Zahvaljujući kreativnoj i akademskoj mobi pet crnogorskih prevoditeljica, a pod uredničkim (čarobnim, dirigentskim) štapićem Svetlane Kalezić, u Podgorici je krajem prošle godine objavljena knjiga Đanija Rodarija Gramatika mašte: Uvod u umijeće izmišljanja priča. Jednako zadovoljstvu što je najzad imamo na našem jeziku je i čuđenje – kako je nismo dobili prije!? Sama urednica u odličnom predgovoru priznaje da ju je prvi put imala u rukama u jednoj knjižari u Rimu prije dvadeset godina, a tada je već bila klasik, i prevedena na brojne jezike, otkako je 1973. prvi put objavljena. Prevod u deset ruku više nego zahtjevnog teksta čini se dobar. (Šteta da u fusnotama nisu dati originali Rodarijevih primjera, jer bi i pokušaji drugačijih verzija prevoda mogli biti zabavni, poučni i korisni.)
Rodari, koga urednica predstavlja kao izvrsnog intelektualca, jezičkog eksperimentatora, zaljubljenika u ideologiju jednakosti, oštrog posmatrača stvarnosti, višestruko talentovanog pisca za djecu, učitelja, pedagoga i novinara, koji je inspirisao buduće generacije da unapređuju dječju kreativnost, izmišljaju svoja pravila i stvaraju društva zasnovana na vrijednostima međusobnog poštovanja i saradnje, precizno izražava svoju namjeru:
Nadam se da će ova knjižica moći da bude jednako korisna onima koji vjeruju u neophodnost uključivanja mašte u proces vaspitanja; onima koji vjeruju u dječju kreativnost; onima koji znaju koliku oslobađajuću moć može imati riječ. “Sve upotrebe riječi za svakoga” čini mi se kao dobar moto lijepog demokratskog prizvuka. Ne zato da bi svi bili umjetnici, već da niko ne bi bio rob.
“Četrdeset i više igara da bi se proživjela škola”
Rodari o školi ne misli dobro, a svoj oprez prema idealizaciji obrazovanja temelji u dugogodišnjem nastavničkom iskustvu. Kao pisac za djecu zabrinut je načinom na koji se knjige (i djeca! i djeca!) mrcvare u školama. Predlaže alternativu:
Odlučujući susret djece sa knjigama događa se u školskim klupama. Ako do njega dođe u nekom kreativnom ambijentu, u kome je važan život a ne školska vježba, iz njega se može izroditi ljubav prema čitanju sa kojom se ne rađa, zato što nije u pitanju instinkt. Ukoliko se taj susret odigra u birokratskom okruženju, ukoliko knjiga bude ponižena i pretvorena u sredstvo za vježbanje (prepisivanje, prepričavanje, gramatička analiza, i tako dalje), ukoliko je uguši tradicionalni model “ispitivanje – ocjenjivanje“, iz ovog procesa se može razviti “tehnika“ čitanja, ali ne i “ljubav“ prema njemu. Djeca će znati da čitaju, ali će to činiti samo ako moraju. Mimo te obaveze pribjegavaće stripovima – čak i ako su spremni za zahtjevnija i bogatija štiva – možda samo zbog toga što stripovi nikada nijesu bili “zatrovani“ školom.
Etička književna kritika u posljednje vrijeme upozorava na važnost imaginacije u moralnom razvoju čovjeka. Bez te sposobnosti, da se svijet gleda iz tuđih i drugačijih perspektiva, ili da se zamišlja u alternativnim odnosima, nemoguće je izgraditi bolje i pravednije društvo. Oni kojima pravda za sve ne treba jer kroje zakone samo za sebe i svoje, među njima i zakone o obrazovanju, nemaju razloga mijenjati školu.
Nije onda ni čudo – kaže Rodari – što se “imaginacija“ u našim školama još uvijek tretira kao siromašna rođaka, u korist “pažnje“ i “pamćenja“, što pažljivo slušanje i temeljno pamćenje i dalje predstavljaju osobine uzornog učenika, koji je svakako najmanje nezgodan i najposlušniji. Đak kao puka figura, kako bi rekao Đusti.
Za Rodarija nema manje ili više važnih školskih predmeta, nego samo jedan – Stvarnost, sagledana iz svih uglova, počev od prve stvarnosti, školske zajednice, zajedničkog boravka, načina zajedničkog postojanja i rada. U takvoj školi dijete više ne boravi kao potrošač! kulture i vrijednosti, već kao stvaralac i proizvođač vrijednosti i kulture.
Takva se škola može vidjeti samo uz veliku dozu imaginacije. Mašta nam je potrebna da bismo zamislili krah zidova koji je čine “kazneno-popravnom poludnevnom institucijom“. Kad kasnije, na jednom mjestu, u pregršti prijedloga za drugačije časove čitanja bude govorio o nadrealizmu kao poetici koja se na različite načine preklapa sa dječijim poimanjem jezika i svijeta, Rodari će osvijetliti i svoju ideološku poziciju:
Čujem odjeke davno i nedavno pročitanih knjiga. Svjetovi izopštenih odlučno traže da budu spomenuti: sirotišta, popravni domovi, domovi za stare, duševne bolnice, školske učionice. Realnost upada u jednu nadrealističku vježbu. Na kraju krajeva, ako muzički gradić možda bude postao priča, neće se tu raditi o nekoj eskapističkoj maštariji, već o načinu da se ponovo otkrije i u novim oblicima predstavi stvarnost.
Djeca bi, u školi kakvu Rodari zamišlja, trebala biti slobodna, a ta bi škola trebala biti o onome što žive u njoj i izvan nje.
Bez slobode da se otkrivalački opaža, glasno pita i hrabro misli svako je obrazovanje dresura. Rodari se obraća djeci, ali računa na roditelje i učiteljice: i oni među njima koji su odrasli dresirani dobrodošli su da se umiješaju među djecu i uživaju u toj slobodi s njima. Tome služe sve njegove radionice opisane u knjizi.
Jednu, naprimjer, gradi oko priče o dječaku koji je izgubio sve lijepe riječi i ostale su mu samo one ružne: govno, kaka, govnar i tako dalje.
Ako ste se kao roditelj ili učiteljica ili čitalac ovdje namrštili, jer govno i škola ne idu u istu rečenicu, slobodni ste. Ovo nije knjiga za vas.
Rodari nastavlja otvarajući temu cenzure:
Dijete definiše “ružnim“ riječi za koje su ga kod kuće naučili da su neprimjerene. Roditelji su ti koji su ih označili kao “ružne“. Ali dijete se nalazi u jednom edukativnom ambijentu pogodnom za prevazilaženje određenih uslovljenosti, u jednoj nerepresivnoj školi, gdje vas ne kore i ne grde ukoliko koristite te riječi. S te tačke gledanja, najizuzetniji rezultat priče sastoji se u konačnom napuštanju kategorija riječi ustanovljenih na početku.
Koliko će nastavnika priznati svojim učenicima slobodu da, ukoliko je potrebno, napišu riječ govno? (Ovo se pita, istim riječima, i Rodari.) O približnom broju možemo samo nagađati. Rodarijeva poenta je u ovome: ako se maknemo od izvještačene i lažne pristojnosti tada će se lošim ukusom smatrati iskorišćavanje tuđeg rada, zatvaranje nevinih, a djeca će biti slobodna da izmišljaju zaista poučne pričice, između ostalog i o govnetu.
Moguće je, nada se na drugom mjestu Rodari, da je najvredniji, premda nehotični rezultat njegovog pristupa to što se izvrgava ruglu način, ili sama pretenzija, da se starorimska istorija (čitaj patriotski razlozi) predaje djeci u nižim razredima osnovne škole.
Uvod u radionicu kreativnog pisanja
Dok čeka pred zatvorenim vratima škola čija je glavna funkcija dresura djece, Gramatika mašte Đanija Rodarija biće srdačno objeručke prihvaćena na mnogobrojnim i raznovrsnim radionicama stručnog usavršavanja, u tzv. nevladinom sektoru. Iako domet Rodarijeve poruke – da je škola mjesto zamišljanja i stvaranja društva jednakih u pravima, mogućnostima i dostojanstvu – neće biti velik, svi koji pođu za njegovim primjerima i preporukama biće na dobitku.
Rodari u prvim kratkim poglavljima prepričava neke od susreta koje je imao s djecom, zadatke koje im je davao i njihove odgovore. Pri tome on obrazlaže svoje izbore i ujedno dijeli s nama tajne svog zanata. U isto vrijeme on je zanatlija, i učitelj i teoretičar koji dokazuje opravdanost svog pristupa.
Jezik je kreativni alat praktično neograničenih mogućnosti. Čuda se u radu s djecom, na času, mogu stvoriti od dvije riječi (fantastični binom), od prefiksa, npr. anti (“Posjedujem, u svojoj arhivi, jedan 'antikišobran', ali još uvijek nijesam uspio da zamislim njegovu praktičnu upotrebu…”), od izrezaka novinskih naslova (Kupola Svetog Petra / Izbodena nožem / Bježi u Švajcarsku sa kasom). “Mogu se sastaviti cijele poeme”, dodaje Rodari, “možda bez smisla, ali ne bez šarma, uz pomoć jednog broja dnevnih novina i jednog para makaza.”), ili naprosto kombinujući različite odgovore djece na pitanja Ko je bio? Gdje se nalazio? Što je radio? Što je rekao? Što su rekli ljudi? Kako se završilo? –
Jedan mrtvac
Na Krivom tornju u Pizi
Pleo je
Rekao je: koliko je tri puta tri?
Ljudi su pjevali: „Volare”
Završilo se na penale.
(Rodariju bi se mogli svidjeti i katareni s pristihom.)
S relaksirajućom lakoćom Rodari objašnjava ozbiljne književne pojmove. Nakon što postavi zagonetku – Smijući se silazi, plačući se penje – (rješenje je vjedrica vode na bunaru), on prati njenu logiku:
Ključ nove definicije je u metafori koju sugeriše glagol “plakati“. Dok se penje, vjedrica se klati, voda curi... Vjedrica “plače“... “Plačući se penje“. A iz ove metafore, po suprotnosti, nastaje prva: “smijući se silazi“. Sada je dvostruka metafora spremna da predstavi predmet tako što ga sakriva i unapređuje od banalne, svakodnevne posude u tajanstvenu stvar, koja podstiče uobrazilju.
Po njemu, djeca vole zagonetke zato što predstavljaju sažet, skoro tipičan oblik njihovog iskustva savlađivanja stvarnosti jer je za njih svijet pun tajanstvenih predmeta, nerazumljivih događaja, nedokučivih likova.
Možda je previše očekivati od učitelja da u svoj rad unesu radost koju Rodari osjeća i ne krije uživajući u igri s jezikom. Ali se od njih može tražiti da im časovi ne budu dosadni. I ako sami nemaju Rodarijev talent, ništa ih ne sprečava da posude njegove trikove.
Čini se jednostavnim to kako on misli i gdje nalazi građu. Pratimo ga na jednom primjeru:
Dok sam pisao “sladak“ pomislio sam šta bi se desilo da šećer nestane sa lica zemlje, tako, odjednom. Sve slatke stvari postale bi gorke, bez najave. Baka je pila kafu, ali je toliko gorka da sumnja da je umjesto šećera stavila so. (...) Nestanak šećera omogućava mi da ovdje, bez digresije, kako bih joj dao pravu važnost, pomenem operaciju koju ću nazvati “fantastično oduzimanje“. Ona se sastoji u tome da učinimo da svi predmeti ovog svijeta jedan za drugim nestanu. “Nestalo je sunce“, ne izlazi više: svijet je sve mračniji… “Nestaje novac“: pometnja na berzi… “Nestaje papir“: masline koje su bile na sigurnom, umotane u hartiju kotrljaju se po podu… Oduzimajući predmet po predmet dolazimo do praznog svijeta, svijeta sačinjenog od ništavila...
Šta bi bilo kad ne bi bilo, eto teme za današnji razgovor s djetetom, u školi ili u porodici, svejedno, može oboje.
Erudicija
Pisana razigrano, bezbrižno, nepretenciozno, duhovito, Gramatika mašte je svejedno ozbiljna teorijska knjiga, čak i pošto Rodari neprestano pokušava da joj odrekne ozbiljnost. Svako malo čitamo ublažavanja, poput “Moglo bi se još mnogo toga reći na pomenutu temu, ali to nije cilj ovih zabilješki”... “Ovdje ćemo se zaustaviti kako ne bismo dalje komplikovali naše izlaganje.”... “Sve je ostalo o stripovima već rečeno, pa neću ponavljati.”... “I ovdje prekidam citat jer u nastavku više nije tako lijep, što je prava šteta.” Ali, isto tako često, možda se pojavi u rečenici koja nas upućuje na biblioteku u kojoj Rodari nalazi ohrabrenje i inspiraciju. (“Nešto što bi Umberto Eko možda nazvao 'lavirint značenja'.”)
Bogat popis citiranih ili pomenutih autora na kraju knjige, kome prethode i iscrpne bilješke, (Arnhajm, Bergson, Breton, De Sosir, Djui, Ernst, Fihte, Frojd, Ginzburg, Gramši, Jakobson, Montesori, Pijaže, Prop, Rasel, Uspenski, Vigotski, Vitgenštajn) svjedoči o radoznalosti i širini Rodarijevih interesa, a čitaoca svakako može potaknuti na njihovo dalje istraživanje.
Osim toga što se na klanja formalnom registru, Rodarijevu teoriju od akademskih razlikuje i to što je njegova sva i čitava u službi etike. Kad kaže “Žao mi je što sam neznalica, a ne što ću ostaviti loš utisak. Rekao bih da je to dužnost, umjeti ostaviti loš utisak u određenim prilikama”, on insistira na znanju koje ne ignoriše određene prilike, odnosno na obavezi da se ima stav o onome što znamo.
Zastrašujuće je koliko je malo učitelja i roditelja danas koji žele znati šta se u svijetu oko njih, u svijetu za koji spremaju djecu!, događa, i zašto to uglavnom ne bi smjelo biti normalno i prihvatljivo, a njima ipak jeste. (Počevši od torbe teške 8 kilograma, za tri školska časa!)
Uostalom, greške se, kad se postavi dobar i jasan cilj, lako otkrivaju, a onda i popravljaju.
Recimo, Rodari vjeruje da su braća Grim zapisivala njemačke bajke iz usta narodnih (njemačkih) pripovjedača, i da im je bilo važno da sagrade živi spomenik njemačkog jezika u Njemačkoj podređenoj Napoleonu, iako mi danas znamo da su te priče čuli od djevojaka sa sela koje su radile kao služavke u bogatim kućama, gdje su te navodno njemačke narodne bajke čule od svojih mladih gospodarica, koje su ih čitale u francuskom originalu ili prevodima, iz izvora koji vode do Šarla Peroa i Straparole. (O tome više u Čari prepričavanja, poglavlje Oproštaj sa Hogvartsom.)
Primjer je zgodan, jer ilustruje da čak i majstori poput Rodarija ponekad nasjednu na zavodljivost patriotizma. Ali je to sitnica u poređenju s lakoćom kojom Rodari spaja priču i poučavanje, lakoćom koja je moguća samo u sretnom susretu talenta, znanja, iskustva i ljudskosti. Sve to vidimo u jednoj njegovoj digresiji, romanu na pola stranice:
Posljednja slika mog oca koju pamtim je prizor čovjeka koji uzalud pokušava da zgrije leđa na svojoj peći. Mokar je do gole kože i drhti. Izašao je na oluju da pomogne jednom mačetu koje je ostalo samo među lokvama. Umrijeće sedam dana kasnije, od bronhijalne upale pluća. U to vrijeme nije bilo penicilina.
Znam da su me poveli da ga vidim kasnije, kad je umro, na krevetu s krstom u rukama. Sjećam se njegovih ruku, ali ne i lica. A ni čovjeku koji se grije na mlakim opekama se ne sjećam lica, nego ruku: sebi je zapaljenim novinama uklanjao dlačice na rukama, da ne bi završile u tijestu. Novine su bile La gazzetta del popolo. To znam sigurno, jer su imale dječju stranu. Bilo je to 1929. godine.
Kakvo majstorstvo!
Razgovor o knjizi možete pogledati i na RTCG.
Knjiga se ne prodaje, ali se može tražiti od izdavača, Sekretarijata za kulturu Crne Gore: [email protected]
