Odlomak iz knjige Čari prepričavanja (književnost i kurikulum), 7. esejnog predavanja pod nazivom Pikarski putopis (Iljfa i Petrova Prizemna Amerika. Putopis. Ateizam, prosvjetiteljski. Miroslava Krleže Put u Rusiju i Džordža Kauntsa Usuđuje li se škola graditi novi socijalni poredak. Dobro indoktriniranje. Enkulturacija i moralni argument. Humor kao kompoziciono ljepilo i drugi narativni trikovi. Feminističke teme, neodvojive od klasnih. Teška artiljerija propagande. Parodije bedekerskih stereotipa. Venjamina Kaverina Pred ogledalom. Poređenje i očuđenje.)
Kraj Prizemne Amerike pročitao sam samo jednom, nakon što sam prije toga cijelu knjigu pročitao nekoliko puta, a prva poglavlja desetinu. Objašnjenje, da mi je žao završiti s knjigom, očito je bilo varka. Predosjećao sam razočarenje.
U školi, međutim, to može biti prednost. Đaci mogu porediti opise Normandije s opisima Mažestika i na istom rukopisu ocijeniti kako prisustvo ili odsustvo književnih postupaka djeluje na čitaoca. Za to, međutim, postoji jedan uslov. Prizemna Amerika morala bi se u školi obrađivati cijelo jedno polugodište. Drugačije rečeno, škola bi morala postojeću metodičku paradigmu zamijeniti tzv. projektnim učenjem – “didaktički model po kom se učenici hvataju ukoštac sa stvarnim pitanjima i problemima koji ih zanimaju, utvrđuju kako bi im prišli a zatim u saradnji sa drugima pronalaze rešenja.”149) Pozivi na takvu reformu čuju se sa različitih strana, najviše od tamo gdje se o obrazovanju najviše misli. Ali se ti glasovi rasplinjuju u jeku, nakon što se odbiju o tvrde bedeme inercije i konzervativizma.
Nastavni planovi i programi su zastarjeli i pod jakim uticajem skrivenog kurikuluma.
Sadržaji imaju malo veze s đačkim iskustvom i interesima.
Udžbenici su (u tzv. nacionalnoj grupi predmeta) oruđa indoktrinacije.
Nastavna sredstva (čak i za tzv. STEM) su jednoobrazna, zastarjela, siromašna.
Studijski programi nastavničkih smjerova kruti, neprilagođeni vremenu, arhaični.
Praćenje i ocjenjivane je neujednačeno, nezdravo takmičarsko. Nastavni proces je šematizovan i birokratizovan.
Dječija prava uzurpirana su uvjerenjima roditelja.
Stranačko kadriranje i zakonodavstvo su dokazi uplitanja politike u obrazovanje.
Nastavni kadar je pod velikim pritiskom nepotrebnog administriranja procesa.
Stručna usavršavanja su tezgofilna.
Školski prostori su klerikalizovani.
I gdje u takvim prostorima naći mjesta za ateističku knjigu koja se s prezirom ruga religioznom koristoljublju. Na Normandiji, Iljf i Petrov pronalaze prilično veliku prostoriju, crkvu, koja je
rasvijetljena električnim polusvjetlom koje je vrlo udobno za molitvu. Oltar i religiozne slike mogu se prekriti specijalnim zastorom, pa se tako katolička crkva automatski pretvori u protestantsku. Što se pak tiče rabina s tužnom bradicom, za njega nije opredijeljena posebna prostorija već mora da vrši svoju službu u dječijoj sobi. Za ovu mu svrhu kompanija dala talar i posebne zavjese, kojima privremeno prekriva slike zečića i mačaka.
S druge su strane “muslimani, poklonici vatre i sovjetski inžinjeri lišeni utjehe” jer ih je “u tom pogledu kompanija prepustila same sebi”?
Parodirajući donekle stil turističkih prospekata, u drugom licu vode nas kroz noćnu zabavu u Njujorku.
Kad svršite s biljarom [tako prevoditeljica zove fliper: stoni bilijar, op. a.], možete otići do mehaničke gatalice. Ona sjedi na staklenom stolcu žuta i mršava. Pred njom leže u polukrugu karte. Opet treba ubacivati novac – to se zna. Tada gatalica oživi. Počne joj se tresti glava, nadimati grudi, i naskoro se ruka nadnese nad karte. Ova slika nije za osjetljive ljude. Sve je tako glupo i strašno da bi se moglo odmah poluditi. Nakon pola minute gatalica se vrati u prijašnju pozu. Sad se mora povući za ručku. Iz rupice ispada proročanstvo sudbine. To je u većini slučajeva slika vaše buduće žene i kratak opis njenih svojstava.
Kad odustanu od pokušaja da razumiju pravila američkog nogometa –
Najednom se začuo zvižduk i ljudi su se kao pomamni krenuli s mjesta. Crveni i bijeli su se pomiješali i, kako nam se činilo, hvatali jedni druge za noge. Takav metež nastaje u kokošinjcu kad tamo dopuže tvor.
– okrenuće se publici i razviti cijeli mali esej o tome čemu je takva zabava kompenzacija. (Tvor ovakvim majstorima nije došao slučajno na pamet. Slika glava zabijenih u stražnjice suigrača sigurno ima neke veze s tim.)
Iako napisana prije devedeset godina, knjiga je očito provokativno savremena i danas, i ovdje. Projektna nastava podrazumijeva da se đaci suoče sa stvarnim pitanjima i problemima koji ih zanimaju, i da na njih traže odgovore. Ko ih sa tim pitanjima treba suočiti, ako ne nastavnik? Šta, međutim, đake danas zanima? Ništa – očito nije prihvatljiv odgovor. On se svejedno čuje često i uvijek tamo gdje su indoktrinaciji širom otvorena vrata. Pošten odgovor je da ih zanima kako se snaći u svijetu, kako u njemu biti sretan, kako voljeti i biti voljen, kako biti siguran i kako biti slobodan. Od nepoštenih, nevoljenih, nesigurnih, neslobodnih, to sigurno neće naučiti. Ako je književnost (nastava književnosti) prilika da se ta pitanja postave, Prizemna Amerika Iljfa i Petrova dobar je primjer takve književnosti.
Najzad, na pitanje koje već nestrpljivo cupka pred vratima reformisane učionice – jedna knjiga jedno polugodište, tj. šta s jednom knjigom raditi sedamdeset časova – odgovor je ovaj.
Za početak, može se to putovanje pratiti na Google mapi. Također se mogu upoređivati fotografije koje je Iljf objavio po povratku, u časopisu Ogonek (150) sa citatom iz knjige:
Kad zatvoriš oči pokušaš da dozoveš u pamet zemlju u kojoj si boravio četiri mjeseca ne predočuješ sebi Vašington s njegovim nasadima, stupovima i velikom zbirkom spomenika, ni Njujork s njegovim neboderima, s njegovim siromaštvom i bogatstvom, ni San Francisko s njegovim strmim ulicama i visećim mostovima, ni gore ni tvornice ni kanjone nego raskrsnice dvaju putova i benzinsku stanicu u pozadini vodova i reklamnih plakata.
A mogu se pronalaziti i analizirati i poređenja u tekstu, ona obična – “fijuci vjetra skakali su jedan na drugog kao mačke s tavana”; “lice kao kod mladog praščića” – i ona neobična (sa izostavljenom poredbenom riječcom kao ili njenim zamjenama, npr. Iiči na, poput...): “supruški krevet se pretvara u ležište indijskog fakira”; na fudbalskom terenu “takav metež nastaje u kokošinjcu kad tamo dopuže tvor”.
Kako se, dakle, poznatim dočara nepoznato, ali i kako se poznato prozre, demistificira, raskrinka u toj istoj relaciji poređenja? A pošto se tu radi o očuđenju, eto onda prilike da se i sa tim književnim pojmom, koji lijepo objašnjava šta neki slijed riječi čini književnošću, đaci upoznaju. Može se istražiti šta je to lađa Sikorskog (Čajna kliper), kakva to pisma donosi. Može se pogledati snimak Karmen Eline Garnača, u Metropoliten operi, pa poslušati i druge čuvene arije iz drugih velikih opera. Ili preslušati ovu, u različitim izvođenjima. Može se raspravljati o smrtnoj kazni, a s njom u vezi i o eutanaziji. Džek London je, po svemu sudeći, izabrao takvu smrt, prije nego što će se kasnije kao junak stripa sresti sa Kortom Maltezeom. (U kojoj Kortovoj avanturi?) Na temu života poslije smrti pisac Glasa divljine rekao je sljedeće: “Vjerujem da sam svojom smrću poništen jednako kao i zadnji komarac kojeg smo ti i ja spljeskali.” (151) (Još jedno dobro poređenje! Ali šta je ovaj dosjetljiv početak poglavlja: “El Paso, grad na samom jugu Teksasa, djeluje u pravom smislu kao neki trik.” Ima kao, ali nije poređenje... Može se, dok smo još u pustinji, saznati kako je Venecija stigla u Las Vegas, a onda usput istražiti ko je projektovao Huverovu branu i kakve su sve okolnosti pratile tu izgradnju. Može se pročitati putopis US&A Đermana Senjanovića po Americi, u kojem on putuje sa velikim splitskim književnikom, tada već mrtvim, Miljenkom Smojom. Usput se može pogledati i serija Naše malo misto, snimljena po njegovom scenariju, a usput pročitati i istoimena knjiga, u izdanju Feralove biblioteke. Može se, kad se već gleda, pogledati film Revolucionarni put (Kejt Vinslet i Leonardo Dikaprio) pa raspraviti da li se Holivud promijenio otkad je Dejvid Grifit dobio nagradu akademije za životno djelo. I čuti šta o tome ima da kaže Breht, u Holivudskim elegijama. Može se pogledati i kadar iz filma Oktobar Sergeja Ejzenštajna, da čujemo šta su to pjevali Moloci na Ruskom brdašcetu. A kad već oživimo Grifita i Ejzenštajna, možemo saznati šta je filmska umjetnost izgubila pojavom zvučnog filma. Iljf i Petrov nisu sreli Čaplina, ali mi možemo, ako otvorimo njegovu autobiografiju (152) iz 1964. na poglavlju Dvadeset jedan (Svjetlosti velegrada) i poglavljima Dvadeset četiri i Dvadeset pet (Moderna vremena i Veliki diktator). A onda, opet, vidjeti i kako Anri Bergson objašnjava prirodu smijeha. Možemo se poigrati detektiva pa pronaći u kojem su njujorškom tridesetjednospratnom hotelu od opeke odsjeli Iljf i Petrov, prekoputa Valdorf Astorije. Detektivski zanimljivo je i to kako je sovjetska policija nakon dvije godine uhvatila kočijaša Komarova, povezujući nekoliko zrna žita i pelene... Šta li je o tom slučaju napisao Bulgakov? Gdje to Majakovski pominje besplatne piroške? Može se još jednom pročitati Revizor i razgovarati o važnosti svršetka dramskog, i uopšte umjetničkog djela. Može se pokušati završiti nedovršeni Stefensov tekst o Španskom građanskom ratu. Može se pročitati pjesma Borisa Pasternaka, U šumi, (153) pa vidjeti kakav je to katedralski mrak. I kakve veze mrak ima sa Mendeljštajmom, Mejerholdom, Piljnjakom i Babeljom. Tako bi i Crvena konjica ili, još bolje, Odesa! ušla u lektiru! Možda i Deset dana koji su potresli svijet. Može li novinar biti pristran, da li je reportaža književna ili novinarska vrsta? Šta je Kauntsovo putovanje Fordom po Rusiji ako nije reklama za ford? Zašto je ljudima dopušteno da u reklamama lažu? Je li reklama isto što i propaganda? Šta o laganju kaže Sveti Augustin, a šta Harald Vajnrih? (154) Šta piše u zakonu o zaštiti potrošača? I jesu li bolesni ljudi također potrošači liječenja, ako je liječenje usluga na tržištu? Jesu li kopije Rodenovih skulptura falsifikati? Šta je u umjetnosti original? Je li kuća na slapovima Frenka Lojda Rajta vrijedna samo kao umjetničko djelo, ili se u vezi s njom u školi može pitati o tome šta je kvalitet stanovanja, šta je pravo na pogled? (O tome npr. u knjizi Juraja Najdharta i Dušana Grabrijana Arhitektura Bosne i put u savremeno. (155) Čemu služe kuće sa sto spavaćih soba koje nisu hoteli... (Npr. Kulmerov dvorac hrvatskog tajkuna Todorića). Može se ispitati kada, kako i zašto hiperbola nasmijava (usput: Da li je ropstvo u sintagmi dužničko ropstvo hiperbola?) U šta se pretvori epitet kad se stavi uz pogrešnu imenicu (npr. krupno, rogato čovječanstvo)? Šta se postiže promjenom ritma; naprimjer u nabrajanju onoga po čemu neko može propasti u Americi, zemlji koja je “puna gangstera, benzinskih stanica i jaja sa šunkom”? Kad je humor saveznik predrasuda? Šta je sokratovski dijalog? Šta male gradove čini malim, mogu li građani velikih biti malograđani? Šta su to nepisana pravila zajednice kojoj pripadamo i zašto ih je opasno prekršiti? Može se razgovarati o podjeli poslova na muške i ženske, i o ženskom neplaćenom radu. I o plaćenom, npr. o prostituciji. Može o radu uopšte, i o tome u čemu će sve automati zamijeniti ljude. Ne mora se spomenuti Ženet, ali mogu analepsa i prolepsa, ima primjera i jednog i drugog, u putopisu. Može se pokušati shvatiti kako rade banke i zašto je nemoguće živjeti bez njih. Kakve su veze one imale sa velikom ekonomskom krizom, i sa svim poslije nje? Kakvu ulogu ima novac u romanima Dvanaest stolica i Zlatno tele? Zašto pješake treba voljeti, u Prizemnoj Americi?
Slijedi:
Kako francuskim ključem zavrnuti dugmad na stražnjici sekretarice? Crvena boja u crno‐bijeloj tehnici. Hrana presoljena kokainom. Sreća u ćeliji s Linkolnom na zidu. Kako znati ko prdi u nijemom filmu? Iskreno i smiješno viteštvo. Zdravica šampanjcem iz boce otvorene metkom. Idila lohotne šupe. Govor protiv države u vlasništvu strojnih umova. Gaf ili socijalizam? Šta je loše u romantizmu? Benksiranje i džentrifikacija.
149) Vilijam N. Bender, Projektno učenje: Diferencirana nastava za XXI vek, Beograd: Clio, 2021. Prev. Jelena Petrović.
150) Ilya Ilf & Evgeny Petrov, American Photographs: The Road, Two Soviet writers’ travelogue of their journey through Depression‐era America, translated and introduced by Erika Wolf, Cabinet Magazine (online) Summer 2004.
151) Prema: Warren Allen Smith, Who’s who in hell: a handbook and international directory for humanists, freethinkers, naturalists, rationalists, and non‐theists, New York: Barricade Books, 2000. Knjiga je dostupna na internetu (Internet Archive) i zaslužuje dugo i radoznalo listanje.
152) Charles Chaplin, My Autobiography, New York: Simon and Schuster, 1966. 207
153) Tekst pjesme: “Livade jare ljubičaste pletu. / Skupljo se šumom katedralni mrak. / Šta im to osta da ljube u svetu? / On sav bi – vosak, mek pod prstom, lak. // Postoji takav san: ne spavaš, ali / Tek žudiš za snom – čovekom od sna, / Kome kroz san još trepavicu pali / Po crno sunce ispod kapka dva. // Plovi zrak. Leti gundelj svetlucavi. / Kraj lica minu staklast vilin at. / Šumom se puno svetlucanje javi: / Ko pod pincetom satara uz sat. // On, kao zaspa, zvuk sata ga svlada, / Dok gore, gdje je opor ćilibar – / Sat najtačniji navijaju sada / Proverivši i vreme uz svoj žar. // I pronose ga, igle drmajući, / I seju sen i muče, buše mrak / Jarbolni – što će uzdignuto ući / U plav brojčanik, u dan već nejak. // Ko da obleće sreća drevna što je, / A šuma boji sunčev zalazak. / Srećni ne motre na sat, al to dvoje / Izgledalo je da tonu u san lak.” U: Zemaljski prostori, Sarajevo: Veselin Masleša, 1978. Prev. Stevan Raičković. 154) 154) Augustin (Aurelije Augustin, O laži, Zagreb: VBZ, 2011. Prev. Sinan Gudžević) uvjerava svoje čitaoce da iskaz nije sam po sebi istinit ili lažan nego je presudna namjera govornika da govorom prevari i za sebe tako pribavi neku korist. Augustin svoju raspravu piše da bi odbacio primjedbe nekih teologa na lažljivost Svetog pisma. Augustinove razloge kao i kontekst sažeto u kratkom predgovoru (Krupno pitanje laži) predstavlja prevodilac Sinan Gudžević. Harald Vajnrih (Harald Weinrich, Lingvistika laži, Zagreb: Algoritam, 2005. Prev. Andy Jelčić) Augustinovu definiciju laži malo ispravlja: “Augustin je laž gledao kao danost ako je iza neistinite rečenice stajala namjera prijevare. Za razliku od njega, lingvistika laž gleda kao danost ako iza (izrečene) neistinite rečenice stoji (neizrečena) istinita koja od nje odstupa na kontradiktoran način, odnosno razlikuje se u morfemu da/ne kojim se utvrđuje stanje. Značajka laži u tom slučaju nije duplex cogitatio, kao što kaže Augustin, nego duplex oratio.” Drugačije rečeno, laž je suprotnost između onoga šta se zna/misli i onoga šta se kaže.
155) Dušan Grabrijan, Juraj Neidhardt, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, Sarajevo: Državna založba Slovenije, 1957.
