zvuči kao ono ne trebaju nam novinari, može svako živ biti građanin novinar, objavljivati šta god stigne, jer nama profesionalac u tom smislu ne treba. E to nas dovde i dovede.
Amer Tikveša: Dosta institucija ima PR urede koji se bave kreiranjem sadržaja, ne bave se kreiranjem web-stranica.
Lejla Turčilo: Institucije su posebna priča. Mi od 2014. radimo istraživanja kako institucije komuniciraju. Bosanskohercegovačke institucije komuniciraju s javnošću na društvenim mrežama i na svojim portalima ili web-stranicama i rezultati pokazuju da su od 2025. te stranice nefunkcionalnije nego što su bile 2014. Jedanaest godina kasnije imamo suštinski lošiju komunikaciju nego ranije. Zašto? Pogledajte, svaki naš ministar je celebrity i zvijezda na svom privatnom profilu koji služi za buduće kampanje za naredne izbore, a u funkciji ministra koju obavlja nešto tamo izjavi ili ne izjavi za stranicu ministarstva koja mu je sredstvo, ona mu nije cilj. E to je razlog zašto su te stranice nefunkcionalne. Takav je isti odnos svih tih nadležnih institucija prema školama i obrazovnim ustanovama. Daj nekom od asistenata ako nema normu nek radi i web-stranicu. Pa mi imamo kolegicu koja je posljednja došla koju smo opteretili sa normom koja je sumanuta, ima deset predmeta u toku godine na kojima asistira i da još vodi društvene mreže fakulteta. Ja ne znam živog čovjeka koji to može podnijeti, a da usput radi i svoju doktorsku tezu i da ostane normalan. Mi sve gdje sistem ne funkcioniše nadoknađujemo individualnim entuzijazmom. I zbog toga smo stalno u minusu, u deficitu osnovnih stvari.
Amer Tikveša: Sad da se udaljimo i od medija i od medijske pismenosti, odnosno da problem nedostatka medijske pismenosti šire kontekstualiziramo od same priče o medijima. Spominjali smo Radio Konjic i spominjali ste slušaoce koji se javljaju, zašto Radio Konjic ne govori o tome. Čini mi se, koliko sam ja istraživao ne samo za ovu priliku nego nekad i prije, mnogo više demanta i kritika se šalje tradicionalnim medijima nego što se šalje novim. Nećete naići na demant na nekoj novootvorenoj stranici ili nekom tiktokeru, niti oni imaju svijest da bi uopšte trebali imati takvu obavezu, niti publika takve stvari šalje. Jedan krak razmišljanja me odveo u tom pravcu, nije li to, možda, generalno problem sa tradicionalno shvaćenim autoritetom, ne samo u medijima nego bilo gdje drugo. Ljudi su danas skloniji kritiziranju tradicionalno shvaćenih autoriteta i u medijima, i u nauci, i u religiji i u svim oblastima društva, skloniji su prihvatanju nečeg novog ma kako to bilo neutemeljeno u bilo čemu.
Amra Mušinović-Husić: Kada govorimo o demantima, ja s ponosom mogu reći da nama nikad nije upućen niti jedan demant, nismo objavili niti jednu neistinitu informaciju ili bilo šta što bi se moglo demantovati. I to s ponosom uvijek ističem. Jedan od zadataka medijske pismenosti, opismenjavanja, jeste i to kritičko razmišljanje. Tu moramo ići sistemski, uvijek. Još od vrtića krenuti. Mi imamo problem da se već u osnovnim školama djeci ne dozvoljava drugačije mišljenje i razmišljanje. Nema da se uđe u neku komunikaciju s njima. Ne govorim da su svi nastavnici takvi, ali izbjegavaju se bilo kakve diskusije o nečemu o čemu učenik i nastavno osoblje nemaju isto mišljenje. I samim tim djecu ubijamo u pojam i ne dozvoljavamo im da razmišljaju na svoj način, nego da se automatski prilagođavaju na način koji razmišlja neko ko mu ne dozvoljava da razvije do kraja svoju misao. Opet, što se tiče demanta, ne znam koliko mogu o tome da govorim, ne pratim ko šta demantuje, tako da možda bi profesorica tu mogla više... Znam da nam se desi da nam šalju da nešto demantujemo što nismo ni objavili. Naravno da mi ne objavljujemo demanti, jer to nije informacija koju smo mi postali u eter.
Lejla Turčilo: Suština je u tome da mi sad imamo more takozvanih informacijskih provajdera. Evropski akt o slobodi medija koristi taj termin, informacijski provajderi, ne više mediji i novinari. To praktično znači da imate ljude koji moraju da poštuju kodekse i standarde. Pitali ste ko ih je napravio. Vrlo je jednostavan model kako se za tradicionalne medije prave standardi. On počiva na onom nekadašnjem analognom dobu. Radio i televizija iznajmljuju frekvenciju od države, država im propisuje standarde i sankcije za nepoštovanje tih standarda. Od novčane kazne do potpunog isključenja iz etera. Pa smo tako poslije rata imali dvije radijske stanice, Radio Sveti Jovan i Radio Naba Visoko, koje su zatvorene zbog širenja govora mržnje. Država na frekvenciji koju je iznajmljivala nije dozvoljavala tu vrstu širenja govora mržnje. S druge strane je logika samoregulacije u kodeksu za printane medije, a sad dijelom i za web-portale. Ona podrazumijeva koncept časti. Okupi se određena grupa ljudi iz same profesije i naprave kodeks oko kojeg će se mediji usaglasiti, koji će poštovati. Kad ga ne poštuju, građani upućuju kritiku, i to ne demanti, nego baš žalbu, Vijeću za štampane medije koje onda kaže, ovo niste dobro uradili, ispravite. I to je dugo funkcionisalo u analognom svijetu. Onda je došao internet pa smo dobili razne influensere, divlje portale i tako dalje. Danas imamo portale koji ili nemaju impresum ili u svom impresumu vrlo ponosno napišu, za bavljenje novinarstvom i dijeljenje informacija nije vam potrebno nikakvo znanje ni vještine, nama je važno da vi imate šta za reći. Šta to ima za reći čovjek bez ikakvih znanja i vještina? To je zapravo suštinsko društveno pitanje, a ne pitanje medija. Tu važe vrlo različita pravila. Vi se možete obratiti kolegici za demanti na nešto što je njen mediji objavio, a ne možete influenserima čiji je koncept monetiziranje naše pažnje. Neko je dobio 200.000 lajkova i tako zaradio novac Marku Zuckerbergu, ako je to na Facebooku, ili oglašivačima koji su uvezani u taj sistem kako da zarade na pažnji. I jedini način da ga kaznite jeste da mu oduzmete tu pažnju. I to se dešavalo. Imali ste u svijetu nekih influensera dovedenih do granice samoubistva jer im je preko noći zbog nečega što su uradili pao reach, doseg broja pratilaca. Bio je taj čuveni slučaj dvoje make-up influensera koji su se posvađali pa je jedna od njih plakala pred kamerom i rekla, molim vas nemojte više pratiti kanal tog drugog. I ljudi su ga preko noći otkazali, kanselovali, i on je izgubio milione bukvalno preko noći zbog toga što su oglašivači vidjeli da on više nije mediji preko kojeg će prodati šminku za sto hiljada ljudi. Pravila su vrlo različita kad govorimo o novim provajderima informacija koji nisu mediji, nisu novinari, nisu profesionalni mediji. Oni mogu reći, nas se ti vaši standardi ne tiču. Imamo more medija koji tvrde da samo oni šire istinu jer samo oni ne poštuju nikakve standarde i to je neki bunt. Prosto stvari tako ne funkcionišu. Kad definišemo pojmove onda ćemo znati ko jeste, a ko nije medij u tom kontekstu, ne samo novinarskom nego generalnom.
Amer Tikveša: Nusrete, treba li pitanje ili...
Nusret Ahmetović: Sam ću ja sebi postaviti, nije problem... Razgovaramo o problemima i rješenja nigdje. Sve ovo što sam čuo… rješenje ne postoji. Ovo što smo govorili, čuli, razmijenili iskustva, stanje je tako kako jeste, katastrofa. Ja uvijek sakrijem jedno rješenje, čisto da sam čist, da mi je mirna savjest. Imam rješenje za to. Radim u osnovnoj školi, a to se može primijeniti i u medijima i na fakultetima. Profesorica je rekla i potvrdila je ovo što ću ja ponuditi kao rješenje, da su studenti napravili bolju web-stranicu. Moje rješenje je da učenici na časovima bosanskog prezentiraju školu i predmet. Na časovima srpskog isto to rade. Na časovima hrvatskog isto to. Odaberete generaciju, kažete, VII1 radi bosanski jezik, učenici imaju pravo snimati svog nastavnika ili nastavnicu, imaju pravo objavljivati, i oni će tu pokazati koliko su pismeni, koliko su odgovorni, koliko su naučili, koliko imaju razvijenu svijest. Na časovima tehničke kulture, VI1, snimaju nastavnika, objavljuju na Instagramu, na TikToku, na Facebooku, na YouTubeu, na svim kanalima. Kako ih ocjenjujemo? E sad, ako kažemo gledanost, onda mogu lupati nazive kao s početka priče. Hajde da ih naučimo šta je kvalitetna informacija, šta je odgovornost, da ih to naučimo, šta je pismenost, sve im to u jednom kliku omogućavamo. Da se uključe i prosvjetni radnici pa da im to ocjenjuju. Da moj kolega koji predaje bosanski jezik pročita naslov nekog videa iz kabineta tehničke kulture, kaže, ovaj učenik je nepismen, neće imati ime i prezime njegovo, on je pogrešno napisao to, on mora to naučiti. Ali to će biti osoba koja ima ime i prezime, nastavnik osposobljen da educira učenika u oblasti jezika. Nastavnik tehničkog, ako čuje da je neko rekao šrafciger, reći će, to je iz mehaničarske radionice. Ako kaže odvijač ili izvijač, to je ispravno, to je u literaturi tako napisano. Ako kaže giga, tera i ostalo, znači da komentariše stručnjak, jezičar, matematičar za proračune i tako dalje. U tim objavama ocjenjuje se kako izgleda kad prezentira, kako snima, da li mu se trese ruka, da li je snimao plafon pa dole, pomjerao mikrofon dok je govorio, ima li mikrofonije, kvalitet snimka, umjetnički dojam. Znate šta bi djeca uradila? Ne biste prepoznali taj prostor.
Lejla Turčilo: Ja opet imam repliku, moram. Moramo uvijek krenuti od osnova. Od pravila. Prvo, ja mislim da je prijedlog odličan, ali to vam je otprilike u rangu, ne trebaju nikome časovi vožnje, hajmo ih pustiti da voze, naučiće usput. Po koju cijenu, uz koju štetu, vidjećemo. Stvar je u tome da postoji princip. Nema potrebe da učite djecu na internetu onome što biste ih trebali naučiti prije nego što izađu u taj javni prostor. To što ste vi rekli da bi nastavnik trebao reći, ovaj učenik je nepismen, tom će učeniku za deset godina biti referenca da ne dobije posao, jer će negdje na internetu njegov poslodavac istraživati njegovu historiju u tom kontekstu. To je jedna stvar. Druga stvar, po novom zakonu o zaštiti ličnih podataka, ja više ne smijem fotografisati svoje studente na konferenciji, ili evo kolega koji je nas sad ovdje fotografisao, bez naše pisane potvrde i dozvole ne može objaviti ovu fotografiju na stranci Školegijuma. Dakle, to vrijeme objavljivanja i lajvova iz učionica je zapravo prošlo, i treba da prođe, po mom ličnom mišljenju, jer mislim da smo napravili teror rijaliti programa nad svime što u životu radimo. Vi kad danas uđete u bolnicu, snimate medicinske sestre ako ste nezadovoljni uslugom. Kad dođete u poštu, tu gospođu na šalteru nismo pitali hoće li da bude snimana. Imate li pravo da je snimite… iako govorimo o javnom prostoru. Sad govorimo o učenicima, nemojmo pretpostavljati da su oni svi raspoloženi da budu snimani. Vi danas imate generacije ljudi koji hoće da budu izolovani iz tog prostora, koliko god mi mislili da su svi mladi ljudi tamo. Ja znam poslodavce koji mi kažu da ti isti mladi ljudi nakon izvjesnog vremena, trećeg, četvrtog, petog dana na prvom poslu koji dobiju odu kući jer nisu u stanju da komuniciraju s drugim ljudima, zato što ne žele da budu izloženi u toj vrsti javnog prostora. Vrlo je lako predložiti jednostavno rješenje po principu hajmo svi na internet, tamo ćemo učiti kako se to radi. Mislim da to pravi baš, baš veliku štetu u ovom kontekstu i iz tog razloga zapravo i pothranjujemo taj stav kod mladih ljudi da sve mora biti u lajvu i da sve mora biti uživo i da samo to što je uživo ima neki kvalitet. Da se vratimo na vrijeme before Google, to je razlog što smo imali tu vrstu drugog iskustva ranije, prije svega sa učenicima i sa mladim ljudima, zato što smo od njih tražili da zastanu, razmisle, istraže, analiziraju, pa predstave. A sad idemo logikom, hajmo prvo sve objaviti na internet pa ćemo vidjeti šta ćemo sve popravljati u tom procesu. I to nas vraća korak unatrag na metarazini kad razmišljate, vraća nas korak unatrag, a to je da se isključuje misaoni proces iz onoga što radimo. I to je u suštini problem našeg društva.
Amer Tikveša: Jako mi je važna ova priča da s njom zaokružimo. Tiče se digitalne transformacije. Donekle je na tragu pitanja što je Nusret govorio o generalnoj samoedukaciji ljudi. Govorimo o digitalnoj transformaciji, o važnosti umjetne inteligencije. Ti alati umjetne inteligencije su takvi da nam odvlače sve više pažnju od medija. Nerijetko i sebe uhvatim, neću baš gledat šta je neko pisao o Trampu ili o Dodiku ili o bilo kome, nego upitam ChatGPT da mi zvuče najvažnije informacije tog dana s aktuelnim temama. I on je tu prilično pouzdan jer kupi već ono što je na mreži i kupi onako kako je tamo predstavljeno. Nema vlastitu intervenciju u to. Čak i neke stvari, kad ga upitam, vi ste spominjali Husein-kapetana Gradaščevića, puno je objektivniji od mnogih izvora koji su nam dostupni, na koje možemo naletjeti u knjižarama i na internetu. Sada je tu pitanje lične profilacije, obrazovne, ideološke, šta ćemo mi odabrati o nekoj temi, kojeg autora, dok je on već isprogramiran tako da na neki način o nekim temama bira ono što je prepoznato kao najpouzdanije. S druge strane, javlja se problem upravo tog programiranja, što ga neko može sutra isprogramirati da bira ono što je najgore. E taj me komentar zanima, pa ćemo ovako onda ukrug i s tim ćemo završiti.
Nusret Ahmetović: Što dalje od mene.
Amer Tikveša: Ne, ne, ne, na Vama ćemo završiti. Dakle, pitanje digitalne transformacije.
Nusret Ahmetović: Profesorice, ako ste korektni, replika je prva. Hvala Vam. Ne možemo drugačije nastaviti razgovor. Ma mi se slažemo, samo malo. Mi smo istomišljenici, ali u velikom dijelu ovog razgovora ja… mislim, razumijem i dobro je da razgovaramo. Rekli ste da ne možemo voziti u gradu bez obuke. Dobar primjer. Pitanje, da li su djeca osnovnoškolskog uzrasta na svim ovim mrežama koje mi spominjemo.
Lejla Turčilo: Jesu, što ne znači...
Nusret Ahmetović: Znači, već voze, već voze. Niste razumjeli moj prijedlog. Ja sam rekao da mi postavimo zahtjeve. Da mi snima čas, moj čast, kad radimo praktičan rad. Da snima čas koji je nastavnica pripremila, najavila. Pripremila se za to. Mi imamo ogledne časove. To sam mislio. I da mi kanališemo. Rekao sam da se napiše da je nepismen jer tako pišu i psuju i vrijeđaju. Ali evo, nek nastavnica bosanskog kaže greška je ta. Ja nisam jezičar, pa ne znam šta napisati nekome ko ne zna da piše. Za sebe kažem da sam polupismen. Šta sad da radim? Ne znam kad treba odvojiti, sastaviti, tačka, zarez, to kad završim sa tekstom onda poredam. Sad se malo šalim i karikiram, ali je to tako. Takvi su nam na mrežama. E kako ih naučiti? Učimo ih u prostoru koji oni koriste i vole ga i uživaju u njemu i dobro se snalaze. Samo ih usmjeravamo. Dođi na moj čas. Dođi sa kamerom. Snimi to. Objavi to. Ali, ocjenjivaće te nastavnica bosanskog. Ako si imao proračune, nastavnik matematike, ako si imao neki praktičan rad, ocijeniće te nastavnik tehničkog. Znači, govor, držanje, ta vaša medijska pismenost, kultura, odgovornost, odnos i lajkovi, ali ne da popularišeš. Ako imaš 100.000 lajkova, a tamo si napisao neki vulgaran naslov, to nam nije cilj. Daj privuci publiku koja će učiti, naslov, mašinski materijali, osnovna škola, lekcija broj 2, zadatak za domaći i sve ostalo. Tu smo mi da uđemo s njima u taj prostor, da ga oni uređuju, a da mi kanališemo. To sam htio da kažem. A ovo što voze po gradu, nekad su po 30 sati bili na poligonu, i onda su izlazili dva sata u grad. Neko je to zabranio. Danas prvi čas izlaze s vozilom u grad. Prvi čas. Doduše, instruktor sjedi pored. I ja hoću da dijete u petom razredu prvi čas počne voziti TikTok, YouTube, Instagram, Facebook, sve što ima, i web-stranicu ako zna napraviti. I za sebe, nek sebe promoviše. Nek mi domaće predstavlja na svojoj web-stranci. Pa kad dođe da prezentira, da nauči mene, da nauči svoje drugare, da pokaže kako se to radi. I svako na planeti ko želi da vidi njegov domaći, nek ga gleda i nek ga ocijeni. O tome govorim. Ja ću biti samo neko ko usmjerava, a to se traži od nas prosvjetnih radnika. Da usmjeravamo, kanališemo, oblikujemo kao baštovani. Ja ne tražim da ih zakopamo. Ne tražim da ih otkopamo. Da samo oblikujemo. Ono što je već možda malo zaraslo, da uzmemo malo da to oblikujemo. To je to. To je bila ideja. Zato smatram da ste me pogrešno shvatili.
Amer Tikveša: Trebam li ponavljati pitanje?
Nusret Ahmetović: Ja se izvinjavam profesorici, zaboravio bih da smo čekali.
Lejla Turčilo: Ja mislim da je ovo suština pitanja o digitalnoj transformaciji i o tome kako se odnosimo prema digitalnim medijima kao korisnici. Prvo, mi moramo prihvatiti i priznati pravo onome ko se u tom okruženju ne osjeća lagodno da bude sniman i da snima, da to ima pravo. Dakle, nemojmo polaziti prvo od pretpostavke da su sve te mreže prije svega dobre. Dobre u smislu kao kanal i sredstvo učenja, jer nisu, zaista nisu. Neke su potpuno kontraproduktivne i potpuno suprotne svemu onome što smatramo da bi ljudi trebali da znaju i čemu bi trebali da teže. Druga stvar, da svi žele da budu tamo. Koliko god su mala ostrva onih koji žele biti digitalno diskonektovani, što je odlična knjiga Rebeke Mekinon na tu temu, postoje takvi ljudi koji ne žele da im sve informacije stoje tamo. U pravu ste, mi smo vrlo skloni postavljati pitanja ChatGPT-u. To treba osvijestiti, da je ChatGPT za svaki od ovih promptova ili pitanja koje mi njemu postavimo istreniran da da određeni odgovor. Istreniran na osnovu određenih informacija i podataka koji su mu već upisani ili ubačeni u kod. Ja se ne bih složila da su oni vrlo dobri i vrlo pouzdani u svim situacijama, jer evo taj primjer da si ti, Amere, tražio sam sebe pa se nisi našao pokazuje da baš i nisu istrenirani. A druga stvar koja je bitna, a mi je često zaboravljamo, jeste da sve ovo super zvuči dok ne dođete u kriznu situaciju. Kad se razbolite nećete baš ići po svim ovim mrežama i tražiti mišljenje na društvenim mrežama. Možda ćete za telefon koji kupujete reći ChatGPT-u ili raji na Facebooku, šta mi predlažete, koji je najbolji. Možda ćete na TikToku tražiti informaciju o novom puderu, ali za najboljeg neurohirurga koji će vam operisati dijete nećete baš trčati na TikTok, pitati influensere, znate li mi reći ko je najbolji. Ili kad to radite, ipak ćete potražiti i drugo mišljenje. I to je zapravo suština. Kad ste imali COVID situaciju, tad ste vidjeli koja je opasnost svega ovoga kod ljudi koji su pili solne kiseline, liječili se bijelim lukom i ivermektinom i tako dalje. To je ovaj princip, hajmo svakom pustiti, nek kaže šta ima, pa ćemo ga korigovati post festum. Kad ga korigujete post festum, u takvim situacijama neko je već umro. Njemu ništa ne znači moja korekcija kad se nakon godinu dana provjeri činjenica da ivermektin stvarno ne liječi i da možda nije dobro pojesti pet kila bijelog luka da biste se zaštitili od korone. Miješamo babe i žabe, sve to super zvuči i djeluje kao vrlo fensi model, mi smo progresivni u tom kontekstu, ali mislim da je vrlo važno imati na umu negativne posljedice koje to nosi. Ne u smislu da mi razvijamo diskurs opasnosti i prepadamo negativnim posljedicama, ali osim ovoga što mi kao super radimo, ljudi tamo daju informacije o tome kako napraviti bombu, kako zaraditi novac sa četrnaest godina na pedofilskim stranicama, jer se možete dobrovoljno prijaviti kao djevojčica i tako dalje. Tako da taj princip, hajmo mi tamo pa ćemo vidjeti šta će biti, ja mislim da je problem, jer mi digitalnu transformaciju tako shvatamo. Hajmo tamo pa ćemo vidjeti, akobogda, biće dobro.
Nusret Ahmetović: Ja se ne slažem, niste me razumjeli.
Lejla Turčilo: Ne govorim ja vama uopšte, žao mi je što se prepoznajete u svemu što kažem, ali zapravo govorimo suštinski o tome da digitalna transformacija podrazumijeva dvije stvari, implementaciju tehnologije i, još uvijek, naš ljudski mindset. Nije nama problem vještačka inteligencija, i to što smo je prihvatili nekritički, nama je problem što smo stvarno skrajnuli i što stvarno više nije kriterij. Ne mislim inteligencija, nego standard i princip. Ovamo glorificiramo, sve to može, svako može, super je kao kanal, a ovamo sa druge strane zapravo potcjenjujemo tu činjenicu da prije nego što se izložimo svemu tome, ipak bismo morali nešto znati.
Amer Tikveša: Amra, isto je pitanje, samo s fokusom na medije. Da li nam je umjetna inteligencija pouzdanija od onih medija koje smo ustvari kritikovali, dakle od influensera...
Amra Mušinović-Husić: Ja ne znam kako će se to dalje razvijati, ali trenutno kako je, naravno da nije pouzdanija. Evo konkretno, spominjali smo ChatGPT, ja mu ne vjerujem.
Amer Tikveša: Nisam mislio ChatGPT ili Radio Konjic, mislio sam ChatGPT ili Baka Prase, da li je bolje da banalizujem skroz?
Lejla Turčilo: Baka Prase nije medij, Baka Prase je polukriminalac.
Amer Tikveša: Ili sada, kako se zove, srbijanski novinar, Balkan Press recimo, taj teški hardcore nacionalizam, Milomir Marić. ChatGPT ili Milomir Marić?
Lejla Turčilo: To nijedno nije inteligencija, u tom i jest problem.
Amra Mušinović-Husić: U tom slučaju ćemo na ChatGPT.
Amer Tikveša: Htio sam na neki način skrenuti, vratiti na moguću pozitivnu stranu ChatGPT-a kao nečega što...
Amra Mušinović-Husić: Može mi poslužiti kao neka osnova... Ako uopšte ne znam nešto o nekoj temi, može mi možda poslužiti kao vodič gdje bih mogla dalje da se usmjeravam, u kojem pravcu da idem. Zavisi zapravo šta hoću, koja informacija mi je potrebna. Ali ja još uvijek i dalje pribjegavam nečemu, da kažem, što mi je stvarno. Profesorica je spomenula doktore. U tom slučaju radije ću zatražiti mišljenje stručnog lica nego vještačke inteligencije ili nešto slično.
Lejla Turčilo: Jer pitati ChatGPT ili Baka Prase vam je isto kao pitati nadriljekar ili ChatGPT, a ne ljekar ili ChatGPT.
Amer Tikveša: Jasno mi je, nego konzumenti tih medija. Govorili smo da su vrlo podložni negativnim utjecajima.
Amra Mušinović-Husić: Možemo se sada vratiti na početak našeg razgovora. Kako medijski opismeniti generacije koje dolaze. I profesor je spomenuo rješenje. Možda je rješenje da se sistemski krene od najranijeg uzrasta, kroz prilagođene radionice za vrtićku dob, kako prepoznati istinu od neistine. Kako provjeriti je li nešto istina već u osnovnim školama. Dakle, ne sputavati djecu u kritičkom razmišljanju. Naravno, u tom slučaju nastavno osoblje mora biti edukovano o tome. I može se pri tome desiti nešto veoma negativno, kao iz primjera koji je naveo profesor, kako su snimili cijeli taj video. A to je sam taj naslov, učenice sa profesorom u WC-u, pa će ta učenica nekad doći do zaposlenja ili radnog mjesta, pa će je onda pitati, jesi li ti ona... Bez obzira što je to bilo bezazleno. Može se desiti, jesi li ti ona što si bila sa profesorom. Možda ona psihički neće moći podnijeti šalu na taj račun. Zaista je ogromna odgovornost svega što se plasira u javnost. Da li kroz te kanale društvenih mreža. Ali to mora postojati. Ako taj kompas izgubimo, onda smo izgubili sve.
Nusret Ahmetović: Bez pitanja. ChatGPT je algoritam. Onaj ko zna šta je algoritam, zna o čemu govorimo. Algoritam izrađuje programer. Programer može biti Baka Prase, može biti...
Lejla Turčilo: Ne može, ne može. Miješate babe i žabe, stvarno. Baka ne može. Izvinite, ali ne može, prosto ne može.
Nusret Ahmetović: Ovako, ja sam pokušao da saznam da li su Kinezi napravili genocid, da li su Srbi napravili genocid, da li su Bošnjaci napravili genocid, da li su Amerikanci napravili genocid. Amerikanci Indijance protjerali, zatvorili u zatvore, u rezervate, oduzeli im zemlju, opijali ih, oduzeli im zlato. Srbi napravili to što su napravili, Bošnjaci, isto to. U manjoj razmjeri, ali isto to. Ali odgovori, odgovori… Postavljam pitanje ChatGPT-u da li je Turska napravila genocid i očekujem da ima činjenice da su pobili dva miliona ljudi. ChatGPT, ako ga je programirao Turčin ili ako je Turska država stavila zabranu na objavu tih informacija, to se ne smije objaviti. To radi isto Kina, to rade i Amerikanci. Vi danas možete pričati samo o zločinima malih naroda, o uspjesima malih naroda i njihovim neuspjesima. Ne smijete dodirnuti velike. Zašto? Zato što su oni autori algoritma.
Lejla Turčilo: To nije tačno. Ja stvarno odbijam sudjelovati u diskusiji koja se drži teorija zavjera, ovo je sad stvarno...
Nusret Ahmetović: Nije zavjera, ovo je činjenica, algoritam, programiran...
Amra Mušinović-Husić: Upravo je to pitanje šta je danas činjenica.
Nusret Ahmetović: ChatGPT u algoritmu uzima činjenice i provjerava njihove reference. Ko je autor? A autor može biti Jevrej, doktorica koja je neki dan izjavila da je gore... Dobro, neću dalje. Znam šta je algoritam i znam da je djelo ljudi, a znam da su ljudi takvi kakvi jesu. Ovakvi kao ja i ovakvi kao profesorica. Neki su više, neki manje inteligentni, neki razumiju stvari, neki pokušavaju sve uzeti u obzir, a neki samo jednu stranu. Meni je stvarno žao, ali mi moramo uzeti i onu stranu koju ne želimo da čujemo. Znači, algoritam je djelo čovjeka. Čovjek je ovakav kakav jeste, kakav je, evo ovakav. Imate mene, imate gospodina ovdje, ali imate milijarde primjera kakvi smo. Vidimo kakva je Gaza, to ne rade lavovi, to rade ljudi. U Gazi ono što se dešava, to rade ljudi, to je djelo ljudskih ruku. To podržavaju i oni sa istoka i sa zapada, i oni u komšiluku. Ja govorim o činjenicama, ja to tako gledam i tako vidim. Nemojte mi reći da je neko...
Amer Tikveša: Da, pitanje prezentacije sadržaja u Gazi može biti kroz tradicionalno shvaćene medije, kroz medije koji nemaju svijest o sebi kao medijima, kroz razne društvene mreže, internet portale bez impresuma, ali koje ljudi pak percipiraju kao medije, a može kroz umjetnu inteligenciju. Te tri stvari mi je bilo cilj da nekako obuhvatimo, mislim da jesmo, i s tom temom bih ja završio svoj niz pitanja. Ako neko ima još od vas sa strane da nešto upita... Samo da je vezano za medijsku pismenost.
Iz publike: Dobro veče svima, Ajdin Tinjak iz Konjica. Žao mi je što više ljudi nije večeras ovdje. Mislim da su društveni radnici, ne samo novinari, možda čak i ljudi iz učionica, imali puno toga da čuju večeras, ponešto i nauče, pogotovo ako govorimo o cjeloživotnom učenju. Nema puno Amrinih kolega novinara tu, ali je barem 5-6 moglo biti večeras ljudi koji nešta deveraju oko medija, što se kaže. Dugujem izvinjenje, možda smo malo zakazali s promocijom, ali ovo je vrlo koristan skup. Činjenica je da se vrijeme mijenja. Kad sam otišao da studiram novinarstvo – malo smo se podsjetili, nismo dinosaurusi – ali bilo je prije 20 godina, 2005. godine… Nakon tri godine novinarstva prešao sam na studij za odnose s javnošću i marketing. Sjećam se da je plakat uticao 20% na glasače, dnevnik u pola osam, štampani mediji nešto malo procentualno. Danas plakat zagađuje, koliko je ta transformacija napravljena. Amaterski smo se bavili malo filmom na kraju srednje škole, i imali smo VHS kamere. Ja se sjećam – ovi ljudi iz Konjica znaju rahmetli Seju Džikića – nabacim sav materijal u ruksak, odem kod Seje i to se dva dana vrti na nekim alatima da to prebacimo, pa ćemo onda montirati jednu minutu filma da idemo na hrvatsku reviju jednominutnog filma u Požegu. Danas moje dijete sa prosječnim telefonom, sa nekom aplikacijom koju ima, transformiše sebe u tri videa, teleportacije iz jedne sobe u drugu na vikendicu, za nekih 20 minuta, i mi to gledamo. Danas, odnosno sutra, dovoljno je samo reći želim da sam na Prenju, da letim kao Superman, a ova umjetna inteligencija meni to obradi. Dakle, činjenica je da se vrijeme mijenja, ali hajmo da postavimo hipotetički pitanje gdje je novinarska struka danas. Možda ja nisam ni pozvan, ne radim u medijima, uvjetno rečeno radim s druge strane u marketingu. Koliko je degradirano? Hajmo uzet konkurse koji su aktuelni, a koji postoje za novinare. Ja se sjećam, prije desetak godina, možda se i može negdje naći taj primjer, jedan javni servis traži novinare, pa, parafraziram, između ostalog, stoji da ima sklonosti, afiniteta i želju za rad sa medijima. E sad, zamislite da bolnica traži kardiologa i kaže da voli miris operacione sale, maske, makaze, da voli raditi, šiti, konac. Ne mogu da shvatim do kojeg nivoa je to. Možda je samo politika danas degradiranija, da tako kažem, struka, kao politika, kao kreativna, planska, vizionarska djelatnost, gdje se svako živ – tu čak nema ni konkursa – svako može da se bavi politikom, da priča o elektroenergetskom sektoru, zakonu o radu, socijalnom. Znači, o bilo kojoj temi svi su pozvani da nešto kažu. U parlamentu se priča uredno o zakonima, amandmanima, izmjenama ustava. Danas je slično, možda čak i gore, u medijima koji bi trebali da budu korektiv, barem smo tako učili kod profesorice, tada je bila asistentica na Fakultetu političkih nauka. Pa je možda to pitanje ili tema koja se može obraditi kroz esnaf. Da li postoje strukovna udruženja, ne znam na kojem nivou to obrađivati, ali je možda tu ključni problem. Uopšte se ne traži formalno znanje iz žurnalistike, nego je to VSS, društveni smjer. Možda je Vela inicirao da se uopšte javim, da imamo još malo glasova na ovom snimku. Šlagvort su bile teme koje smo obrađivali, bio mi je urednik prije desetak godina na Školegijumu. Neke od tih tema su i sad dostupne, pa ću s tim zaključiti. To su bili radovi PR u školi, škola u PR-u. Govorimo o 2014. i 2015. godini, dakle prije desetak godina. Administriranje školstva. Šta smo tu obrađivali? Ove web-strance, ako se ne varam. Dvije škole na istom sajtu. Aktuelne su teme i danas, Like i dislike, to je isto bilo iz 2014. pa je bila i Prosvjeta starog kova. Radili smo istraživanje sa nastavnicima iz prošlih sistema. Hoću da zaključim da su ovi skupovi dobri, ovakvi okrugli stolovi, da se otvara i razgovara. Baš mi je drago da ste došli u Konjic. Opet, žao mi je što nema više ljudi, ali je privilegija da možemo razgovarati, da imamo priliku podijeliti mišljenje jer sam siguran da to vrijedi i podijeliti. Pratim i rad profesorice, znam koliko je naša Amra angažirana u lokalnoj zajednici i kakav je novinar, da mogu ljudi učiti od nje. Nadam se da ću se i sa Velom pomiriti pa opet nešto pisati. Malo smo se šalili, dosta je težak urednik, ali neka, volio bih da ima više ljudi koji su teški urednici jer sam stvarno puno naučio. Hvala vam još jednom. Izvinite ako sam uzeo puno vremena, ali sam osjećao potrebu da ovo podijelim sa vama. Hvala vam.
Serija je podržana grantom Federalnog ministarstva za nauku i obrazovanje – „Podrška projektima javnih kampanja s ciljem prevencije i sprečavanja nasilja i unapređenja medijske pismenosti u odgojno-obrazovnim ustanovama i društvu“ u 2024/25. godini.
