Đački dnevnik iz 2063. godine

Sigurna kota 224

Spisateljski dvojac, oponašajući žanr SF-a, promišlja ulogu škole u kriznim situacijama, kakva je bila poplava u maju 2014. Da li je kroz školske aktivnosti moguće pripremiti djecu na takve i slične situacije? Članak objavljen u maju 2014.

Nikad nisam volio te vježbe spašavanja u slučaju prirodnih nesreća, koje smo imali u osnovnoj školi. Na sred časa matematike oglasio bi se signal za uzbunjivanje na našim đačkim tabletima, na šta smo mi morali na brzinu spremiti najpotrebnije stvari i brzo napustiti učionicu. Svaki razred morao je znati svoju putanju kretanja, a znali smo i kojim redoslijedom napuštamo učionicu kako se ne bi stvarala gužva na vratima. Te vježbe su mi se činile kao nekakav igrokaz u kojem glumimo unesrećene i one koji pružaju pomoć i nikad nisam vjerovao da će mi to znanje u životu trebati. Pitao sam se čemu uvježbati odbranu od poplave kad znamo da je zadnja velika poplava u Bosni bila davne 2014. godine i da smo danas toliko tehnološki napredovali da nam se slične stvari ne mogu ponoviti.

Pa ipak, nisam bio u pravu.

Ovog proljeća, nakon otapanja obilnog snijega, nad naše područje nadvila se široka ciklona vlažnog vazduha koja je danima donosila čas slabiju, čas jaču kišu. Nekad se za neobične vremenske prilike koristio termin klimatske promjene. Sad već i u školi učimo da su nam ovakvi vremenski uslovi normalni i da nakon dugih zima sa puno snijega redovno slijedi naglo otopljavanje sa puno padavina. Tako i ove godine, vlažna zemlja više nije mogla da upije veliku količinu padavina i voda se već počela izlijevati u nekim vodotocima. Instrumenti za mjerenje visine vodostaja, brzine kretanja vode, njene zamućenosti i bakteriološko-hemijske ispravnosti svjedočili su iz sata u sat o pogoršanju stanja. Povjerenje u nasipe izgrađene za odbranu grada od poplave naglo je popustilo kad je javljeno da su klizišta u gornjem toku nekih rijeka privremeno zaustavila njihov tok i da dolazi do stvaranja jezera. Voda iz ovih jezera je svaki momenat mogla probiti zemljane nanose i kao talas velike udarne snage spustiti se u kratkom roku do našeg grada u dolini.

I onda se, pred sami kraj časa kibernetike, oglasio alarm na našim đačkim tabletima. Svi smo u razredu znali da nije u pitanju vježba. Mentorovo lice bilo je ozbiljno, ali je ulijevalo povjerenje svim đacima u razredu. Uključili smo emergency mode, i svako od naših roditelja mogao je od tog trenutka pratiti koordinate našeg kretanja. Podijeljeni su nam žuti ranci, ali smo ih ovaj put smjeli otvoriti. Na vježbama nam to nije bilo dozvoljeno. Dok smo preturali po njima, skratili smo vrijeme do dolaska autobusa. Unutra je, osim pojasa za spasavanje, baterije, prve pomoći, pištaljke i nekoliko vakuum vrećica bio i obrokutija. 

U džepu sa strane bila je bočica sa dezinfekcionim sredstvom koje se nakon nanošenja na dlanove brzo isušivalo sa površine kože. O važnosti higijene i opasnostima od bakterija i virusa učili smo u školi na časovima zdravstvenog. Npr. svako zna da se od samo jedne bakterije Escherihia coli za 12 sati namnoži njih 108, a niko ne želi crijevne infekcije i imuno-up terapije.

Prema planu evakuacije, naš razred se izmjestio na kotu 224. Tamo nam je mentor objasnio razloge uzbune i trenutno stanje na terenu. Vodeni talas je probio nanose zemlje i u naletu je prelio sigurnosne nasipe uz rijeku, a na jednom mjestu načinio i ozbiljno oštećenje, tako da je voda nadirala u južna predgrađa. Civilna zaštita je već poduzela mjere na sanaciji oštećenja nasipa, a aktiviran je i rad pretopnih pumpi u kanalizacionom sistemu. Situacija je bila teška, ali su Civilna zaštita i Volonterski savez radili na sanaciji šteta i na sprečavanju novih.

Kota 224 je uređeno gradsko izletište, jedno od deset takvih u našoj opštini. Izgrađena su kad su naši roditelji bili mali, dobrovoljnim radom i opštinskim novcem. Oko njihove izgradnje vodilo se mnogo polemika, kada je trebalo odlučiti da li sredstvima iz budžeta graditi teretanu, multipleks kino ili sistem sigurnih kota. Građene su tako da se u vanrednim situacijama mogu lako i brzo pretvoriti u izbjeglička skloništa. U miru smo tu imali časove u prirodi, sportska takmičenja, pozorišne predstave... Prema glavnim sadržajima zvali smo ih trim-kota, kros-kota, bajk-kota i tako dalje.

Na sigurnu kotu 224 pristizali su i građani iz najbližih dijelova grada, a mi, učenici iz starijih odjeljenja, pomagali smo u njihovom prihvatu. Ja sam bio zadužen za registar pristiglih kućnih ljubimaca. Oni koji su imali više volonterskog iskustva na osnovu mojih podataka prosljeđivali su trebovanja hrane za životinje. 

Svi smo bili zabrinuti, jer niko nije znao koliko će vanredna situacija trajati, i koliko će i do kada voda rasti. Neki nisu imali dovoljno vremena da sve kućanske aparate i namještaj presvuku vakuum folijama, i sada su bili zabrinuti za svoju imovinu. Nekoliko staraca sjećalo se poplave iz 2014. i oni su išli svima na živce ponavljajući kako ovo nije ništa. Ja sam pokušavao da zamislim to što su oni opisivali, ali nije mi išlo, izgledalo je previše nevjerovatno. Jedna nana, koja je tada bila gimnazijalka, rekla je da pola godine nisu išli u školu jer je toliko trebalo da se poprave instalacije, osuše zidovi i nabavi novi inventar. Tada još nije bio izmišljen purpen-sprej. Mi smo učili da su zgrade prešpricane njime praktično trajno otporne na djelovanje vode. Ali pošto je nemoguće spriječiti udarce kabastih naplavina, koji oštećuju zaštitni film, ekipe koje ostaju u zgradama stalno dežuraju. Najviše ih je naravno oko bolnice i doma staraca, odakle bi evakuacija bila vrlo komplikovana. 

Kad smo dobili poruku na tabletima da tu noć ostajemo na sigurnoj koti, osjećanja su nam bila podijeljena. Radovali smo se logorskoj vatri i produžetku frke, ali smo istovremeno bili zabrinuti za roditelje, rođake i prijatelje koji su dole u dolini vodili bitku s bujicom. Moj stariji brat kao član kajak-kluba priključio se jedinicama policije koje su intervenisale posvuda u gradu. Sigurnosne kamere i signali sa čipova na ID karticama ukazivali su na krizne situacije u kojima je ljudima ili životinjama bila potrebna pomoć. Naročito su ugroženi bili stranci koji su se raznim poslovima zatekli u gradu, i koji su pokušali da na svoju ruku izbjegnu opasnost. Osim njih, bilo je i dosta životinja kojima je trebalo pomoći.

"Škola nas ne uči kako da se ponašamo i šta da radimo u slučaju prirodnih katastrofa. Taj predmet ne postoji, te lekcije nema u nastavnom planu i programu. U socijalističkom obrazovnom sistemu u srednjoj školi i na prvoj godini svih fakulteta postojao je predmet Odbrana i zaštita, koji je u suštini bio baziran na pretpostavci da se ljudi brane samo od drugih ljudi, pa je težište bilo na izučavanju uništavanja 'neprijateljske žive sile' ili 'vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja'. Na tim časovima se vježbalo sastavljanje i rastavljanje puške kao da za mlade naraštaje nisu primjerena znanja i vještine borbe protiv požara, poplave, zemljotresa, klizišta, oluja i drugih prirodnih katastrofa. Odavno u Japanu, a odnedavno na Novom Zelandu i Filipinima, zaštita od prirodnih katastrofa sastavni je dio sistema osnovnog obrazovanja. Djeca se od malih nogu treniraju kako da postupaju u slučaju zemljotresa, poplave, erupcije vulkana i sl. Razumljivo, prirodne katastrofe su nepredvidljive i nikakvim obrazovanjem se ne mogu spriječiti gubici ljudskih života, ali se njihov broj pravilnim postupanjem može smanjiti, posebno po prestanku neposredne opasnosti."

U sigurnu kotu je tokom popodneva dovezeno i nekoliko povrijeđenih osoba, koje nije bilo potrebno transportovati u bolnicu. U školi smo, na časovima samopomoći, učili kako postupati s povredama, ali pošto je u međuvremenu stigao i medicinski tim primijenili smo pravilo Ako nisi od pomoći, pomozi tako da ne smetaš

U šest popodne uključeni su agregati na sigurnoj koti, počele su zujati vazdušne pumpe i na igralištu je niknulo naselje gumiranih kontejnera, u kojima smo trebali prespavati predstojeću noć, a možda i narednu. U tim smo kontijima već nekoliko puta spavali, i super je, ali je bilo pravo cool vidjeti ih kako pokrivaju cijelo igralište. Izviđači su svoj dio posla odradili odlično, vezujući kontejnere za tlo klinovima. Sad se ne bojimo ni olujnog vjetra. 

Svi smo jedva čekali večeru, iako nismo bili gladni. Radovali smo se prilici da otvaramo obrokutije. Na časovima smo vidjeli kako izgledaju, i nekoliko smo ih otvorili, ali pošto smo naučili da ni u jednoj sadržaj nije isti, čekali smo da vidimo ko će šta izvući. Ja sam dobio keks sa sirom i puretinom, tri kesice vitaminskih napitaka u prahu, kesu sa orašastim plodovima i grožđicama, pet crnih čokoladica sa sličicama QR kodova. Kad sam ih skenirao tabletom, to su bili super zanimljivi sajtovi na internetu, tako da smo imali šta da radimo i istražujemo kad smo otišli na spavanje. 

Ujutru smo dobili vijest da se situacija normalizira, da je nakon prolaska vodenog vala kroz neke dijelove grada i povlačenja vode ostalo dosta mulja, koji se trenutno analizira na sadržaj opasnih bakterija i virusa.

Dobili smo i poruku da se zbog poplava danas neće održavati nastava u zgradi škole, već ćemo koristiti online nastavni sistem. Na tabletima smo aktivirali aplikaciju putem koje smo dobili zadatke iz matematike sa uputstvima za rješavanje, te linkove za dodatne informacije. U drugom bloku nastave dobili smo zadatak da koristeći slikovne programe nacrtamo svoje viđenje prethodnog dana. Svi naši radovi su postavljeni u virtualnu galeriju, tako da su ih mogli vidjeti i naši roditelji i prijatelji.

Tokom dana sigurnu kotu su počeli napuštati stanovnici dijelova grada za koje je oglašen prestanak opasnosti od poplava. Tako je i nama javljeno vrijeme kada će školski autobus doći da nas odveze do naših kuća. Iako smo na sigurnoj koti bili bezbjedni i ni u jednom trenutku se nismo osjećali napuštenima i izgubljenima, ipak je većini nedostajala toplina porodičnog doma. 

Vozeći se prema kući, razmišljao sam kako su vježbe u slučaju prirodnih nesreća u školi bile korisna stvar, jer sam se našao u situaciji kad mi je to znanje u stvarnom životu itekako trebalo. U školi sam naučio da nema razloga da se plašim i da se osjećam izgubljeno ili beskorisno. U svakom trenutku sam znao da sam bezbjedan, a uz to sam mogao pomoći drugima ili svojim ponašanjem doprinijeti da vanrednu situaciju u kojoj smo se svi našli ne činim još gorom. 

Najnovije

 
Udar na tržište nerada
Nenad Veličković
29.11.2024
Zarez, uvod, razrada, zaključak, tačka
Benita Zahirović
28.11.2024
Tri reda političara, 5.000 djece i svjetiljke na mobitelima za bolju sliku
Anisa Mahmutović
27.11.2024
Bosno i Hercegovino, naša domovino
Sandra Zlotrg
23.11.2024
Iz kečerskog cirkusa u kabinet predsjednika
Školegijum redakcija
23.11.2024
Vama koji okrećete glavu
Benita Zahirović
22.11.2024
Ne bi bilo naodmet da postoji naznaka nekog sistema, bilo koje vrste
Anisa Mahmutović
20.11.2024
Demant na tekst o OŠ "Sveti Sava"
Školegijum redakcija
18.10.2024
U OŠ Sveti Sava 12 učenika u dva specijalna odjeljenja
Anisa Mahmutović
09.10.2024
Sve što se pričalo na stadionima ušlo je u udžbenik
Anisa Mahmutović
07.09.2024
Sizif, škola, patrijarhat
Školegijum redakcija
31.08.2024
Obrazovanje ne doprinosi rodnoj jednakosti
Aiša Isaković
22.08.2024
Glas razuma iz pornoindustrije
Školegijum redakcija
02.08.2024
Kriza u obrazovanju
Školegijum redakcija
02.08.2024
Polemika sa zvučnim filmom
Školegijum redakcija
02.08.2024
Humor i zločin
Školegijum redakcija
02.08.2024
Vitez od proliva
Školegijum redakcija
02.08.2024
Pahulje zvukova i krpice svjetla
Školegijum redakcija
02.08.2024
Indeksi iz kutije za banane
Anisa Mahmutović
25.07.2024
Živi pisci u školama!
Školegijum redakcija
16.07.2024
Nema stipendije za one čiji su roditelji dužni porez
Anisa Mahmutović
12.07.2024
Da sam ja neko
Josipa Kulenović
01.07.2024
Ekoboks u dvorištu škole
Mirela Buljubašić
01.07.2024
Razgovor o knjizi: Čari prepričavanja (Književnost i kurikulum)
Školegijum redakcija
21.06.2024
Karneval rata
Školegijum redakcija
21.06.2024
Prizemna Amerika u školi
Školegijum redakcija
19.06.2024
Dovitljivi sljepari
Školegijum redakcija
17.06.2024
Dio sam svega što sam pročitao
Josipa Kulenović
01.06.2024
Električar osvojio teniski turnir
Mirela Buljubašić
27.05.2024
Ekonomski fakultet iz Sarajeva: Moguće da se u Hrvatskoj ne snalaze
Rubina Čengić
20.05.2024
Čitanje je sanjanje otvorenih očiju
Josipa Kulenović
06.05.2024
Lažna empatija vlasti za inkluziju; ko zna koji primjer
Školegijum redakcija
01.05.2024
Proljeće među borovima
Mirela Buljubašić
26.04.2024
Pripremaju se izmjene Zakona usvojenog prije manje od dvije godine
Rubina Čengić
23.04.2024
Ne za školu, već za život učimo
Josipa Kulenović
08.04.2024
Pauk nije bauk i druge priče
Mirela Buljubašić
08.04.2024
Save the Children podsjeća na očuvanje dječije dobrobiti i zaštitu njihovih prava
Školegijum redakcija
02.04.2024
Ko i kako u Bosni i Hercegovini zastupa Konvenciju o pravima djeteta?
Nenad Veličković
02.04.2024
Objavljujemo pobjednike konkursa Šta je tebi AI?
Školegijum redakcija
23.02.2024
Nikad kasno za učenje i zabavu
Josipa Kulenović
19.02.2024
Od čilanja do ćutanja
Mirela Buljubašić
19.02.2024
Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse
Anisa Mahmutović
08.02.2024
Diskriminatoran pravilnik i dalje na snazi
Anisa Mahmutović
16.01.2024
Postnormalna nauka i halal Harari
Samir Lemeš
15.01.2024
Sretna nam Stara 1878. godina!
Svjetlana Nedimović
27.12.2023
Iz škola povučeni zaštitari
Anisa Mahmutović
19.12.2023
Razglednica iz Jajca
Josipa Kulenović
15.12.2023
Suši, narandže za ptice i Jelka Hemičarka
Mirela Buljubašić
15.12.2023
Ako se o nečemu šuti, to ne znači da problem ne postoji
Anisa Mahmutović
12.12.2023
Inkluzivno obrazovanje u Kantonu Sarajevo: Ministarstvo ima tajni plan
Rubina Čengić
01.12.2023
500.000 KM kao i prošle godine, ali promijenjeni kriteriji
Anisa Mahmutović
01.12.2023