Vodič Alden Ćesko i njegov pas Betsy, zaposleni u Federalnoj upravi Civilne zaštite na poslovima deminiranja, 22. 10. 2014. dobili su nagradu MDD tim godine (MDD je skraćenica od Mine detection dog). Nagradu im je dodijelio Marshal Legacy Institute (MLI), institucija koja za misiju ima oslobađanje Zemlje od mina. Betsy je za otkrivanje mina obučena u MDD centru BiH i ovo je drugi pas obučen kod njih koji je dobio nagradu za najboljeg psa za otkrivanje mina u svijetu.
Posjetio sam MDD centar i Federalnu upravu civilne zaštite da vidim šta to oni rade s psima da budu najbolji na svijetu i da vidim da li na osnovu vlastitog iskustva rada u prosvjeti mogu izvesti poređenje između njihovog uspjeha s psima i (ne)uspjeha našeg obrazovnog sistema s djecom.
Ozbiljan pristup i učinkovitost
Pas koji bude odabran za edukaciju u MDD Centru, prema riječima Nermina Hadžimujagića, direktora MDD Centra BiH, sigurno uspješno završava obuku. Nijedan njihov pas nikad nije poginuo ili bio povrijeđen na radu, što znači da u poslu ne griješe, jer kod deminiranja i najmanja greška znači često smrt, a uvijek povredu. On nema informaciju da se to desilo ijednom psu igdje u svijetu.
Njihova učinkovitost je, također, velika, zato ih koriste u Federalnoj upravi Civilne zaštite. Sead Vrana, šef Odsjeka za neeksplodirana ubojna sredstva pri Federalnoj upravi Civilne zaštite, kaže: Produktivnost je da jedan par pasa, prema standardima, u zavisnosti od okolnosti na terenu, od vrste tla, vegetacije, dnevno čisti oko 1000 kvadratnih metara. Tu imamo dva psa, dva čovjeka i jedno vozilo, to je ta minimalna jedinica koja pruža podršku deminerskom timu. Manuelnom timu bi trebalo, opet u zavisnosti od vrste tla, ali pretpostavimo da se radi o terenu gdje su vidljivi tragovi ratnih dejstava pa ima i gelera gdje detektorom za metal mora biti sve provjereno, tom manuelnom timu od osam deminera, vođe tima i bolničara, trebalo bi dva do dva i po dana.
O ljubavi i novcu
Zašto su ti psi tako savršeni? Mnogo toga je do novca. Obuka psa košta 15.000 dolara. Ona se završava u dobi između 12 i 16 mjeseci. Međutim, ne troši se samo u vrijeme obuke, već i tokom rada (a psi rade u prosjeku do desete godine) pa i kad su u penziji, na pse se troši. Pas deminer mora imati najkvalitetniju njegu i hranu, najbolje transportere, prostranu štenaru, vodiča koji prima platu, on je skupa investicija i, jednostavno, samo se sudbini smije prepustiti mogućnost negativnog uticaja na kvalitet njegovog rada.
V., kojem sam predavao u sedmom razredu, imao je jednu svesku za sve predmete. U zbornici se govorilo da mu druga i ne treba, on je bio tu da kroz školu prođe.
Aleksandar Mićević, trener u Centru za obuku pasa, kaže:
Da biste radili s psima, morate pse voljeti. Vrijeme je takvo, mnogi rade razne poslove da bi preživjeli.
Egzistencijalni moment je važan, ali raditi s psima samo zbog plate znači neuspjeh u poslu i, s obzirom na cijenu investicije, taj se rizik ne može podnijeti.
Prema psu ne smijete biti grubi ni na koji način, pogotovo fizički. Možete ga vratiti na početak procesa.
Pas, također, ne smije osjetiti vašu nervozu. Ako psu ne ide i ako gubite strpljenje, jednostavno ga pustite taj dan da radi šta hoće.
Nastavnici su, za razliku od trenera pasa, neka druga priča. V. je teško savladavao školsko gradivo. Bio je odgojno zapušten, siromašan, ni u čemu dovoljno dobar. U njegovoj dobi djeca su željna dokazivanja, pogotovo među sobom. Nije imao čime da se dokaže pa ga je potreba da skrene na sebe pažnju tjerala i na to da pristane da ga vršnjaci ponižavaju. Spriječio sam to nekoliko puta, skretao pažnju drugim nastavnicima i upravi škole, ali odgovori se mogu sumirati u jedan: Ma pusti, dječija posla.
Naći način da ode sa časa, bila mu je glavna zanimacija. Jednom je rekao da mora u Hitnu.
- Zašto?
- Curi mi gnoj iz noge?
- Mogu li pogledati?
Zagrnuo je nogavicu i, zaista, gnoj je bio vidljiv u predjelu potkoljenice. Noga je bolesno izgledala.
- Kako ti se to desilo?
- Kad sam bio mali lonac vrele vode mi pao na nogu i to nikad nije zaraslo.
Pustio sam ga da ide i nakon časa razgovarao s direktoricom i pedagogom. Bili su dobro upoznati sa svim. V-ovi roditelji nisu gotovo nikakvu pažnju poklanjali djetetu. Radilo se o slučaju za socijalne radnike, ali, kako reče direktorica, postojala je opravdana sumnja da bi dijete mogli oduzeti od roditelja.
- Pa super – rekao sam naivno.
- Šta ti misliš? Da smo mi jedina škola? Nastavnici ionako muku muče s normom, još da pukne glas kako uzimamo djecu od roditelja pa da ih masovno počnu ispisivati, a svakako se sve manje djece upisuje. Ne dolazi u obzir – rekla je direktorica.
Psi u Centru za obuku pasa su sretniji od V-a, a on je samo paradigmatski primjer nesretne djece koju sam upoznao radeći u školi i o kojoj su mi drugi nastavnici pričali. Škola, ako ih ne može učiniti sretnima, može barem sretnijima, ali se u nekim slučajevima to kosi s finansijskim interesima škole.
O captain, my captain...
Međutim, ljubav prema psima nije ograničena samo na period obuke. Od početka do kraja radnog vijeka s psom radi onaj ko pse voli, i ne samo da voli, nego se bira vodič s kojim se pas može intimizirati. Nakon obuke, mnogo prije nego što pas vidi pravo minsko polje, dolazi period integracije psa s vodičem. Ako u roku od dva mjeseca ne postanu prijatelji, pas dobija drugog vodiča i tako dok se se ne nađe onaj s kojim pas ide do kraja svog radnog vijeka. Alden Ćesko za Betsy kaže:
Imam namjeru da uzmem Betsy kad bude spremna za penziju. Ide ona sa mnom do kraja života. Bit će ljubimac.
Damir Garibović, također vodič pasa i deminer u Federalnoj upravi Civilne zaštite, već je imao penzionisanog psa kao ljubimca:
Već sam jednog bio uzeo, proveo je kod mene nekih 5-6 godina. Pošto je imao problema sa srednjim uhom, malo je ranije otišao u penziju. Uginuo je prošle zime. Nauživao se kao malo koji pas.
Ako vodič psa ne može preuzeti, pas onda ostaje u firmi i biva prekvalifikovan, najčešće u čuvara, ali i dalje se nastavlja s vrhunskom hranom i njegom.
Osmotrim li sebe kao vodiča djece kroz plan i program bosanskog jezika i književnosti, moram reći da sam V-u i njegovim vršnjacima u školi bio već treći nastavnik bosanskog. Nakon te godine sam otišao, vjerovatno je došao četvrti ili su moji časovi dodijeljeni nastavnicima koji su već predavali jezik i književnost. Uglavnom, vremena za integraciju nije bilo. Učenici su se na to žalili, ali i pravdali svoje greške svaljujući odgovornost za svoje neznanje na prethodne nastavnike. V-u i nekolicini je to bilo svejedno, oni su tu bili samo zbog brojnosti. I danas su nastavnici vezani najčešće jednogodišnjim ili kraćim ugovorima i nerijetko se više trude da slušaju sebi nadređene instance nego potrebe djece.
Trice i kučine
Da bi pas uopšte dobio dozvolu za rad, on nakon obuke i nakon integracije s vodičem demonstrira svoje znanje pred komisijom koju formira Centar za uklanjanje mina BiH. Treba proći test tako što u 400 kvadratnih metara mora locirati sve mine u roku od četiri sata. Ako locira neki predmet koji nije mina, i u tom slučaju pada. I nakon što počne raditi, svakih šest mjeseci pas polaže taj test. Ako padne, ide na doobuku. Greške se ne smiju dopustiti.
U školi nije bilo popravnih, osim iz fizike i matematike, ali i tu više zbog održavanja autoriteta škole i predmeta. Meni je, kao nastavniku jezika i književnosti, direktorica zamjerala na tricama.
- Nisu to trice, direktorice, to su jedinice, samo ih ja tako pišem – odgovorio sam, šaleći se.
- Neka znaju čitat i pisat kako treba, šta će im sad tamo Bog zna šta. Nemoj više, žale se roditelji da ispada kako im djeca ne znaju vlastiti jezik.
S obzirom da su došli do sedmog razreda, podrazumijevalo se da znaju čitati i pisati, ali to nije bilo tako. V je znao pisati velikim, teško razgovijetnim latiničnim slovima, a nije čitao nego sricao slovo po slovo nakon čega bi sastavio riječ. Ono što pročita slabo je razumijevao, a, u pravilu, nikad nije znao prepričati šta je pročitao. Nije bio sam, ali plan i program nije dozvoljavao da tu djecu opismenjavam. Na kraju krajeva nisam za to bio ni kvalifikovan. Muku sam mučio kako da ih ocijenim.
Predloženo mi je:
- Upisuj dvice. I da nauči za dvicu, šta ima od nje?
Roditelji te djece, siromašne, nisu se žalili na ocjene. Žalili su se imućni roditelji čijem materijalnom stanju ili obiteljskom pedigreu nisu odgovarale trice. Najniža ocjena koja se mogla dati bila je ta, pod uslovom da dijete zna čitati i pisati, a ako ne zna, onda dva.
Prema riječima Nermina Hadžimujagića, direktora Centra za obuku pasa, pedigre kod pasa za deminiranje nije važan:
Ovo nisu psi za izložbu, nego radni. Važna je motiviranost psa za igru. Pas, kad ga biraju za obuku iz legla, mora imati veliku motiviranost za rad, traženje lopte, ogromnu želju za igranje s lopticom. Iako pedigre nije važan, psi demineri isključivo su njemački i belgijski ovčari.
Canis ludens
I za djecu i za pse važna je igra. Mićević kaže da cijeli proces rada zavisi od želje psa za igrom. Nakon uspješno obavljenog zadatka, pas dobija lopticu ili kong. U toku obuke, psa se nauči da miris eksploziva poveže sa željenom igračkom. I on, ustvari, nalazi minu da bi dobio lopticu. Kada nađe minu, pas sjedne ispred nje, leđima joj okrenut. Vodič potom markira minu i izvodi psa, a deminer vadi minu.
Borci za zaštitu životinja nerijetko su upozoravali da je upotreba pasa u svrhe deminiranja ustvari zloupotreba i da se psi izlažu stresnoj situaciji. Sead Vrana te tvrdnje odlučno demantuje, kaže da nema stresa, pas sve doživljava kao igru. A Alden Ćesko kaže da Betsy nikad tokom deminiranja nije pokazala uznemirenost, a stresu je bila izložena jedino kad je putovala za Ameriku na dodjelu nagrade:
Kad sam je našao na aerodromu, bila je preplašena: Ne znam gdje sam došla, šta se desilo, kao da kaže. Kad me vidjela, samo što nije zaplakala: Evo, konačno, neko moj. U Americi smo u jednoj školi imali prezentaciju rada pred djecom. Ona je bila perfektna. Tačno se poželjela da radi.
Škola je, ipak, za dosta djece stresna. Mnogo se govori o učenju kroz igru, ali, praktično, taj proces se završi u nižim razredima osnovne škole. U školi u kojoj sam radio učenici su se jedino mogli susresti s igrom kao obaveznim dijelom nastavnog procesa na časovima tjelesnog odgoja. Igra i drugi vidovi zabave ili njihovih interesovanja u školskoj organizaciji nerijetko su služili kao disciplinski korektiv u smislu da se nekom uskrati nastup u školskom timu, odlazak na ekskurziju ili učešće na priredbi zbog nediscipline na nekom od časova ili zbog velikog broja jedinica. V. zbog toga nije imao nikakvu šansu da u sklopu obrazovnog procesa uspije ni kroz vannastavne aktivnosti.
A i motiv za učenje je slab i najčešće ga ne nudi škola. Jako mali broj djece, izrazito uspješne, osjete slast nagrade na nekom od takmičenja. Jedina privilegija koju stiču nagrađeni jesu bodovi prilikom upisa u srednju školu ili na fakultet. Motivacija za obrazovanje, za većinu djece, uglavnom je svedena na roditeljska nagrađivanja koja često mogu biti kontraproduktivna jer ne utiču na razvoj ljubavi prema nauci, umjetnosti i sportu. S druge strane, od malih nogu utiču na razvoj jedne od najnegativnijih ljudskih osobina – koristoljublja.
Post Scriptum
Da ne bi došlo do zabune, a uvijek dođe kad je želja za optužbom veća od želje za razumijevanjem, treba eksplicitno još jednom reći da cilj teksta nije nikakvo poređenje djece s psima, već sistema obuke pasa, iza kojeg stoje ozbiljne međunarodne institucije, kakav je State Department, i našeg sistema obrazovanja iza kojeg stoji... da li iko ozbiljan? U suštini, i naši ljudski i njihovi pseći zaštitnici u temelju svog djelovanja imaju isto – društvenu odgovornost. Kod prvih, u viziji društvene odgovornosti pas nije na prvom mjestu, glavna stvar je deminiranje, pas je više sredstvo. U viziji društvene odgovornosti našeg obrazovnog sistema, a valjda i svih obrazovnih sistema u svijetu, dijete je na prvom mjestu jer ono je budućnost. Uprkos tome, svim psima u MDD centru ili u Federalnoj upravi Civilne zaštite bolje je nego mnogoj djeci o kojoj glavnu brigu vodi naš obrazovni sistem. Psi nauče sve čemu ih se uči, djeca ne, i pritom nisu djeca kriva. Psi nauče sve jer je to što se od njih traži moguće naučiti i znaju zašto to uče – da dobiju lopticu ili kong. Njihov trener zna također zašto ih uči – da bi nanjušili minu. Prevara? Možda. Mnoga djeca ne znaju zašto uče to što uče a ni mnogi nastavnici ne znaju zašto je to djeci potrebno. Ona djeca koja, pak, misle da znaju, često na kraju budu prevarena, to ne bude to – željena srednja škola, upis na fakultet, posao.
Bolje bi učili da se u obrazovanje ulaže maksimum, da učionica ne liči na pećinu u odnosu na vlastitu sobu ili obližnju kladionicu, da im se poklanja ljubav i da uče kroz igru. Za sve se to deklarativno zalažemo, ali toga nema nikako ili nema u dovoljnoj mjeri. U odgoju pasa deminera ima.
BONUS VIDEO:
