Prije nekoliko godina, baš u ovo vrijeme raspusta/neraspusta, znatiželjna kasirka u Konzumu mi je, onako usput kao i svaki dan, zaključila račun pitanjima gdje sam bila, kako su kući itd., a onda dodala: A šta to pedagog radi u školi? Odgovorila sam s osmijehom: Ništa, i natovarila preko ramena, onako ženski, amazonski, uz sva prava za koja se borimo, cekerčinu punu namirnica.
Danas mi je ta epizoda bljesnula pred očima, negdje sredinom radne sedmice, one zbog koje nas svi kunu, jer kao mi smo na raspustu i blago nama, a zapravo dolazimo, ovjeravamo potpisom bivanje i nešto ponekad i uradimo. Zavrzlama početka školske godine uvijek je ista i uvijek se ta gužva oko rasporeda, preuzimanja odjeljenja, izrade godišnjeg plana i programa škole pretvori u Minotaurov lavirint, gdje se, umjesto žrtvovanja mladića i djevojaka, žrtvuje zdrav razum i entuzijazam malih grupa. U svemu tome pedagozi nestaju, kontinuirano i kao po nijemom dosluhu, preuzimajući breme mnogih poslova, onih koje moraju, onih koje žele, onih koje vole, onih koji se nametnu, onih koje niko drugi ne zna... Zašto je to tako? Zašto malo ko zna šta rade pedagozi, koji je njihov smisao i zašto u svakoj školi pedagoški rad zavisi isključivo od ličnosti pedagoga? Pitam se i pitam kolege pedagoge već više od dvije decenije.
Sastajemo se, pravimo aktive, tipkamo Viber poruke, e-mailove, objavljujemo radove, pišemo dopise, radimo analize, posjećujemo seminare na kojima opet raščlanjujemo do atoma škole i školstvo, i kad bih profiltrirala stotine sati tih pokušaja napuštanja lavirinta, prosijala bih neke od zaključaka koji slijede i koje ovako, numerološki bojim, prosto da ih mogu sagledati kao spisak, isprintan i zakačen na radnu ploču, da bode oči.
1. Ukoliko ste osoba koja se izjašnjava i smatra ženom, postalo je vrlo bitno da li vas oslovljavaju sa pedagog, pedagogica ili pedagoginja i, naravno, kako se potpisujete u skladu s tom odrednicom. To nama pedagozima/pedagogicama/pedagoginjama apsolutno nije bitno i većina nas se potpisuje kako želi.
2. Pedagozi su u kolektivu često posmatrani kao oni koji moraju da znaju sve. Mnogo toga jeste u mreži obaveznog informisanja, ali nikako npr. gdje se nalazi oprema za TZO, kreda ili kako radi kopir-aparat. Moguće da je prioritetnije istraživati i pratiti promjene u svijetu odgoja i obrazovanja, komunicirati sa zajednicom, porodicama naših učenika i kolegama u drugim gradovima, državama.
3. Pedagog je dio školskog menadžmenta, ali nije niti pomoćnik direktora niti direktor, što, između ostalog, potvrđuje i platni razred. Učestvuje u kreiranju odgojnog i obrazovnog procesa, GPR-a škole, ključni glagol učestvuje, a ne preuzima potpuni posao i odgovornost. Svakako nije neko ko brine o kafi i čaju nadređenih, ili onih koji posjećuju školu.
4. Djeca, ona su najvažnija. Tu, u okruženju djece, sve moramo i trebamo, jer odgoj je izazov. Ako ne znamo ko su, šta mogu i trebaju, ne znamo njihove životne priče, njihova prava i obaveze, ako im ne znamo pomoći ili bar olakšati problem, ponovo pročitajmo ove prve tri činjenice i napravimo komparaciju važnosti. Ili, kako je tu suštinu meni jedan dječak jednostavno rekao: Jesi, bona, dosadna, ali vidim k'o hoćeš da mi pomogneš. A da, dosadni smo i uporni, sve do pucanja i odustajanja.
5. Odgoj i obrazovanje širi su od bilo kojeg kurikuluma i škole, ne znam zašto to često zaboravljamo.
6. Inovacije prihvata mali broj ljudi u kolektivu. Teško se pomiriti s usmjerenim trošenjem energije. Mi ćemo trošiti energiju na njih i biti inspiracija. Oni koji uvijek sve znaju i nikad ništa ne prihvataju nisu naša obaveza. Moguće da će nekada oni biti manjina.
7. Roditelji sve znaju. Fiziku, matematiku, biologiju, jezike... pravila, zakone, brojeve telefona, naše konfekcijske brojeve. Nerijetko su u nepotrebno napravljenim rovovima. I svi smo meta. Prihvatamo to i pomažemo u jednom ogromnom, globalnom zadatku vraćanja njihovog povjerenja, jer oni više ne vjeruju obrazovnom sistemu. Kojem? Onom koji treba popraviti, da se ne lažemo.
8. Mnogi pedagozi su izgubljeni bez sistemske podrške. Ne znamo kako da inkluzija zaista to bude, kako s vršnjačkim nasiljem, kako vratiti kriterije i ubijediti nastavnike da je odličan uspjeh zaslužena ekskluziva, a ne pravilo, i da je važno djecu naučiti da uče, istražuju, misle. Da jedna četvorka ne čini proljeće. Da dobar prosjek treba da odgovara stvarnom znanju. Da je obaveza nas odraslih, kao i hrabrost, da artikulišemo problem i kažemo: Car je go, a ne da postajemo saučesnikom niskih standarda. Ne, vremena nemamo.
9. Jedan zaključak motivisan opet grčkom mitologijom. Tezej jeste ubio Minotaura i našao izlaz iz lavirinta, ali je zaboravio postaviti bijela jedra umjesto crnih, pa izazvao tragediju. Šta mi sve zaboravljamo i koliko se često pravdamo? Biti pedagog jeste plemenita i odgovorna misija, a poruke koje šaljemo i koje drugi očekuju da vide trebale bi biti jasne, profesionalne, inspirativne, iskrene. Ne aplaudira se nečemu što zahtijeva korekciju, niti se stalno traže propusti. Težina pedagoških analiza i određivanje sredine, da se ne pretjera u navedenom – lomi.
10. Administracija i papiri nisu pedagog. Bit će to, i samo to, ako pedagog dozvoli. Ili, u još goroj varijanti, samo povremena zamjena nastavnicima koji ne mogu stići na časove.
I tako dalje.
Danas smo opet imali jedan stručni aktiv, mali skup četiri žene. Mi, pedagozi, ili pedagogice ili pedagoginje. Nije nam to bila tema, ali stepen profesionalizacije jeste. Iznjedrili smo još jedan zaključak. Nije baš popularan, ali evo, konačno se o tome govori:
11. U svijetu prosvjete malo je profesionalne podrške, mnogo nezadovoljnih i ponekad optimističnih. Ako nam je stalo, a vjerujem da jeste, bilo bi dobro da kao prvo (opet se vraćam na br. 1) iznjedrimo suštinu našeg rada, a forma će uvijek trpjeti promjene.
Nestati ili biti utopljen u procesu: red papira, red zamjena, ili biti, zaista biti pedagog, prosvjetitelj, nosilac ideja i promjena, promotor znanja i progresa, neko ko, iako radi u školi, život učenja i odgajanja gleda i van nje, zapravo gleda mnogo, mnogo dalje...
Podrška svima koji se ohrabre, a za one koji su u dilemi – ona dobro znana Sokratova mudrost: Onaj koji želi da pokrene svijet – neka prvo pokrene sebe.
Sretna nam svima nova školska 2025/26. godina!
