U Gornju Maoču otišli smo s namjerom da provjerimo navode kako đaci područne škole ne učestvuju u opštinskim i kantonalnim takmičenjima, kako na časovima likovne kulture ne crtaju ljude, a na muzičkom ne pjevaju pjesme iz udžbenika, jer im to religijska uvjerenja njihovih roditelja, selefija, ne dopuštaju. Cilj nam je bio, u slučaju da to utvrdimo, postaviti neka načelna pitanja o važenju zakona Bosne i Hercegovine na cijeloj njenoj teritoriji, problematizujući pravo roditelja na nepoštivanje Deklaracije o pravima djeteta. Priča nas je, međutim, odvela u drugom smjeru.
Uprava
Krenuli smo nenajavljeni, s kopijom saglasnosti Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona da možemo posjetiti Osnovnu školu Podorašje, odnosno njeno područno odjeljenje u sedamdesetak kilometara udaljenoj Gornjoj Maoči. Nakon što je direktor, Samir Mahmutović, koga smo prethodnih mjeseci više puta bezuspješno pokušavali kontaktirati, zaključio da nema osnova da nam saglasnost uskrati, dodijelio nam je domaćina i vodiča, učitelja Seju.
U razgovoru tom prilikom saznali smo da mještani Gornje Maoče nerado primaju nepoznate ljude, da ne dozvoljavaju slikanje, da nećemo uspjeti dobiti izjavu nikoga od roditelja, a sam direktor naglasio je da djecu ne smijemo fotografisati. Podrazumijevalo se da ne smijemo ni školske dnevnike. Pedagogica Enisa Taletović, koja se dan ranije vratila iz Gornje Maoče s upisa prvačića, nije sigurna koliko đaka pohađa školu, 51 ili 52, u devet razreda. Taj broj raste, jer i roditelji iz Rahića sve češće upisuju ili prebacuju djecu u školu u Gornjoj Maoči.
Na pitanja s kojima smo došli (o nastavi muzičke i likovne kulture) odgovorila je da postoje odstupanja u muzičkom, dozvoljenih 30% na koje svaka škola ima pravo, inače je plan isti. Umjesto pjesama predviđenih programom, pjevaju se ilahije. Samo koliko je potrebno da se ocijene glasovne sposobnosti djece. Odstupanja ima i u likovnoj kulturi. Djeca ne crtaju živa bića, životinje i ljude, crtaju mrtvu prirodu, sve ostalo. Sve što je priroda.
Pedagogica Taletović ocijenila je saradnju s roditeljima u područnoj školi, zahvaljujući učiteljima i nastavnicima, sve boljom. Prema njenim saznanjima, mještani su danas sve naši ljudi, a među njima ima i visokoobrazovanih. Nastava se izvodi u dvije smjene. Škola nema salu za tjelesni odgoj. U nižim razredima tjelesni rade dječaci i djevojčice skupa, u starijim odvojeno. Odijevanje po vjerskim propisima, prema riječima direktora i pedagogice, nije obavezno, ali se nastavni kadar odlučio da ih poštuje. Nastavnice i učiteljice nose maramu. Kažu da se drugačije osjećaju u toj sredini ako ne stave maramu, da djeca neće da ih pogledaju u lice kad odgovaraju, da se okrenu. Onda one kažu što nam to treba, šta fali za ta tri-četiri časa staviti maramu. Nekad je samo prebace, kosa se vidi.
Podorašju pripadaju četiri područne škole. Uprava školu u Gornjoj Maoči tretira kao i sve druge. Oni su imali čak i bolju privilegiju od strane Ministarstva, dobili su nov namještaj i centralno grijanje koje ostale naše područne škole u okolici nemaju, primjećuje pedagogica, a direktor dodaje da je problem nedostatak prostora. Male su učionice. Odnos učenika prema nastavnicima i nastavnika prema učenicima je korektan, smatra, a kao dokaz navodi činjenicu da je baš pretprošle godine gore informatiku predavao profesor katoličke vjeroispovijesti bez ikakvih problema.
Uprava nema podatke o tome koliko djece nastavi obrazovanje nakon osnovne škole. Nezvanično, uopšte ne nastavljaju. Ostanu gore ili idu negdje po svijetu, mi nemamo evidencije. Dok su u osnovnoj, ne učestvuju u takmičenjima, a razlozi su, prema pedagogici, teškoće zbog udaljenosti. Ne da ih mi ne bismo vodili, nego je teško organizovati. Nekada imamo takmičenja u Kladnju, Banovićima, to je njima 150, 200 kilometara. Treba otići gore po dijete...
75 km
U Srebreniku, pred motelom Park čekaju nas učiteljica E.Z. i učitelj Sead M., koji će nam biti domaćini u školi i pratnja na putu do nje. Prolazimo kroz Gornje Rahiće, pa kroz Maoču, gdje skrećemo na makadam. Cesta jeste izlokana, ali nije baš da nam je trebao džip, kako je prognozirala pedagogica. Vozimo uz nabujao potok boje oranja. Zemlja je crna. Prve kuće na koje nailazimo su uglavnom nedovršene, bez fasade, sa očekivanom scenografijom: staje i torovi s kozama i ovcama, kokoši oko kolica, drvnjaka i sjekira zabodenih u ćutuke. Neočekivano je samo šareno rublje na konopima za sušenje.
Učiteljica E. angažovana je u Gornjoj Maoči od 29. januara. Malo je podaleko, pa ljudi uvijek traže da se negdje bliže zaposle. Zato se gore često mijenjaju učitelji. Radi toga najviše.
I učitelj Sejo se nadovezuje: Mediji su to sve napuhali, da je gore neka velika strogoća, ne znam ni ja. Međutim, nije tako. Po meni su djeca gore dosta bolja nego ona u gradu, koju sam vidio u drugim školama u kojima sam radio. Ova gore škola mi je po tome kako su djeca odgojena i kako se ponašaju bolja. Njihovi se roditelji samo baziraju na to da je sve islam, na prvom mjestu je da se živi po šerijatu, pa tek onda škola i sve ostalo. Otišli su gore da žive radi sigurnosti svoje djece, bezbjednosti... Razočarani su u sistem, državu. Misle da im gore djeca neće ništa loše naučiti, da će samo naučiti dobro. Ja sam zadovoljan gore. Problem mi je samo to što je daleko. Što se tiče posla, rada i održavanja nastave, to sve ide perfektno. Što se tiče muzičkog, imamo nekih malih, neću reći problema, moramo prilagođavati taj predmet. Recimo, ne žele da pjevaju i slušaju muziku.
Nauče oni tekst, dodaje učiteljica E.
Oni hoće naučiti svaku pjesmu, nastavlja učitelj Sejo, hoće poslušati i neku kompoziciju na CD-u, ali pjevati neće. Hoće samo odrecitovati. Jer je to haram. Vjerovatno postoji neki zapis, ja nisam baš potkovan, poznajem neke osnovne stvari, ali vjerovatno je to negdje zapisano. I s likovnim je slično, ponekad djeca neće neke stvari da crtaju. To su nam odmah rekli kad smo gore došli.
Neće da crtaju ništa što ima dušu, dopunjava učiteljica E. Apstraktnu umjetnost da. Možda ste primijetili, ako ste ulazili u džamije, da tamo nema nikakvih likova, da je sve apstraktno. Neće da crtaju oči.
Djeca u razredu sjede odvojeno, ne smiju sjediti zajedno. Dječaci naprijed, djevojčice pozadi. Na odmorima se ne igraju zajedno. Djevojčice iz starijih razreda nose nikab. Takva su pravila. Kako se učitelji tome prilagođavaju?
Da bih nešto pokazao djevojčici moram stati ili sjesti pored nje, priča učitelj Sejo. Kad je tek počeo raditi dječaci su mu sugerisali da ne smije sjesti pored djevojčice. Sutradan sam se spremio i otišao gore do džamije, oni to zovu mesdžid, da sa njima porazgovaram. Kako ću ja raditi ako ne mogu da dođem pored male djevojčice i pokažem joj kako se recimo piše neko slovo, ili nešto drugo? Jer to su mala djeca, da su odrasliji vjerovatno ne bi bilo potrebno da se toliko približavam. Rečeno mu je da nije zabranjeno da prilazi djeci, da može doći blizu djevojčice, ali da pazi da nema kontakta. Sad nemam nikakvih problema oko toga. Mislim da su oni već stekli povjerenje u mene, da su im rekli učitelj je OK. Djeca me nekad čak i zagrle.
Što se odijevanja tiče, pravila su dogovorena sa Ministarstvom. Navodno je ono, na zahtjev roditelja, obavezalo učiteljice i nastavnice da poštuju vjerske propise.
Vidite kako sam ja obučena, pokazuje učiteljica E. Pokriveno do koljena (hlače i bluza), da odjeća nije uz tijelo, sa dekolteom i moram imati maramu.
Učitelj Sejo se ubacuje: Postojala je priča da je neka nastavnica dolazila i nije htjela da se zamota iz nekih svojih principa i kad takva uđe na čas da su joj učenici izlazili iz učionice, jednostavno nisu htjeli da prisustvuju času. I šta je još bio slučaj, jedan nastavnik je gore pušio i oni su vidjeli da taj nastavnik konzumira cigarete i nisu htjeli ni njemu na čas. Kao, i to je isto haram. To je nekad davno bilo. Ranije učitelj i učiteljica nisu smjeli putovati zajedno, kad je sve to gore počelo. Nisu smjeli davati loš primjer učenicima da su zajedno u autu, jer to mogu samo supružnici. Sad učiteljica i ja putujemo bez problema, nikad nas ništa oko toga niko nije pitao niti nam bilo šta rekao.
I učiteljica E. dijeli s nama jedno iskustvo: Neki dan smo igrali jednu igru da čučnu i ustanu. Bili smo vani. Djevojčice su bile na jednoj strani, dječaci na drugoj, ali su gledali jedni u druge. Nakon dan-dva dolazi sin Ebu Jusufa, i govori: Moj babo je rekao da mi ne možemo da se igramo sa djevojčicama. Da su bili jedni iza drugih možda bi i moglo, jer ne smiju gledati jedni u druge. Sad radimo ovako, svi budemo vani, dječaci dole igraju fudbala ili nešto, a ja sa djevojčicama radim sama ispred, ili prvo jednoj grupi objasnim nastavnu jedinicu pa onda drugoj. Igraju se tako, djevojčice na jednu, a dječaci na drugu stranu.
I ova nam sagovornica i sagovornik potvrđuju da djeca uglavnom ne nastavljaju školovanje. Završe samo devetogodišnje obrazovanje. Pominjao se jedan dječak koji je išao u srednju školu. Ima jedna djevojčica za koju se govori da bi mogla u srednju školu, ona je sad sedmi ili osmi razred.
Iz perspektive roditelja koji su razočarani u društvo, to je razumljivo. Zašto bi djeca nastavljala školovanje koje po njihovim mjerilima nije dobro? Učitelj Sejo tu perspektivu ilustruje primjerom: Ja sam imao nekoliko slučajeva gdje hoću nešto po PS-u da uradim, naprimjer da dobijem opravdanje učenika zašto nije bio u školi. Roditelj mi kaže ja to tebi neću donijeti, ti to njemu nemoj opravdati, smanji mu vladanje, obori ga na godinu, izbaci ga iz škole, ali ti nemoj sebi, učitelju, problema, ti samo radi onako kako moraš. Ti roditelji neće da učiteljici ili meni učine nešto nažao, da mi zbog njih imamo neki problem, da ostanemo bez posla.
I ne daju nam da lažemo, dodaje učiteljica E. Ako mi, naprimjer, kažemo hajde opravdaćemo jedan dan, nema veze što nema opravdanja, ne. Nemojte lagati. Ne smijete vi radi sebe lagati. Upišite neopravdano, nemojte lažima opravdavati.
Ali među roditeljima ima i onih kojima je stalo do škole.
Često dolaze na informacije, pitaju i interesuju se. Ja sam od septembra gore, govori učitelj Sejo, to nije neki dug period, ali vjerujete, ne znam da li je to zato što sam se navikao, osjećam se isto kao u svom Lukavcu gdje sam isto radio po školama. Zagalamim, nagrađujem, nemam straha nikakvog. Na početku sam imao neki strah, smijem li ovo reći, smijem li ovo napisati... Sad radim bez tog osjećaja. Djeca nekad kažu to je haram. Ma šta haram, moramo to napisati i naučit. Oni obore glave, pišu. Ja sutradan očekujem da mi neko dođe i nešto kaže. Ako niko ne dođe onda nastavim. Ova učiteljica prije mene je bila još hrabrija. Ona je pokušavala da dječaci i djevojčice sjede zajedno. Razmjestila ih je, jedan čas su tako i sjedili. Onda su na odmoru izašli i otišli po Ebu Jusufa. On je fino, lijepo i pristojno došao i objasnio da to oni ne dozvoljavaju, nego da dječaci sjede naprijed, a djevojčice iza njih.
I kako vi na to gledate?
Djevojčice same govore može nam ispasti kosa pa će dječaci vidjeti ako sjede iza nas, odgovara učiteljica E.
Sustiže nas i pretiče automobil s kojim smo se prije par prije minuta mimoišli. Zanima ih ko smo i zašto dolazimo. Sumnjičavo prihvataju objašnjenje i tvrdnju da imamo dopuštenje Ministarstva i direktora. Novinari su ih iznevjerili svojim grubim i nekorektnim izvještavanjima i zato je njihov prvi nastup prema medijima gotovo uvijek glasan i pomalo nasilan. Sejo to objašnjava svojim riječima: Znate šta, neće niko sebi probleme. Vjerujete. Ovaj momak ovdje radi zastalno, ima posao tu, od toga živi. Svi se bojimo da ćemo ostati bez posla, biti kažnjeni ili nešto, da ti ne daju da više dođeš da radiš, recimo. Kao što je meni bio slučaj u Špionici. Dvije sedmice sam išao na posao i nisu mi dali djecu. Zaključaju i meni školu, nisu mi dali da uđem. Da sam vas tada poznavao zvao bih vas da dođete tu. To je bilo prije dvije-tri godine. Ne znam kako je sad.
Učiteljica E. je u Špionici radila pripravnički. Bile su dvije učiteljice iz Tuzle, Marijela i Vedrana. Čim su završile počele su tu raditi. Ja nisam. I u toj školi je program naš bosanski, ali mora se prilagođavati jezik, ne smije se reći tabla nego ploča, tisuća, kruh... Iz knjige Moja okolina smo djeci morali diktirati, baš zbog tih nekih riječi. Morali smo im prevoditi.
Učitelj Sejo nastavlja: Ja sam po konkursu tu dobio posao. Tamo ne piše da škola hoće Muslimana, Srbina ili Hrvata, nego Ministarstvo izda konkurs i ja konkurišem u sve škole koje imaju upražnjena mjesta. To je područna škola, kao i Maoča. Mene je direktor nazvao, najnormalnije, da vidi da li prihvatam posao. Naravno prihvatim. Kad sam došao gore, nema djece. Mislim, doći će. U školi je bila samo spremačica. Onda vidim iza mene dolaze i sabiru se očevi. Pozdravimo se i pitaju me ko sam. Ja im kažem da sam učitelj, a oni meni da ja tu ne mogu raditi. Tada vidim da i direktor tu dolazi, znao je šta će biti, ali mi nije htio reći. Pitam ga šta je ovo i on mi objasni da roditelji hoće svog učitelja, kao: nije njima bitno da li je Hrvat, Srbin ili Musliman, nego oni hoće neke određene ljude za učitelje koji imaju političke veze i moraju tu da rade. A ja ugovor već potpisao. Kažem da me ta njihova pravila ne zanimaju, da ću dolaziti na posao bez obzira što nema djece. Kažu oni meni mi ćemo zatvoriti ovu školu, djecu ćemo staviti negdje drugo tako da ćeš i ti ostati bez posla. Najbolje je da napraviš izjavu da odustaješ i idi kući. A ja lud, neću, nema šanse. Otišao sam kod advokata da se posavjetujem, išao sam i kod ministra lično. On mi je rekao da je bolje da se povučem, da ne pravim problem, jer će to ispasti nacionalni problem. Rekao sam mu da neću odustati. Kad su vidjeli da ja dolazim dvije sedmice u školu bez đaka, da dolazim u osam sati, a odlazim u pola jedan, onda su mi našli drugo radno mjesto, u drugoj školi. Prebacili su me. To sam prihvatio. Direktor, političari, svi su se bili digli da mi se nađe novi posao. Nas je troje tako dobilo otkaz od roditelja, sve troje smo bili Muslimani i niko nije ostao tu da radi. Dvije učiteljice prije mene su odmah odustale kad su naišle na problem, samo sam se ja pobunio. Htjeli su mi bušiti i gume na autu.
Gornja Maoča
Ulazimo u selo. Parkiramo na plato ispred škole, odakle neki sokaci vode dalje u brda... Školski krov pokriven je dotrajalim salonitom, ispred je WC za dječake, igralište je u blatu... Djevojčice, sve pokrivene maramama, povukle su se u stranu, odakle nas znatiželjno odmjeravaju, pitajući se da li smo opet neka policija. Dječaci su bili na molitvi, prema kojoj je usklađeno vrijeme za školski odmor. Škola ima tri učionice. Na zidovima su okačeni dječji crteži, s raznolikim motivima: priroda, plastovi sijena, traktori, upotrebni predmeti... Najveća od tri učionice je ukrašena radovima i panoima s najrazličitijim temama: godišnja doba, ćirilična i latinična slovarica, primjeri iz engleskog jezika, zadaci iz matematike, sadržaji iz udžbenika hemije i biologije. Na tabli ispisane bolesti nervnog sistema kao dio školskog rada iz prve smjene, a na zidu pribadačama pričvršćena velika državna zastava BiH. I dvije manje učionice su ukrašene, ali stolice i stolovi su vidljivije rabljeni.
Toalet je u prilično lošem stanju; zelene cijevi preko pločica, neugodan miris, iz česme voda poteče kada se otvori ventil postavljen na jednu od tih vodovodnih cijevi, koji mlađa djeca jedva dohvate... Domar zogerom improviziranim od daske obmotane mokrom krpom čisti hodnik. Zbornica je mala i u njoj je kuhinja. U prvoj smjeni su prvi i drugi razred u jednoj učionici, a treći i četvrti u drugoj. U drugoj smjeni su u jednoj učionici osmi i deveti, a kombinacija peti, šesti i sedmi je u drugoj. Djeca u školskim prostorijama ne nose obuću, pretežno su u čarapama, a rijetki u papama. Dječaci su naprijed, djevojčice pozadi.
Nastavnica engleskog rado pristaje na razgovor. Da ne bismo ometali nastavu, priču započetu u učionici, koju su djeca izvirujući iza dovratka pratila s velikom radoznalošću, nastavili smo u zbornici, uz kolače koje je sama napravila.
Ja sam ovdje radila kratko i prije tri godine. Mislim, radila sam čitavu godinu, ali kako sam bila na porodiljskom kratko sam bila u nastavi. Ovdje sam došla nafilovana medijskim pričama. Sad radim od septembra i sve je sasvim normalno. Najveći problem mi je put do gore. Danas sam došla sa poluispravnim autom, a već sam ga nekoliko puta popravljala. Djecu interesuje predmet koji predajem, ali i roditelje. Neki su čak dolazili da me pitaju da donesem neke dodatne materijale za djecu, da uče kod kuće. Inače nisam pokrivena, ali se pod maramom osjećam komotno i većina kolegica kažu da su tu maramu shvatile kao radnu uniformu. Posmatramo to na način da i konobarica dođe na posao i obuče svoju radnu uniformu. Odnos među dječacima i djevojčicama je takav da oni ne smiju razgovarati jedni sa drugima. Danas sam baš imala situaciju da jedan učenik nešto zna bolje i da ja uputim djecu da im on to objasni, a oni mi kažu ne smijemo njega to pitati. To mi je malo pretjerano. Ne može se raditi grupni rad, jer dječaci i djevojčice ne razgovaraju. Pitala sam je li baš nikad i nikako ne razgovaraju i rekli su mi da može samo baš po potrebi. Šta da kažem, prihvatila sam to.
Ni ova naša sagovornica ne zna koliko djece nastavlja školovanje. Upućuje nas na efendiju, koji tu radi 6-7 godina i zna sve u selu lično. Ali u devetom su razredu nedavno pričali kako ih ima dvoje-troje koji bolje uče i da bi išli u neku školu. Mislim da se i to mijenja. Kako vrijeme prolazi, čini mi se da više njih upisuje srednju školu.
Jasmin, Otac Jusufov
Ispred škole, na prethodni poziv učitelja Seje (po jednom učeniku), prilazi nam muškarac u četrdesetim godinama, s bijelom kapom na glavi, duge brade bez brkova, odjeven u tuniku s lijepo izvezenim obrubima, u vunenim čarapama i kroksicama, sa Sufarom u ruci.
Upoznajemo Jasmina ili Ebu Jusufa (ime je dobio nakon što mu se rodio sin; Ebu Jusuf na arapskom znači otac Jusufov). On javno školstvo vidi kao slabo, jer ne uči djecu praktičnim stvarima, jer sadržaji nisu prilagođeni uzrastu, i jer djeca taman naviknu na jednog nastavnika pa im sljedeće godine dođe drugi. Po njemu, mnogi sadržaji koji se nalaze u nastavnom programu i udžbenicima (npr. likovnom i muzičkom) nisu u skladu s njegovim religijskim uvjerenjima. Korisne su stvari koje njegova djeca (dvoje, od troje koliko ima, pohađaju ovu školu) uče su matematika, bosanski, moja okolina, hemija, fizika... mada se i tu uglavnom predaje teorija i od djece traži da samo ponavljaju naučeno. Suvišni su etika, demokratija, filozofija, ali sociologija je bitna, jer nas uči o stanju u društvu.
Dok govori (na bosanskom) Ebu Jusuf često ubacuje navode iz Kur’ana i hadisa i razgovor prevodi u religijski kontekst. Kad ga u jednom citatu prekidamo pitanjem prokišnjava li škola, vidno uznemiren odgovara da su u Gornju Maoču dolazili Amerikanci, Japanci, Kinezi i kojekakvi donatori, ali nikada niko ništa nije dao. Svi su obećavali, htjeli napraviti put i djeci igralište, pa ništa od toga ne bi.
Na odlasku ga pitamo da li bi se fotografisao s nama. Nakon dužeg razmišljanja, ironično, pristaje: Može, meni ionako ne može naškoditi fotografija s vama, a vama možda može naškoditi fotografija sa mnom.
Povratak
Dok napuštamo Gornju Maoču, izlokanim putem koji dobro simbolizira povezanost sekularnog javnog školstva i povučene selefijske komune, shvatamo da odgovori na pitanja po koja smo došli arogantno simplificiraju razumijevanje ovog slučaja. Sukob oko prava na edukaciju (ili prava na indoktrinaciju; većina državnih obrazovnih sistema u svijetu ne povlači tu jasnu granicu) koji se vodi između sekularnog društva i religijskih zajednica globalni je sukob, i naivno bi bilo očekivati da ga ispolitizovano i razjedinjeno školstvo u nefunkcionalnoj i korumpiranoj državi može riješiti. Možemo se opredjeljivati za ili protiv slušajući glasove odraslih. Pitanje je kada ćemo i pod kojim okolnostima čuti glasove djece. Konvencija o pravima djeteta podsjeća države potpisnice da: Dijete ima pravo na slobodu izražavanja; to pravo mora, neovisno o granicama, uključivati slobodu traženja, primanja i širenja obavijesti i ideja svake vrste, usmeno ili pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikovanjem ili kojim drugim sredstvom prema izboru djeteta.
Kao i sva prava, i ovo uključuje mogućnost da ga se njegov subjekt, ovdje konkretno dijete, odrekne u dijelovima ili u cijelosti. Djevojčicama niko ne može zabraniti da se svojevoljno odreknu prava da sjede ravnopravne s dječacima, ali bi prije toga morale biti upoznate s tim pravom (na jednakost) i sa borbom koja se oko njega vodila i vodi. Iščitavanje, razumijevanje i poštovanje Konvencije, međutim, nije domaća zadaća samo za roditelje u Gornjoj Maoči, nego i za one u Špionici, skupa s onim u Stocu, Jajcu, Sarajevu, Brčkom, Banjaluci... A još i više i još i prije za one koji sjede u kancelarijama ministarstava obrazovanja i pedagoških zavoda države koja je Konvenciju potpisala.
Objavljeno u printanom Školegijumu br. 23, 3/2018.
