Odlomak iz poglavlja Umjetnost sumnje
Pahulje zvukova i krpice svjetla. Mihaila Šolohova Tihi Don. Vladana Desnice Proljeća Ivana Galeba. Goranova Jama. Dobriše Cesarića Voćka poslije kiše. Džona Elisa kritika roda‐rase‐klase. Endemski domaći postmodernizam. Bertolda Brehta Galilejev život i Predraga Lucića predavanje iz marksizma. Žaka Ransijera Učitelj neznalica. Šugate Mitre Škola u oblaku. V‐efekat u učionici.
(...)
Etika je za Brehta sadržana u individualnim odlukama i postupcima koji iz njih slijede i može se mjeriti njihovim posljedicama po druge. To nije teško shvatiti i prihvatiti, ali takva etika mora imati priliku da se izloži ljudima. Brehtov cijeli opus je stvaranje takvih prilika. Tome služe njegovi dramski tekstovi, tome njegova teorija, tome poezija. Stil je u svim tim oblicima isti, forma se prilagođava okolnostima i publici. Ako nije primijenjena etika, didaktika je indoktrinacija.
Breht se obraća umjetniku, ali pošto od umjetnika očekuje da poučava, isto se može odnositi i na učitelja. I za učitelja važi što i za pisca: da za istinu treba imati hrabrosti. Kad Breht govori o umjetniku, kako “izgleda da je samo po sebi razumljivo da pisac treba pisati istinu, tako da je ne prikrije ili prešuti i da ne napiše ništa neistinito. Ne smije se klanjati moćnima, ne smije varati slabe. Naravno da je vrlo teško ne klanjati se moćnima, a vrlo je korisno varati slabe”, (58) to možemo čuti i ovako: Izgleda da je samo po sebi razumljivo da učitelj treba govoriti istinu, tako da je ne prikrije ili ne prešuti i da ne kaže ništa neistinito. Ne smije se klanjati vlasti, ne smije varati učenike. Naravno da je vrlo teško ne klanjati se, a vrlo je korisno varati.
Da bi se govorila istina potrebna je osim hrabrosti i mudrost: “Budući da je posvuda ugušivana, istinu je teško pisati, pa većina misli da je stvar ličnog stava hoće li se pisati istina ili ne. Oni vjeruju da je za to potrebna samo smjelost. Oni zaboravljaju drugu teškoću – nalaženje istine. Nikako se ne može reći da je istinu lako naći.” (59)
Za početak, može se govoriti drugačije: “Tko u naše doba kaže umjesto narod ‘stanovništvo’ i umjesto zemlja ‘zemljišni posjed’, taj već prestaje podržavati mnoge laži. On oduzima riječima njihovu trulu mistiku.”
Kad se jednom stvari počnu nazivati pravim imenima, sve je teže lagati sebe. “Oni koji su protiv fašizma ali ne i protiv kapitalizma, oni koji kukaju protiv barbarstva koje proizlazi iz barbarstva, slični su ljudima koji žele jesti svoj dio teletine ali bi voljeli da se tele ne zakolje.” Pošto se bez teletine na stolu ne može, onda se protiv barbarstva može boriti tako da se od mesara traži da opere ruke. Šta drugo, ako nismo “protiv posjedničkih odnosa koji uzrokuju barbarstvo, nego samo protiv barbarstva”?
Kad Breht odlučno tvrdi da se moderni teatar “ne mora cijeniti po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja”, odnosno “ne da li on može zainteresirati gledaoca za kupnju karte, dakle teatar, nego da li on može zainteresirati gledaoca za svijet”, to se može čuti i ovako: Moderna škola se ne mora cijeniti po tome koliko ona zadovoljava očekivanja roditelja, nego po tome koliko ih mijenja. Ne da li ona može zainteresirati učenike za čas, nego da li ih može zainteresirati za svijet.
“Po općem shvaćanju postoji veoma velika razlika između učenja i zabavljanja”, razmišljao je Breht o obrazovanju u članku Zabavni ili didaktički teatar, (60) uvjeren da suprotnost nije ni prirodna ni nužna, niti je uvijek postojala niti zauvijek mora postojati. On ne sumnja da je “učenje kakvo poznajemo iz škole, iz pripremanja za svoj poziv i tako dalje, mučna stvar”, ali, ako razmislimo “pod kakvim se uslovima ono događa i s kojom svrhom”, lako uviđamo da je školsko znanje također roba koja se nabavlja radi dalje prodaje. Te bi uslove valjalo promijeniti.
Brehtovo nezadovoljstvo direktorima teatara može se sasvim preslikati i na ministre obrazovanja. Kad Breht kaže da “čovjek, ukoliko nije sljepar, neminovno mora biti dosjetljiv kako bi dobio u ruke gradski teatar bez sposobnosti za takav posao (naročito u gradu čiji gradski ocevi nikako nisu zalupani)” te da se stoga od njega može možda očekivati i “da se najednom dosjeti kako mu ogroman aparat, kolika zgrada, koliko ljepenke, rasvjetnih uređaja, ljudi, novaca itd. treba da bi uspio dosađivati sve manjem i manjem broju publike”, isto vrijedi i za političare koji stranačkim protekcijama daju obrazovni aparat šarlatanima u šape.
Međutim, Brehtovo ključno pitanje – kako da gradski oci, koji jedva da znaju šta se u teatru događa naslute šta se u njemu ne događa – teško je preslikati na školstvo. Ne stoga što pitanje šta se u školi ne događa nije jednako važno (naprotiv, jeste!), nego zato što je nejasna adresa na koju se ono treba uputiti. Za razliku od odlaska u pozorište, koje je dobrovoljno, pohađanje škole je obavezno i stegnuto čvrstim okovima zakona imunog na umjetničku slobodu. Za početak, možda se to pitanje može postaviti učiteljima (nastavnicima, profesorima).
Umjesto, dakle, šta se u školi događa – šta se u njoj ne događa?
Ako se događa kupovina znanja za dalju preprodaju, što školu čini nišom tržišta, šta bi uopšte drugo moglo ili trebalo da se događa?
Postavimo pitanje drugačije: ako đaci nisu roba nego prekupci, šta je tačno posao učitelja? Šta prodaje i po kojoj cijeni? Koja pravila važe za tu razmjenu? Ko ih je postavio? Koliku je slobodu nastavnik imao da ih ne prihvati? Kako tržište može biti slobodno ako oni koji trguju nisu?
Slijede dva popularna i zavodljiva kvaziodgovora.
Učitelj neznalica
Knjižicu Učitelj neznalica (61) Žak Ransijer započinje intelektualnom pustolovinom Žozefa Žakotoa iz davne 1818. godine. Žakoto je poučavao jezik koji ne zna, služeći se dvostrukim prevodom jednog književnog teksta. Ransijer iz te anegdote izvlači dalekosežne zaključke, brkajući facilitiranje sa poučavanjem i piše proglas za emancipaciju kroz alternativno obrazovanje. Napada školu ne trudeći se dokazati da je ona ideološki instrument (to se valjda na francuskoj ljevici podrazumijeva), ali alternativa koju skicira, da se obrazovanje prebaci na porodicu, čini se još manje emancipatorskom. Postmodernistički podozriv prema znanju i napretku, ispisujući 200 stranica samodopadnim stilom manifesta, Ransijer ni ne pokušava s jednog primjera iz 1818. godine preći na kraj 20. vijeka. Videći u svemu ideologiju koja korumpira svako poučavanje, zagovara revolucionaran bijeg u predprosvjetiteljsko, predindustrijsko i prednaučno doba, slaveći nekakvu čistu i nevinu, superiornu, apstraktnu i svim ljudima urođenu inteligenciju. Najbolje u knjizi je ono čega u njoj nema, jer se podrazumijeva: svijesti o indoktrinaciji za koju su prije i poslije svih drugih najodgovorniji – učitelji. Ako se naslovna sintagma shvati kao ironija na poučavanje nesvjesno intelektualnog nasilja kojim pribavlja autoritet, Učitelj neznalica može se čitati kao zanimljiva provokacija.
Na istom putu prema izbacivanju učitelja iz škole našao se i Indijac Šugata Mitra. U knjizi Škola u oblaku (62) sumira rezultate svoje dvadesetogodišnje kampanje započete eksperimentom Rupa u zidu. Kao informatički inžinjer Mitra je sa još nekoliko svojih kolega promatrao igru siromašne djece iz predgrađa na granici s poslovnim kvartom. Preko noći su u zid pored igrališta ugradili kompjuter s pristupom internetu i programe kojima su mogli pratiti aktivnosti na njemu. Uskoro su zaključili da su djeca, bez pomoći odraslih, intuitivno i sarađujući kao grupa, naučili koristiti internet, služiti se engleskim jezikom i nalaziti odgovore na sve kompleksnija pitanja. Mitra je o rezultatima eksperimenta govorio na platformi TED, inspirisao autore filma Milioner s ulice i potom dobio novac da razvija svoju ideju u Indiji i Britaniji.
Iz niza eksperimenata na različitim lokacijama, sa različitom djecom (po uzrastu, imovinskom stanju, jeziku), Mitra je sa saradnicama izveo zaključak da djeca mogu učiti bez odraslih, da brže uče i duže pamte ono što sama istraže i otkriju, korigujući se međusobno. Učitelj je prisutan samo za svaki slučaj, da postavi pitanje i interveniše po potrebi, ali nije više neko ko prenosi znanje, a pogotovo ne neko ko odgaja. Mitrina revolucija ne zna za Brehta. Mitra, suprotno Ransijeru, želi obrazovanje okrenuti od prošlosti ka budućnosti, tačnije: od onoga šta znamo ka onome šta ne znamo. Po njemu, problem današnjeg obrazovanja je u tome što se sve više znanja sve jače mora cijediti da bi zauzelo uvijek isti prostor (dječije glave), a rješenje vidi u tome da se to znanje ostavi na internetu i koristi prema potrebi, koju će opet definisati spoznavanje onoga što još uvijek ne znamo. Mitrin inžinjerski optimizam omađijao je veliki broj edukatora, kao svirač iz Hamelna miševe i djecu.
Problem kojim se frulaš nije bavio jeste podrazumijevana neutralnost interneta i slobodan pristup informacijama. Čini se kako mu je, dok je završavao knjigu, promakla odluka indijskih vlasti da “ako se vlada usprotivi internetskoj objavi, internetske tvrtke moraju vladinim agencijama dostaviti informacije o autoru...” jer “ništa ne sprečava vladu da identificira pojedince koji pod krinkom istraživanja objavljuju informacije kritične prema vladajućoj stranci”.63) U knjizi Korijeni lažnih vijesti64) autori Brajan i Metju Vinston upozoravaju na potpunu neutemeljenost precjenjivanja interneta kao slobodnog medija i oruđa emancipacije. Podsjećajući na lako previdljivu činjenicu da interneta nema bez hardvera, a da se mreža može u svakom trenutku poderati isključenjem jednog od 295 EXP čvorišta, čude se većinskom mišljenju studenata žurnalistike da internetski mediji izmiču regulaciji. Internet je, suprotno mladalačkoj naivnosti, igračka kapitalizma. Društvene mreže i sve dostupnije aplikacije dopustile su korisnicima da budu aktivni i da sami kreiraju medijske sadržaje. Ovladavanje tehnikom oslobodilo je ljude obaveze da ovladaju medijskom etikom. Za proizvodnju medijskih sadržaja kvalifikacije su postale nebitne. Sa nepotrebnim znanjem isparila je i odgovornost. (Osim ako je ne zatraži vlada, za njene kritičare!) Sve što možemo vidjeti kroz rupu u zidu Šugate Mitre jeste to da je zid i dalje u rupi. Rješenje nije ostaviti djecu da se u njoj slobodno igraju, nego ih podići tako da vide svijet izvan nje. To umjesto učitelja ne može učiniti nijedan kompjuter.
(...)
58) Bertolt Brecht, “Hrabrost da se piše istina”, u: Dijalektika u teatru, Beograd: Nolit, 1979. Izbor i prev. Darko Suvin.
59) Bertolt Brecht, “Mudrost da se prepozna istina”, u: Dijalektika u teatru... 60) Bertolt Brecht, “Zabavni ili didaktički teatar?”, u: Dijalektika u teatru...
61) Jacques Ranciere, Učitelj neznalica: Pet lekcija iz intelektualne emancipacije, Zagreb: Multimedijalni institut, 2010. Prev. Leonardo Kovačević.
62) Sugata Mitra, The School in the Cloud: The Emerging Future of Learning, Corwin, 2020. 73