O predstavi ne mogu dati stručni sud, ali kao prosječni gledalac, nakon odgledanog mjuzikla „Be More Chill“ Pozorišta mladih, moram reći da sam oduševljen i iskreno dirnut.
Razloga za ovu pohvalu ima više. Izdvajam, prije svega, mladost koja čini ovu sjajnu ekipu i čiju energiju publika ne može a da ne osjeti. Posebno je značajno to što su mladi ljudi koje je okupio produkcijski tim studenti i studentice tri umjetničke akademije Univerziteta u Sarajevu. Sjajna platforma za razvoj nove generacije glumaca, pjevača, reditelja, koreografa, muzičkih redatelja, dirigenata, muzičara, dizajnera i producenata – što je, moraćete priznati, prava rijetkost.
Muzička rediteljka Nikolina Vujić i reditelj Sanjin Arnautović svoj su posao uradili vrhunski. Muzičari i izvođači na sceni zvuče i igraju gotovo savršeno, a scenografija i kostimi su pažljivo prilagođeni radnji.
Ovaj energični i duhoviti mjuzikl otvara i vrlo važnu temu današnjice: tehnologiju, IT kulturu, pritisak vršnjaka, društvene norme, identitet i samopouzdanje. Sve to ispričano je kroz muziku, humor i priču koja se lako prepoznaje u svakodnevici generacije Z.
„Be More Chill“ prati srednjoškolca Jeremyja Heera, koji dobija priliku života – mikročip koji mu obećava savršenu verziju sebe samog. Uz digitalnog mentora u glavi, Jeremy od autsajdera postaje dio društvene elite, ali cijena tog „upgradea“ je gubitak autentičnosti. Kako popularnost raste, brišu se granice između slobodne volje i programiranih odluka. „Be More Chill“ je duhovita i emotivna priča o generaciji koja balansira između algoritma i srca i pita se ko smo kada utišamo sve notifikacije.
Uz malo vizionarstva i, vjerujem, mnogo truda, rada i sati provedenih na probama, dobije se nešto jedinstveno i rijetko za naše vrijeme i prilike – a zapravo nešto što bi trebalo biti sasvim normalno. Fuzija studenata i studentica tri različite akademije i prilika da rade i stiču iskustvo u vrlo zahtjevnoj produkciji kakva je mjuzikl.
Također, rezultat takvog načina rada je savremena, tematski važna i mladim generacijama prilagođena predstava koja je još uz to i mjuzikl. Generacijama koje su kroz obrazovni sistem, ali i kroz društveno-političke okolnosti, najblaže rečeno, zapostavljene. Ovo je prilika da veliki broj mladih ljudi možda prvi put uđe u teatar ili, još ljepše, da se „zaljubi“ u ovu umjetnost.
Jer, kao što znamo, djeca se organizovano u pozorište često vode „po planu i programu“, a ne po stručnoj procjeni i uvidu u repertoarsku politiku i odabiru predstave koja je adekvatna njihovom uzrastu i trenutku u kojem žive.
Pohvale svakako idu i Pozorištu mladih, koje još jednom opravdava svrhu svoga postojanja – kreirajući repertoarsku politiku koja predstavlja svojevrsni kulturni stepenik kojim treba da idu naša djeca. Od onih najmlađih, preko mladih u tinejdžerskoj dobi, pa sve do nas odraslih koji se tako osjećamo. A moj osjećaj nakon odgledanog mjuzikla je bio upravo takav.
