Da sam ja – neko,
Ulice plesale bi oprane svakog jutra
Ulične svjetiljke bacale bi svjetlost na najskrovitija mjesta
Široke krošnje lipa pružale bi starim ljudima neophodan hlad
A sazvežđa blistavih zvijezda, spuštala bi svoje krake djeci niže
Da im je svaki željeni put bliže.
Da sam ja – neko,
Školu bi svi shvatali kao potrebnu nagradu
Pripremu za otvaranje prvih važnih velikih vrata
prosvjetni radnici poštovali bi se
kao najbliža braća.
Zar i ti, kćeri Bruta, i sine, Brute moj,
Bacaš papiriće mimo korpi
Gaziš travu koja treba da raste
Bacaš opuške kad niko ne gleda
I smatraš da za tvoje postupke niko ne zna?
Bačeni papir kroz prozor taj
Buđenje svakog dana u pola dva
Slušanje muzike uz pijanstva ta
Izbrisali bi ih sve za svja
Pokretanjem jedne poluge vremeplova u budućnost
Samo da znaš, ono što sad znam i ja.
Kad ugledaš zeleno svjetlo kao znak za polazak
Znam da ni ti ne znaš, kao što ne znadoh nekad ni ja, kojim pravim putem poći
Jer jedan put počne da se račva na dvije staze
I kojim god putem konačno da pođeš
Trnje je svuda i polomljeno granje
I čini se da nijedna staza nije za tebe
Previše prepreka se ispriječi da se na čisto stane.
Pitaš se noćima budan kuda tvoj život vodi
I da li je samo jedan pravi put taj
I ne znaš da nikad ne treba da pomisliš
Na buling, mobing, i ikakav loš trening uma,
I šta god da uradiš
Važno je ostati čist, lijep i nasmijan
A ne grub, krut i nasilan,
Jer samo tako napravićeš od života bilo gdje - raj.
Zastaneš tako, tužan, usamljen i sam,
Jer ovaj grad nema štošta za ponuditi
Majke i očevi prigušeno brišu suze
Starima sa prvom sijedom vlasi već odavno je izostao smeh
Avaj, još jedno drvo nestalo je iz nekoć zelenog grada,
Još jedna suza prolila se iz oka siromaha!
Podigni uplakane oči, krupnooka,
Ispravi mlado tijelo, ponosu moj,
Odvažno pruži taj korak, prvi, pa još po jedan - dva,
Obraduj majku dobrim izborom društva
Uveseli oca poštenim sticanjem zarade
Ne slijedi loše, i ne biraj zle
Svojim putem odvažno hodi jer ni jedan drugi nije tvoj.
Kad ti je potrebna samoća, budi sam
Kad želiš da riječi pošteno zboriš, progovori tad
Ne živi život jednim dijelom svoga tijela
Ne voli one koji ljube do pola
Ne sanjaj snove koji neće postati java
Jer ti si čudo svog grada
Savršena cjelina u svojoj nesavršenosti
koja treba da živi život
a ne budan da ga prespava.
Sad je kucnuo čas
da sačuvaš ti svoj grad
Od lupeži, ološa, nasilnika, ulizica i kukavica
koji ne mogu bez vas
ali ti moraš bez njih vođen glavom i srcem
Da bi mogao jednog dana konačno da se smiriš
I kad god sa nekog puta vraćaš se u svoj grad
Da osjetiš radost, ljepotu i čar.
Ustaj, diko ovog grada,
Odapni strijele u prave mete,
Ne čekaj da te budi majka,
Izbaci zagađen vazduh iz svojih pluća
Neka tvoja ispravna djela budu za bolje svima danas
Skloni mrenu i sjenu sa svojih očiju
Skini okove sa bijelih krila na tijelu
Biraj svjetlost za novo jutro i novo sjutra
Jer ćeš se promjenom zvati
I stiglo je vrijeme promjena.
Da sam ja – ta, da sam ja – ti,
Nas bi sve oslovljavali uvaženo sa ‘vi’,
Stoga, pusti taj vrisak već jednom iz sveg glasa,
Dovoljno dugo su ti zapušena usta
I vrisni svoj glas za naš grad,
Za svoje jedino jedno – jedinstveno JA!