Prijedorsko naselje Šurkovac nalazi se pet kilometara od nekadašnjeg rudarsko-industrijskog diva – Ljubije. Po popisu iz 1991. godine, u Šurkovcu je živjelo 489 stanovnika, i to 457 Hrvata, 13 Jugoslovena, 11 ostalih i 8 Srba, dok po popisu iz 2013. godine tamo živi 49 stanovnika: 47 Hrvata i po jedna osoba srpske i ostalske nacionalnosti. Na prvi pogled, Šurkovac se ni po čemu ne razlikuje od drugih povratničkih sela po BiH u koje se vratilo desetak posto predratnih stanovnika. Pored puta se smjenjuju ruševine kuća, kuće koje su humanitarne organizacije gradile povratnicima, a ima i potpuno obnovljenih i novih, najčešće praznih, čija vrijednost govori da ih je izgradila dijaspora, a ne bh. standard.
Školska i crkvena zvona zvone
U selu su humanitarne organizacije obnovile i lokalnu školu, a ona je sad područno odjeljenje Osnovne škole Dr Mladen Stojanović čija je centrala u Ljubiji. U prizemlju školske zgrade smještena je učionica u kojoj je organizovana nastava za pet učenika sa ovog područja: jedan je prvačić, jedan učenik trećeg, dva četvrtog i jedan petog razreda. Šarena je i nacionalna struktura učenika: jedno dijete je srpske, jedno hrvatske, dva bošnjačke nacionalnosti, a jedno je neopredijeljeno. Učiteljica razredne nastave i poslužiteljica dolaze svaki radni dan iz Prijedora i Ljubije. U Šurkovcu još nije utihlo školsko zvono, ali dugoročne prognoze mu i nisu baš naklonjene. Crkvena zvona bolje stoje na ovoj kladionici. Panoramom Šurkovca dominira obnovljena katolička crkva sa nekoliko okolnih objekata šurkovačke župe Presvetog Srca Isusova. I u mnogim drugim povratničkim selima mogu se naći vjerski objekti, i crkve i džamije, koje svojim gabaritima uveliko premašuju vjerske potrebe rijetkih povratnika. Pa ipak, ako se nađete u Šurkovcu u dane vikenda, kada se u lokalnoj crkvi održavaju svete mise, shvatite da je kapacitet ove crkve nedovoljan za veliki broj vjernika koji dolaze ovdje da se mole. Molitve i mise u Šurkovcu nisu obične. One liječe sve vrste fizičkih, psihičkih i društvenih bolesti.
Čudo u Šurkovcu
Tako misle, u to vjeruju i tome se nadaju hiljade vjernika koji posjećuju mise ozdravljenja u Šurkovcu koje vodi župnik fra Ivo Pavić. Ovaj karizmatik je širom regije, ali i u zapadnoevropskim zemljama, vrlo dobro poznat po svom učenju o ozdravljenju putem molitve, koje gotovo graniči sa čudotvorstvom. Fra Ivo Pavić porijeklom je iz Tišine pored Bosanskog Šamca. Diplomirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 2000. godine, nakon čega je bio župni vikar u Rumbocima, Uskoplju, Tuzli i Tolisi. U Tolisi je osnovao molitvenu zajednicu Dva srca putem koje su od 2003. do 2005. godine organizovani molitveni susreti na kojima su se okupljale hiljade vjernika. Od 2005. do 2009. godine fra Ivo Pavić boravi u Rimu gdje je na Institutu za duhovnost Papinskog sveučilišta Gregoriana magistrirao 2007. godine. Nakon imenovanja župnikom, 2009. godine preuzima župu Presvetog Srca Isusova u Šurkovcu, gdje u kratkom vremenskom periodu, zahvaljujući velikodušnoj finansijskoj podršci vjernika, obnavlja porušenu crkvu i druge crkvene objekte. U Rimu je 2011. godine fra Ivo Pavić stekao i zvanje doktora nauka. Karizmatikom se proglasio sam.
Za šaku srebrenjaka
Karizmaticima se u religijskom smislu smatraju ljudi koji su od božanstva dobili tajne moći koje koriste za dobrobit svog naroda. U starogrčkom jeziku charisma znači milost ili dobiveni dar. U običnom govoru karizmatičnim osobama smatramo one koji mogu motivirati i inspirirati druge ljude. Fra Ivo Pavić se smatra karizmatikom u religijskom smislu, a svako ko posluša njegovu misu mora priznati da ima i sve atribute karizmatične osobe. Jasno izražavanje i dikcija, pravovremeno dramsko podizanje i spuštanje jačine glasa, ali bez vještačke teatralnosti i preglumljivanja ostavi snažan utisak u slušaocu. A čovjek pod utiskom može svašta i pomisliti i uraditi, pa je djelovanje karizmatika u samoj crkvi predmet čestih unutrašnjih polemika.
Iako fra Ivo Pavić nastupa mimo crkvenih protokola i kalendara, ima prešutno odobravanje nadređenih crkvenih struktura. Bolji poznavaoci prilika objašnjavaju da crkva pokušava smanjiti aktivnosti i uticaj karizmatika njihovim čestim premještanjima unutar organizacije ili postavljanjem u službu u mala, udaljena mjesta sa malim brojem vjernika. Sa druge strane, donacije vjernika koji posjećuju mise izlječenja nisu zanemarive i crkvi nisu mrske. Ako se uzme u obzir da je i prodaja knjiga, CD-ova i drugih suvenira u Šurkovcu moguća samo u okviru crkve, prihodi joj i nisu baš zanemarivi. Župa Šurkovac je zlatna koka za cijelu Banjalučku nadbiskupiju kojoj pripada i fra Ivo Pavić će još dugo imati njen prešutni blagoslov za svoje djelovanje.
Misna terapija
U zamjenu za izlječenje fra Ivo Pavić od vjernika zahtijeva potpunu predanost vjeri i Isusu. On to slikovito pojašnjava vjernicima poredeći vjeru sa vožnjom avionom. Kada putnici ulaze u avion oni i ne vide pilota ali vjeruju da on postoji i vjeruju mu da će ih dovesti na cilj putovanja. Isto tako vjernici moraju vjerovati da postoji Isus i moraju vjerovati da će ih Isus dovesti do izlječenja. Na tom putu potpune predaje Isusu, od vjernika se traži da odustanu od svih učenja, praksi i životnih stilova koji su u suprotnosti sa ultrakonzervativnim učenjima Katoličke crkve.
Na kraju svake mise, fra Ivo Pavić izvodi obred polaganja ruku, tako da vjernicima dodiruje dlanom čelo ili glavu od čega oni padaju na pod. Ne padaju svi, neki su na podu par sekundi, dok pojedini nakon pada imaju grčeve nalik epileptičnom napadu. Iscenirani performans, mađioničarski trik, potpuna uživljenost vjernika u ritual ili nešto drugo, ostaje nepoznato i na tom nepoznatom i tajnovitom gradi se mit o fra Ivinom liječenju. (Snimanje i fotografisanje unutar crkve je inače zabranjeno.)
Priče običnih ljudi
Slušajući svjedočanstva vjernika koji su u Šurkovcu doživjeli neku vrstu izlječenja možemo pretpostaviti psihološki profil ljudi koji dolaze na ovo mjesto. Većina svjedoka spominje već postojeće probleme u porodici (alkoholizam, narkomanija, sklonost kockanju, nezaposlenost, osjećaj društvene izolacije i odbačenosti). Kad se u takvom, već postojećem svakodnevnom očaju, pojavi i bolest, pogotovo teško izlječiva ili neizlječiva, ljudi su spremni da potraže utjehu i spas bilo gdje, pa i u nebesima. U takvom stanju svaka sitnica u životu, pogotovo ako je pozitivna, autosugestijom se pripisuje nadnaravnoj moći imaginarnog dobročinitelja. Nakon posjete Šurkovcu, nisam osjetila odmah neku promjenu. Vozila sam se tako u autu i u jednom momentu odlučila sam da skrenem u suprotnu traku i da udarim u šleper koji je dolazio iz suprotnog smjera i da zauvijek završim ovaj život. U zadnji momenat okrenula sam volan i vratila se u svoju traku. Shvatila sam da je Isusova ruka okrenula taj volan i da mi je on dao snage da nastavim život.
Zovem se Silvija i živim u Splitu. Prvi put sam bila na hodočašću u Šurkovcu prije više od tri godine. Došla sam s nadom da mi Isus pomogne pronaći posao u struci. Bog je uslišao moje molitve i dobila sam posao u struci tj. u državnoj službi bez ikakve preporuke veze... Vidim promjene na svom mužu. Dosta je smireniji.
Rex ilusorio
Da li je liječenje molitvom zakonski dozvoljeno? Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske u članu 41 navodi 16 različitih ustanova koje se mogu baviti zdravstvenom zaštitom i crkva nije na ovom spisku. U istom zakonu u članu 134, st. a, daju se ovlasti zdravstvenoj inspekciji da zabrani obavljanje zdravstvene djelatnosti u velikom broju situacija od kojih se nekoliko može primijeniti i na liječenje u Šurkovcu. Recimo, zdravstvena inspekcija je dužna da zabrani pružanje usluga alternativne medicine ako nije pribavljena saglasnost ministra (stav đ). Ali kome bi u ovom slučaju ministar trebao dati saglasnost: fra Ivi Paviću, Isusu, crkvi, vjeri..?
Zakon liječenje molitvom ne smatra medicinom, pa ovu pojavu ostavlja u blaženoj neodređenosti. Međutim, postavlja se pitanje šta ako u ovoj sivoj zoni nečije zdravlje bude ozbiljno narušeno ili ako propušteno klasično liječenje rezultira smrću? Snosi li iko posljedice ako bolest koju bi medicina izliječila izazove smrt pacijenta koji se na nečiji nagovor odlučio liječiti molitvom, a ne, recimo, antibioticima? Organizator liječenja molitvom se ogradio od ove mogućnosti tako što u svom uputstvu vjernicima navodi pet koraka liječenja, pri čemu je prvi korak okretanje ka bogu i molitva, drugi korak je prisustvo svetim misama, treći ispovijedanje i kajanje za učinjene grijehe, a četvrti opraštanje. Ako sve ovo nije pomoglo u izlječenju, u petom koraku se savjetuje posjeta doktoru, jer Bog liječi i preko liječnika, lijekova, terapija, zahvata... Nije strašno ni ako se na kraju ne izliječite jer vam Gospodin želi dati nešto puno veće od ozdravljenja, npr. poslije smrti život vječni. Izbor je na vama, ako uopšte postoji.
Završimo ovu posjetu jednim misaonim eksperimentom. Zamislite učitelja, ili nastavnicu, recimo biologije, kako đacima spušta dlan na čela, nakon čega oni padnu na školski patos pa ustanu pametniji i obrazovaniji. Da li biste od direktora škole Komarice i ministra obrazovanja Puljića očekivali da nešto u vezi s tom pedagogijom preduzmu?
Objavljeno u printanom Školegijumu br. 26, 12/2018.
