Pločnici odišu strahom. Zgrade su namrštene, oblaci povrh istih – davno pobjegli. Sa ranjenih fasada slijevaju se suze. Poglede je teško sresti, a ljude još teže. Vrijeme je pauzirano, zvukovi utišani. Grad je klinički mrtav.
Zašto?
Centar za socijalni rad primio je prijavu o „neuobičajenom“ obliku vršnjačkog nasilja u jednoj srednjoj školi.
„Tukli smo ju. Prvo smo je oborili na pod, ošamario sam je dva puta za početak onako, tek toliko. Bilo nam je zanimljivo da je gledamo kako se pati. Njoj muka, nama fino. Grčila se dok ju je Harun iz volley- a šutirao u stomak. Mahnito je savijala ruke oko glave, dok je drhtavim nogama pokušavala da nas udari. Dlanovima je prekrila oči, valjda da ne gleda, ne znam. Onda joj je Tarik uzeo ruke i zategao ih iznad glave. Refleksno je otvorila oči.“
„Dalje?“
„Ne znam, nekako nam je postalo dosadno. Stali smo. Ona se uvijala dok je jecajući pokušavala da ukrade tračaka vazduha. Drhtala je. Lizala je suze koje su stidljivo kapale od očiju ka usnama.
„Šta ste joj onda uradili?“
„Pa ništa specijalno, Nikola je počeo nogom da joj gazi stomak. Tarik je idalje držao ruke. Ivan je izvukao kaiš iz farmerki, zategao ga oko njenog vrata i počeo da je davi. Tarik, on je najstariji rekao mu je : 'Jače p***! Jače! Žena je, ko je j***.' Svi smo počeli da se smijemo. Koprcala se, skontali smo da se guši, pa je Ivan odmotao kaiš. Nismo baš htjeli da je ubijemo, jer da smo je ubili onda sve prije toga ne bi imalo smisla znate. Ne bi pamtila. Neko je donijeo kantu punu vode iz ostave i zalio joj lice. Molila je boga za vazduh, a nas da prestanemo.“
„A gdje ste to radili?“
„U školi, pored sale dole. U muškoj svlačionici.“
Kenan – psiholog:
„Mirzu sam upoznao 19. 11. 2014. godine, u Centru za socijalni rad. Tačno se sjećam tog dana, jer mi je na putu do posla otpao đon sa cipele. Jedva sam ja njega nekako vratio. Čitav taj dan sam baletski nježno gazio desnom nogom. Tada još nisam bio stalno zaposlen u Centru. Zvali su me po potrebi kada imaju mnogo posla ili kada im se ne radi. U tom trenutku čistio sam četvrtu godinu fakulteta, pa su mi samo upisivali studentsku praksu. Nekoliko dana ranije telefonirala mi je direktorica Centra i rekla da su naišli na nešto 'zanimljivo'. Sad kada se prisjetim, riječ zanimljivo, nije bila ni toliko previše blaga, koliko zapravo bila u potpunosti pogrešna.
Kenan: „Mirza zanima me tvoj odnos sa ocem, jedan konretan detalj zapravo. Kada te je prvi put udario?“
Mirza: „Prvi put, pa prvi put da se sjećam, imao sam negdje, tipa 4 godine. Tako nešto.“
Kenan: „Sjećaš li se zašto te je tada udario?“
Mirza: „Ništa naročito. Zbog neke lopte kojom sam razbio naninu saksiju sa karanfilima. Prvo me je dobro namlatio, eto kad plakati nisam mogao od batina. Suze su prepale. E, a onda je na moje oči probušio loptu čakijom. Rekao je, dobro se sjećam: 'Evo ti lopta! J**** te lopta! Ja sam je kupio, ja ću je razvaliti.' Nikad više nisam imao loptu. Svoju loptu.“
Kenan: „I koliko dugo ste je tako mučili?“
Mirza: „Ne bih ja to baš nazvao mučenjem, vidim to kao...“
Kenan: „Dobro, imenuj mi onda te vaše postupke?“
Mirza: „Nisam siguran kako bih to tačno nazvao, ali svakako nije mučenje. Recimo da smo testirali njene granice. Svakako je i bio čas fizičkog.“
Kenan: „A zašto biste uopšte testirali njene granice? Pogotovo na tako okrutan način.“
Mirza: „Vidite ovako, ona se nama uvijek nešto k*****. Znate kako to već ide, ko sam ja sam. Prirodno je osvajala ljude, lijepili su se za nju kao komarci na svjetlo. Svi su bili njeni i sve je bilo njeno. Dovoljno je bilo da je neko samo pogleda i već bi joj ispunio svaku želju. Mene je to iritiralo. Jako me je iritiralo, baš mi je išlo na kurac. Kao neki konstantni svrab. Uvijek sam se pitao: čime je ona to zaslužila?“
Kenan:„I čime misliš da je zaslužila takav tretman od drugih?
Mirza: „Ničim. Stoji da je ona bila dobra prema drugima, čak i predobra čini mi se, ali sve je to meni izgledalo lažno. Zlobno foliranje. Kaže ti ćao, a čim se okrene j*** ti mater.“
Kenan: „Shvatam. Kaži mi koliko je trajalo to vaše testiranje?“
Mirza: Pa jedno dobrih dvadeset minuta.
Kenan: „Da li možeš da se sjetiš još nekih detalja?“
Mirza: „Mogu naravno. Dok je ležala tako, sva mokra, Tarik joj je skupio kosu oko šake i proderao se kroz smijeh : 'Udrite k****!'. Tu smo svi zamrli od smijanja. Potom smo nastavili svi zajedno da je šutamo.
Kenan: „Rekao si ranije da je Tarik tu bio najstariji, 'jel tako?“
Mirza: „Jeste.“
Kenan: „Koliko dobro ga poznaješ? Kakav je vaš odnos?“
Mirza: „Znam ga od prvog srednje. On je taj dan bio dežurni. Ovako kad ga sretnem po školi popričamo, par puta pili kafe i to je to. On bruku izlazi, stalno je po klubovima. Tata mu uvijek daje puno para, a ponekad i auto, pa povremeno nešto i privede. Znate na šta mislim.“
Kenan: „Jasno mi je o čemu govoriš, a kaži mi čime mu se bave roditelji?“
Mirza: „Stara mu ne radi ništa. Guzi se po instgramu u slobodno vrijeme, a tata mu radi, mislim gledajte niko ne zna šta njegov tata tačno radi. Znam da ima dva lokala, autopraonicu i renta par stanova. Ali uvijek je pun para, sređen, zna ga svako. Čini se da baš voli Tarika, barem je tako u markama.“
Kenan: „U redu. Reci mi ovako, ta djevojka, Ajna 'jel tako?“
Mirza: „Da, Ajna.“
Kenan: „Otkud ona uopšte u muškoj svlačionici?“
Mirza: „Vidite ovako. Mi smo imali fizičko vani. Nama, momcima kad se ne da izlazimo mi ostanemo u svlačionici. Profesora svakako boli k***, njemu je bitno da upiše čas. Tako da, mi ne izlazimo, već ostanemo u svlačionici. Ona je ušla da ode do WC-a valjda, on je odmah niz hodnik pored sale. Kada smo skontali da prolazi, nju je Nikola povukao za ruku, bukvalno je ubacio u našu svalčionicu i tako je počelo.“
Kenan: „Jasno. Vratimo se na testiranje. Šta ste joj još radili?“
Mirza: „Tukli smo je kako god smo stigli. Baš smo bili kreativni. Mnogi od nas kao nikad do tad. Iskreno više se ni ne sjećam svih detalja. Primjetio sam da nam je u jednom trenutku postalo dosadno.“
Kenan: „Šta se tada desilo?“
Mirza: „Prosto smo stali. Ona je plakala. Glas joj je bio isprekidan jecajima. Stajali smo iznad nje, ona je ležala modra i mokra. Nikome više ništa nije padalo na pamet. Onda sam ja rekao, nekako kroz smijeh: 'A da je skinemo?'“
Kenan: „Dalje?“
Mirza: „ Prvo je nastupila tišina. Potom smo svi počeli da se smijemo, a ona je vrisnula. Do tad je još nisam čuo da tako vrišti. Kao da je koljemo. Svi su stajali. Niko je nije dirao, a ja onako razmišljam, idemo korak dalje, što da ne? Skinuo sam joj patike. Prvu lako,a drugu jedva jer je mlatila nogama. Nikola je počeo da je davi. Teško je disala. Povukao sam joj farmerke i glatko su skliznule niz noge. Ponovo je vrisnula, ali ovog puta je vrištala bez prestanka. Nikola joj je u međuvremenu pustio vrat. Tako je vrištanje postajalo jače, a mi smo istinski uživalo u njenim kricima. Disonantnost zapomažućeg glasa, koji se gubi u jecajima.“
Kenan: „Zašto vas je njeno vrištanje baš toliko fasciniralo?“
Mirza: „Na početku, dok smo još bili nježni, stalno je pričala. Neuspješno je pokušavala da nas odgovori. Izvinjavala se što uopšte postoji. Nakon što smo krenuli sa jačim udarcima, sve je manje pričala, a sve više vrištala. Smislene rečenice pretvarale su se u spektar bolnih zvukova. Ličila je na nemoćnu životinjicu. Hrčak zaglavljen u točku. To nam se dopadalo. Svaki novi krik i eho tupog udarca u stomak nudili su nam dodatni osećaj kontrole. Potvrdu surove moći.“
Kenan: „A jeste li je svi jednako tukli? Da li je bilo nezainteresovanih? Da li je makar jedan od vas pomislio da radite nešto pogrešno?“
Mirza: Nismo je svi jednako udarali. Tarik nas je bodrio, mada je nije toliko tukao. On nam je bio moralna podrška. Ivan, Nikola i ja smo je stalno nabijali, čupali i davili. Nihad i Marko, oni su p*****ce. Uživali su gledajući nas ostale, ponekad bi je udarili ali ništa naročito. Što se pojma krivice tiče, on ne postoji. Mi smo samo zadovoljavali pravdu. Njena kvazidobrota nikad nije ni prepoznata, a kamoli kažnjena. Morao je neko da sprovede pravdu.“
Kenan: „Dobro, idemo dalje. I kako je sve završilo?“
Mirza: „Ništa ostala je samo u gaćama. Pokušavala je da skupi noge, ali Tarik i Nikola su je držali. Briznula je u plač. Više nije ni vrištala. Kao da se prepustila. Držao sam njene farmerke u rukama, ustao sam i krenuo ka vratima, kako bih izbacio farmerke na hodnik. Ispostavilo se da je profesor bio u ženskoj svlačionici. Nešto je pričao oko turnira u odbojci. Valjda kako su farmerke udarile o pod, on je to čuo. Krenuo je ka našoj svlačionici da provjeri šta se dešava. Otvorio je vrata i ugledao nas kako je kažnjavamo.“
Kenan:„I kako je tada reagovao?“
Mirza: „Odmah je počeo da se dere: 'Šta to radite! Šta je sa vamaaaaaaa! Ostavite curu na miru!' Sklonili smo se od nje, a njega smo nekako čudno gledali. Sve je stalo. Kraj. Trebala nam je još samo odjavna špica.“
Kenanov izvještaj:
„Uvažene kolege želio bih da započnem izlaganje kratkim osvrtom na pojmove koje nazivamo vrijednosti i kvalitet.
Stvorena je izopačena vrijendosna skala. Količina je osnovna mjerna jedinica za rasuđivanje o ljudima. Jednako nagrađujemo i lažnu dobrotu i iskreno, nepatvoreno zlo. Dva socijalna elementa koji se u svojoj suštini svode na isto. Sitnodušnim spletkama izvedenim od strane režimskih glodara, sistem koji bi trebao da potpomogne i podrži porodicu, kao po slavnoj definiciji, osnovnu ćeliju društva, urušen je do nivoa nepopravljivosti. Ne vjerovati sistemu i nije toliko pogrešno, kolika je greška nemati povjerenja u sopstvenu porodicu. Vaš, lični mikrosistem. Svaki napor nekolicine časnih profesionalaca, sistematski svedenih na statističku grešku, javno je, a i privatno ojađen, a sve u nastojanju da više nikada i ne pomisle da učine nešto korisno. Slučaj Mirze i njegovih prijatelja je još jedan u nizu slučajeva koji pokazuju, ne samo da smo zakazali, već da nas uopšte nema. Ne postojimo u onom kapacitetu u kojem društvo vapi za nama.
Drage kolege, naredni put kada me budu pitali šta radim i čime se bavim, ja ću sa sigurnošću odgovoriti da ne radim ništa. Vrtim se poput hrčka u točku i onako usputno, eto tek toliko – recikliram decenijama stare radne prakse. Iznimke ne poznajem. Inovacije odbijam.
Fabrikovane činjenice, polulažnr istine i poluistinite laži podmeću se kao ustaljene norme, čije je fanatično praćenje formula opstajanja. Ja hodim okruglom Zemljom, a vi mi govorite da je ravna. Ako je ja ne poravnam sam za sebe, neko drugi će to učiniti umjesto mene.
Nasilje nije kiša, da se pojavi i nestane preko noći. Ne možemo ga posmatrati poput kratkotrajne i brzoprolazne nepogode. Korijeni devijantnog ponašanja kod mladih osoba mnogo su dublji. Truljenje društvenih institucija jedan je od faktora koji potpomažu razvoj nasilja i ova činjenica nam nije nepoznata. Ono što treba istaći jeste da osipanje kvaliteta društva zdušno koristimo. Ponekad nesvijesno, ali što je još gore – uglavnom svijesno.
Mirza se ne krije iza svojih postupaka, čak šta više, ponosan je na sve što je učinio. U toku našeg razgovora, bilo je nemoguće ne primjetiti nivo elokventnosti, znanja i nepokolebljive usredsređenosti na cilj. Potpuno svijesno je činio sve, odajući osjećaj zadovoljstva i enormnu količinu strasti sa kojom je pristupio mučenju ili koristeći se njegovim supstitucijama: kažnajvanju i testiranju.
Posmatarmo li slučaj o kojem trenutno govorimo odvojeno od opšte, rastuće tendencije ka upotrebi nasilja, lako je izdvojiti tri okidača, koji motivišu nasilnika:
1) Nepovjernje prema institucijama ili nadležnim (odgovornim licima), što dovodi do potrebe da se zadovolji određena, lično odabrana pravda.
2) Traume iz djetinjstva (nasljedni odgovor nasiljem na nezadovoljstvo).
3) Stvaranje ili podizanje osjećaja sopstvene vrijednosti i sigurnosti.
Prilikom ispoljavnja samog nasilja očiti su primjeri reprodukcije ranije viđenih praksi nasilništva, ali i metoda viđenih posredstvom medija. Teško je odrediti može li se Mirza smatrati u potpunosti psihički stabilnom osobom. Nakon detaljne obrade preporučujem da se Mirza uvede u program psihijatrijskog liječenja, uz pomno posmatranje dvije kontrastne osobine:
1) Priznavanje počinjeg bez potpunog razumijevnja posljedica, ali i bez odbijanja odgovornosti.
2) Preciznost opisa i iznimna, preciznije zastrašujuća kreativnost prilikom ispoljavanja nasilja.
Zaključujem da se Mirza uz adekvatno i aktivno liječenje, prevashodno terapijom razgovorom, može povratiti u okvire društveno prihvatljivih normi ponašanja. Mjere kaznene odgovornosti, kao i procjenu njihovog dejstva ostaviti na obradu i primjenu za to nadležnim organima.
Kenan: „ Kaži mi još samo za kraj, u kakvom si odnosu bio sa Ajnom? Koliko dobro si je poznavao?
Mirza: Pa ona mi je sestra. Rođena.
Žitije ostataka životarenja:
Kenan (psiholog): Nakon diplomiranja dobio je stalno zaposlenje u Centru za socijalni rad. Radio je šest godina, sve dok nivo njegove profesionalnosti nije počeo da se kosi sa nasušnim normama poltronstva. Radna knjižica mu je vraćena nakon što je odbio da prepravi izvještaj o jednom od mnogobrojnih slučajeva nasilja u porodici. I ovog puta lokalni kabadahija bio je jači od sistema. Modrice na rukama i licima ćerke i supruge predsjednika gradske skupštine bile su jače od radne etike i zere ljudske savjesti. Godine pravne oglušenosti i slaba medijska podrška natjerale su Kenana da odustane. Postao je još jedan od onih sa diplomom, koji uzaludno čame na birou. Nije ga iznemadilo. Ipak, Austrija mu je pružila ruku spasa. Sada je konobar u Tirolu.
Mirza:
Nakon po praviku traljavog reodgojnog procesa smještem je u kazneno – popravni dom. Rezidencija obdarena oronulom fasadom i rupičastim krovom, posađena na obroncima grada. Većinu vremena provodio je usavršavajući staklarski zanat. U pauzama se tukao ili je biježao iz doma. Nakon punoljetstva i pozitivnog izvještaja o zadovoljavajućim promjenama uočenim u ponašanju štićenika Mirze K. koje nam daju za pravo da smatramo kako je, sada već punoljetno lice spremno za potpunu integraciju u društvenu zajednicu, utvrđujemo kako boravak ovog lica u kazneno – popravnom domu više nije neophodan – Mirza K . je pušten.
Još u samom domu je produvao. Top za topom, krug po krug, pa tako ni nos nije ostao uskraćen. Svrab u nozdrvama postao je neizdrživ. Nakon izlaska iz doma narkotička putovanja finansirao je lakim kriminalom. Za početak nane i bakice, a potom ansambl meza koje imaju bravu ili naravno staklo. Auta, stanovi, kiosci – nastavite niz. Ipak, nije bio nezaustavljiv. Krađa službene Škode na parkingu ministarstva finansija koštala ga je robije. Kaznu od pet godina zatvora provodi svirajući sonate iza rešetaka.
Ramiza – Mirzina i Ajnina majka.
Naborana žena u predpenzijskim godinama umilnog nadimka Seka. Nikada se nije oporavila od rušenja njenog cijeloživotnog projekta. Spakovala je jedan kofer, naramak sendviča posebne vrste (onih za puta) te se uz kartu u jednom smjeru otisnula put zapada, preciznije u Hamburg. Sa sobom je povela i dvije drugarice, tugu i sramotu. Za razliku od ostalih one je nikada nisu napuštale. Zaposlila se kao sobarica u hotelu jednog od mnogbrojnih rajhovskih Albanaca. Kolegama je govrila kako nema djece.
- Und der Ehemann?
- Mein Mann starb nach einem Autounfall.
Umrla je u 62. godini. Već dobrano ohlađenu našle su je pravovremeno brižne komšije. Nije više mogla da plaća porez, a ni da glasa, tako da nisu znali šta će sa njom. Kremirana je o trošku skupštine stanara. Taj dug joj nikad nisu halalili.
Sakib (otac) i Ajna (žrtva):
Sakib – nezadovoljni uposlenik željeznice i hobistički ljubitelj alkohola. Čovjek koji se nije pronašao u ulozi oca, već je ta uloga pronašla njega. Nespreman da sasluša, a uz to i nesposoban da pomogne, utvrdio je kako su batine najefikasnija pedagoška metoda. Naročito kada su pojačane dejstvom alkohola. Tada je njihov učinak mnogostruko veći.
Ajna – žrtva bez spasioca. Po završetku tromjesečnog liječenja na psihijatrijskoj klinici vraćena je kući. Tako su ona i otac ostali sami. Jednako sami sa sobom, kao i jedno sa drugim. Svaka mrvica Ajnine sreće ostala je obavijena traumama. Slike u glavi nikada nisu isparile. Od ambiciozne, mlade djevojke ostala je samo prašina. Nastavila je redovno da dolazi na razgovore u Centar, sve do jednog, sasvim običnog utorka. Nakon policijskog uviđaja pronađena je u dnevnom boravku porodične kuće, okačena na luster. Nekoliko prostorija dalje, u kupatilu, pronašli su i Sakiba. Prostrijelna rana u predijelu glave. Ko je čija žrtva u ovom slučaju nikada nije utvrđeno.
Sistem je infantilan, nije rođen takav, tako je odgojen. Obaveze nisu prihavćene, potrebe nisu prepoznate, a žrtve se same sabiraju, tačnije množe.
Žrtva je žrtva, ali je i nasilnik žrtva svoje vrste. Žrtvu žrtvom čini nasilnik, a nasilnika žrtvom čini sistem. Čovjek? Nepoznanica.
Sakib,Ramiza,Ajna i Mirza, svi oni su htjeli sreću. Da li je ona htjela njih?