Da bismo uopšte govorili o temi bulinga i mobinga u školi neophodno je da pokušamo dati odgovore na pitanja koja se tiču nasilja, izvora, uzroka, posljedica i mogućih rješenja.
Šta je nasilje i kako nastaje?
Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli. Nasilje je svaka ponovljena radnja koja ima za cilj da nekoga povrijedi ili ponizi. Nasilje nastaje ako nasilne oblike ponašanja tretiramo kao prihvatljive oblike ponašanja od strane pojedinaca i ukoliko izostane blagovremena i adekvatna reakcija autoriteta. Svako zanemarivanje nasilnih oblika ponašanja šalje poruku da je takvo ponašanje društveno prihvatljivo te direktno utiče na razvoj nasilja.
U kojim se oblicima nasilje pojavljuje u školi i oko nje, kako ga prepoznati?
Ako se osvrnemo na definiciju nasilja i uzrasnu kategoriju ne možemo sa sigurnošću tvrditi da postoji nasilje u osnovnim školama. Na osnovu pojedinačnih slučajeva eskalacije sukoba koji poprimaju oblik nasilja možemo pak govoriti o psihičkom, socijalnom i fizičkom nasilju kao najčešćim oblicima nasilja koji se pojavljuju u školi i oko nje.
Šta je cyber nasilje?
Cyber nasilje je zlostavljanje korištenjem digitalnih tehnologija. Može se manifestovati na društvenim mrežama, platformama za dopisivanje i igranje igrica i mobilnim telefonima. Riječ je o ponašanju koje se ponavlja s namjerom zastrašivanja, izazivanja bijesa ili sramoćenja onih koji su na meti. Zlostavljanje uživo i cyber nasilje se često mogu događati uporedo, dok cyber nasilje ostavlja digitalni trag - zapis koji se može pokazati korisnim i pružiti dokaze koji pomažu da se zlostavljanje zaustavi.
Ko provodi nasilje?
Ako bismo analizirali aktere nasilja mogli bismo slobodno reći da ne postoje parametri koji jasno definišu sve počinioce nasilja. Danas se uglavnom glasno i jasno komentariše nasilje među vršnjacima, nasilje počinjeno od strane djece i pojedinih roditelja. Međutim, uzmemo li u obzir definiciju nasilja i uzrast djece u osnovnoj školi postavlja se pitanje da li doista razumijemo razliku između nepoželjnih oblika ponašanja i nasilja.
Da li neko možda „hrani“ to nasilje i na koji način?
Stvara se dojam da svi punoljeti građani „hrane“ nasilje jer nijemo posmatraju i zatvaraju oči pred svim društvenim anomalijama i nasilnim oblicima ponašanja, uklapaju se u šablon i ne žele da talasaju, ne žele da se zamjere određenim pojedincima, ne žele da izlaze iz zone komfora i ugrožavaju svoj interes.
Gdje su roditelji u školi?
Prije nego li pokušam da dam odgovor na pitanje gdje su roditelji u školi osjećam potrebu da nam svima postavim neka od pitanja za razmišljanje. Da li smo suštinski odgovorili svojim zadacima i obavezama? Da li smo lektirna djela kvalitetno obrađivali? Da li nam je forma bila bitnija od suštine? Šta se desilo sa našim permanentnim stručnim usavršavanjem i jesmo li pali na ispitu obrazovanja za 21. vijek?
Bezbroj puta sam i samoj sebi postavljala takva i slična pitanja na koja nisam uspijevala dobiti odgovore pa sam odlučila da ih potražim u učionici. Baš zato ću iz ličnog iskustva i na osnovu rezultata istraživanja, kroz nastavu i vannastavne aktivnosti tokom svog radnog staža, ponuditi odgovore na pitanja u pogledu partnerstva roditelja i škole. Na početku ću se osvrnuti na djela Šukrije Pandže i njegove priče pune duše, ljubavi i nježnosti koje su nam nudile jasne poruke. Poruke koju su namijenjene svim uzrastima, kako bi nas podsjetile za što treba živjeti i što trebamo cijeniti u životu. Zar nam pjesnik nije dočarao moć i snagu tog malog, jednostavnog a tako važnog gesta koji može da usreći svako malo biće pa i nemoguće da pretvori u moguće. Bilo kako bilo, dočekasmo i to da u mnogim predjelima naše prekrasne domovine ni kosovi ne zvižduću više.
Roditelji su svugdje gdje su njihova djeca, u vrtićima, u igraonicama, tu u našim učionicama, školskim holovima, toaletima, školskim dvorištima. .. Dakle, tu su, sve vide i sve čuju. Sve vide i sve čuju očima i ušima svoje djece. Istina, neki nas i ne vide i ne čuju. Nemaju oni vremena za nas. Neki su odšetali do kafića, neki do kockarnice, neki možda do ljubavnice ili ljubavnika, i tako se izgubili u današnjem modernom svijetu blještavila i raskoša. Moj odgovor na pitanje gdje su roditelji otvara novu dilemu.
Šta to roditelji čuju i vide i kako reaguju?
Roditelji uglavnom čuju ono što im djeca prenesu kroz odgovore na pitanja od strane roditelja, a veoma često je to: Kako ti je danas bilo u školi? Šta ste radili? Jesi li zadovoljan/na? Da li te neko dirao? Šta je učiteljica rekla ili uradila po pitanju nečega? Veoma često dolazimo u situaciju kao da se igramo gluvih telefona sa roditeljima čak i kada u startu uspostavljamo partnerski odnos. Roditelji često ispoljavaju brigu i nezadovoljstvo čak i kada su u pitanju i neke beznačajne sitnice. Veoma često reaguju burno i nepromišljeno posmatrajući samo dobrobit i emocije svoga djeteta zaboravljajući, da djeca moraju naučiti mnogo toga kako bi svi u odjeljenju bili sretni i zadovoljni, da i drugi roditelji vole svoju djecu i isto to žele. Međutim, moramo znati da od naših pogleda, profesionalnog odnosa ka radu, kvalitetne komunikacije, strpljenja i razumijevanja u velikom obimu ovisi u kojem pravcu će da ide proces socijalizacije i pozitivna interakcija između djece, djece i učiteljice, učiteljice i roditelja i roditelja međusobno. Očito da smo se svi našli na jednoj velikoj raskrsnici punoj izazova bez signalizacije. Globalizacija, razvoj tehnologije, prohtjevi, težnja za lagodnim životom, nedostatak informatičke i informacijske pismenosti, odsustvo empatije i kvalitetne komunikacije su nas doveli do otuđenja čovjeka i narušenog povjerenja u svakom pogledu. Htjeli priznati ili ne pred nama je težak zadatak ali i obaveza da to povjerenje izgradimo. Stariji često zadržavaju stav da su pametniji od mladih i da više znaju. Ne žele da priznaju sebi da se okolnosti mijenjaju a u skladu stim i opseg znanja što ih dovodi do zablude i produbljuje generacijski jaz. Moramo shvatiti da samo spoj iskustva i znanja, međusobnog poštovanja, saradnje i uvažavanja može polučiti kvalitetne rezultate u svakom pogledu.
Pomažu li roditelji školi ili odmažu?
Polazak djeteta u školu uglavnom predstavlja prekretnicu u njegovom životu a samim tim i kod roditelja. Škola predstavlja most između partikularnih i univerzalnih normi ponašanja. U život djeteta ulaze nove osobe, novi tutori, nove obaveze, novi zahtjevi, nove naredbe, nove norme, nova okolina i mnoštvo vršnjaka nasuprot usamljenosti. Proces socijalizacije odvija se prvenstveno u okviru porodice, ali i u školi, lokalnoj zajednici, u samome društvu kao i globalnoj zajednici. Šlola predstavlja most između partikularnih i društvenih vrijednosti i obrazaca ponašanja. Globalizacija, koja je već odavno na sceni, upućuje na socijalizaciju kao proces koji traje cio život i ne ograničava se samo na kulturu jednog naroda ili jedno društvo. Strah se javlja i kod roditelja, neizvijesnost i zbunjenost dešavanjima iz prošlosti i u realnom okruženju roditelje često dovode u situaciju da nastupaju prezaštitnički što znatno usporava i otežava kvalitetan proces socijalizacije a samim tim i poučavanja. S druge strane, roditelji su spremni da učestvuju u svim akcijama koje pokreće škola pa ne možemo govoriti o ignorantskom odnosu roditelja, još uvijek imamo bar 80 % roditelja koji su spremni na saradnju i pružiti pomoć školi kako bi unaprijedili ishode vaspitno-obrazovnog procesa. Istina, imamo i 10 % roditelja koji zanemaruju obaveze i odgovornosti po pitanju praćenja i usmjeravanja izvršavanja domaćih obaveza djece ali ne otežavaju vaspitno-obrazovni proces. Takvi roditelji svoje postupke uglavnom opravdavaju nedostatkom vremena i borbom za egzistenciju. Imamo i 10 % roditelja koji uglavnom svoje odsustvo i zanemarivanje djeteta pravdaju nedostatkom vremena i poslovnim obavezama ali vješto pokušavaju odgovornost za eventualne teškoće i neprimjereno ponašanje djeteta u bilo kom pogledu prebaciti na druge. Bez obzira na raznolikost roditeljskog djelovanja moramo tražiti način da što kvalitetnije odgovorimo svim izazovima i radimo u najboljem interesu djeteta. Djeca nisu kriva a mi smo tu zbog djece i sve dok ostvarujemo dobru saradnju sa 80 % roditelja možemo uspješno odgovoriti svim izazovima i graditi kooperativna odjeljenja i drugarske odnose bez nasilja.
Pitaju li se premalo ili previše?
U kojoj mjeri se pitaju roditelji je još uvijek nepoznanica. Očito da bismo trebali provesti istraživanje po tom pitanju. Jedno je sigurno, Vijeće roditelja još uvijek funkcioniše formalno. Predstavnici Vijeća razreda prilično neozbiljno shvataju svoju ulogu, ne prisustvuju redovno sastancima, ne izvještavaju redovno svi predstavnike svojih odjeljenja, rijetki aktueliziraju neku temu i traže rješenja u svojim odjeljenjima, rijetki ispituju i osluškuju mišljenje svih roditelja i predstavljaju kvalitetnu sponu između roditelja i škole.
Je li njihova uloga precijenjena ili potcijenjena?
Da li je njihova uloga precijenjena ili potcijenja je delikatno pitanje. U mom slučaju njihova uloga je baš onakva kakva mislim da treba da bude. Roditelje uvažavam kao partnere neophodne za postizanje kvalitetnih ishoda po pitanju odgoja i obrazovanja njihovog djeteta. Detaljno sam im predstavila svoju metodologiju, ciljeve i zajedničke interese. Jasno im saopštila šta od njih očekujem i upoznala ih sa Zakonskim odredbama. Redovno ih izvještavam o aktivnostima tokom nastavnog procesa i djelujem savjetodavno. Na svakom roditeljskom sastanku imaju priliku da kroz upitnik i radionicu iznesu svoje stavove, ocjenjuju rad učiteljice, daju prijedloge i sugestije za unapređenje kvaliteta odgojno-obrazovnog procesa i ishoda poučavanja. U slučajevima zanemarivanja djeteta šaljem službeni poziv, dogovaram sastanak sa pedagogom, roditeljem i direktorom te vodim službene zabilješke.
Prepoznaje li zakon na zadovoljavajući način roditeljska prava?
Zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju je jasno definisao prava, obaveze i odgovornosti i učitelja, i djece i roditelja. Naravno, postoje i drugi Zakoni, Konvencije i podzakonski akti koji prepoznaju roditeljska prava. Ostaje samo otvoreno pitanje koliko se zakoni poštuju i ko se koga i zbog čega boji da bi se ispoštovali didaktički principi.
Kako se sudaraju ili preklapaju roditeljske i nastavničke kompetencije?
Ukoliko se osvrnemo na činjenicu da kompetencije roditelja i nastavnika za 21. vijek podrazumijevaju širok dijapazon djelovanja od učenja kako učiti, sposobnosti rješavanja problema, usvajanja novog znanja, razvijanja komunikacijskih vještina, umijeća u rješavanju problema, sposobnosti uvažavanja specifičnih zahtjeva različitih problemskih situacija, sposobnost timskog rada i kvalitetnog sučeljavanja mišljenja do informatičke pismenost, odgovornost prema školskim obavezama i kontrole odgovornog ponašanja prema sebi, drugima i prirodnoj i društvenoj sredini, otvaramo Pandorinu kutiju – koliko nas uopšte posjeduje te kompetencije? Dakle, roditeljske i nastavničke kompetencije se i sudaraju i preklapaju. Dragocijeno vrijeme se gubi na prebacivanje odgovornosti jednih na druge, međusobno optuživanje i narušavanje međuljudskih odnosa u svakom pogledu što dodatno usložnjava i onako dovoljno težak odgojno-obrazovni proces i razvoj zdrave ličnosti djeteta. Savremeno društvo, savremena porodica i tradicionalan odgoj i obrazovanje, kakav apsurd. Nikako da shvatimo da je didaktički trougao davno prevaziđen a broj faktora koji utiču na ishode poučavanja i razvoja tih naivnih, neiskvarenih, zbunjenih, opterećenih i pogubljenih mladih bića prevazišao sva naša očekivanja.