Sedmi smo razred. Još koji minut i kraj je četvrtog časa. Kad zazvoni, kupim polako knjigu, svesku i pernicu u torbu, ne zato što sam pedantna, već da dobijem na vremenu. Sljedeća dva časa je likovno. Omotam veliki crveno-crni šal oko vrata, koji mi visi sa obje strane, do koljena. Uzela sam ga od brata, i ne pitajući ga. Ne bi mi dao! Idem stepenicama, noseći u jednoj ruci torbu, u drugoj blok za crtanje. Idem polako između ostalih učenika ka kabinetu za crtanje.
Odjednom budem povučena unazad. Ne mogu da održim ravnotežu i padam sa stvarima. Osjećam da neko steže šal oko mog vrata. Zavratim glavu i instiktivno se hvatam za šal da ga olabavim, jer ne mogu da dišem. Ešef je iznad mene i cereka se.
- Pusti me – hroptim, koprcajući se.
On još više steže. Borim se za dah. Čupam šal, grebući se noktima po vratu. Crveni kolutići su mi pred očima. Vidim da se djeca smiju. Bodre ga!
Zvono dođe kao spas.
- Sad ću te reći nastavniku – padajući, promuklo mu kažem.
- Reci! – odgovori on izazivački.
Ulazim u kabinet zajedno sa nastavnikom.
- Zašto ti nisi na mjestu – upita on?
- Nastavniče, Ešef me davio šalom i ...
- Hajde, sjedi na mjesto! Idemo djeco, danas slobodna tema.
Sjedoh u treću klupu do zida. Sama.
- E, za ovo tužakanje češ još dobiti – dobaci Ešef.
Crtala sam dok su suze razlijevale moj crtež. Bila sam sebi tako jadna i očajna, dok su me te misli još više gušile. Vrat me bolio i pržio od ogrebotina.
Zašto je to radio - pitala sam se? Nisam znala razlog. Jednostavno je imao potrebu da me gnjavi. Kad se završila nastava, opet mi se nacerio. Tad sam mu rekla:
- Vidjet ćeš sutra kad dođe moj brat! – i dala se u trk.
Bila sam jako brza u trčanju i brzo stigoh kući. Taman, brat izlazi iz kuće. Ja, bez daha stajem pred njega i govorim zadihano:
- Bato, bato... Ešef me davio šalom...
- Sigurno si ga izazivala! I daj taj šal! Ubih se tražeći ga po kući.
Uze šal i ode. Gledam za njim. Bio je stariji od mene sedam godina.
- Nisam! – viknem i lupim nogom. Nije me čuo.
- Kako tako – pitam se? Almi je jedan dječak opsovao oca i sutra je njen brat došao i povukao tog dječaka za uho. A, još je njen brat bio mlađi od mog.
Nisam ništa govorila ni majci, ni ocu. Ako je brat tako mislio, šta bi tek oni rekli. Ostalo je još dva mjeseca do raspusta. Nastavilo se i dalje bockanje, bježanje i skrivanje, sve do pred sam kraj godine. Uvijek sam bila kampanjac, ali za predmete koje sam voljela, bila sam predobra.
Dobijem referat iz istorije o Napoleonu. Obradila sam njegovu biografiju koristeći knjigu koja je tada bila kao današnji Google. Nastavnica me pita odakle mi neki podaci. Objasnim joj da je iz bratove knjige koju je dobio u biblioteci kao najredovniji čitalac i zove se Ilustrovana povijest svijeta. Petica kao kuća. Ja presretna. Neočekivano me nahvali.
Ali, ... od kud da ja, prosječni učenik dobijem tolike pohvale i to od razredne. Dječija ljubomora je čudo. Dječija zloba još veća. Okidač, da krenu salve uvreda od strane djevojčica. Ešef je prestao, a djevojčice su nastavile verbalno da me ponižavaju.
U kabinetu biologije i hemije, njih pet se dosjete, da počnu da daju nadimke. Trudim se biti nevidljiva. Ali, njihovom oštrom oku ništa nije prošlo nezapaženo. Nadimci su se redali.
- Kako ćemo Maidi dati – pitale su se? Skupile su glave jedna uz drugu, šaputale.
- Kako se ono njen otac zove...ček,... zvat ćemo je mamutica.
- Otac Mamut, a ona mamutica.
Bilo me je stid. Kako ih zaustaviti da mi makar oca ne vrijeđaju. Izazivački su vikale:
- Mamut, mamut,...
- Moj tata se zove Mahmut! Mahmut!
Opet su šaptale i jedna ciknu – čim izađe iz škole! Znala sam da se moram opet dati u trk na prvi ton zvona. Kao oprugom izbačena, mahnito sam izletila iz učionice. Na svu sreću, čistačica je držala sporedna vrata škole otškrinuta. Provukla sam se kao jegulja kroz vrata, i trčeći travnjakom, preskočila nisku ogradu i dala se u bijeg. Trčala sam kao da me progoni čopor vukova. Njih pet je zaostalo za mnom. Htjele su da me istuku. Zašto i s kojim ciljem, nije mi bilo jasno? Pa ni sad dok pišem.
Poslije tog vikenda, opet na času biologije, dali su mi konačno nadimak - Veca Vještica. Bolilo me, ali sam stojički krila. Bježanje poslije zadnjeg časa je postalo rutina. Rijetko kad me je ko mogao stići. Nisu uspjele nikad biti sve zajedno protiv mene.
Ide ljetni raspust. Hvala Bogu na raspustu! Zaboravit će do septembra. Nadala sam se. Imala sam drugarice u ulici i predala se vremenu koje nadolazi, ne sluteći promjene koje će nastati.
Odjednom su se pojavile bubuljice na licu. Činilo mi se da sazrijevaju preko noći. Po dvije, tri na jednom mjestu. Mama mi je dala neki puder, ali nije pomagao. Pipkajući, samo sam ih iritirala, a one su pucale i pravile kraste po mom licu. Kosa se mastila preko noći. Ošišala sam se. Razdeljak se sam dijelio po sredini glave i bio je grozan. Šiške još gore. Bila sam bespomoćna.
Dođe i osmi razred. Prvi dan.
- Vecoo, vješticee – nisam ni zakoračila kako treba u školsko dvorište. Njih pet: Fikreta, Alma, Sanja, Džana, Mevlida– sjedile su na zidiću i zvale. Pravila sam se da ih ne čujem.
Sa Sabahetom, ne znam ni sama kako, zbližim se i započesmo jednogodišnje prijateljstvo. Zašto me ona nije vrijeđala, pitala sam se nekad? Ali, eto nije!
Svaki dan su me nazivali Vecom vješticom. Rugali se mom licu, moja odjeća im je bila smiješna. Davali mi na znanje da sam ružna, neugledna i usađivali su to u mene konstantno. Na kraju sam to i prihvatila i pomirila sam se s tim. Mami nisam govorila ništa. Bilo me je stid. Doduše, pitala sam je s vremena na vrijeme:
- Mama, jesam li ja lijepa?
- Jašta si,... ko kad si moja! – odgovarala bi.
Nije me zadovoljio odgovor. Zašto je dodala “ ko kad si moja“? Zašto jednostavno ne kaže da sam lijepa? Bez dodatka.
U školi sam počela slabo učiti. Sav moj svijet se pretvorio u ogledalo. Znala sam stojati pred ogledalom satima. Plakala bi i molila Boga da samo jedan dan budem lijepa i da onda umrem. Jedne noći sam legla i razgovarala sa Bogom.
- Bože, ako te opsujem tri puta, hoćeš li me ubiti? Sklopim ruke i zamolim iz srca: molim te, Bože.
Zažmirim i opsujem ga. U mislima se rastajem sa životom. Opsujem ga drugi put nakon kratke stanke. Otvorim oči, ali se ništa ne događa. Suze mi teku. Nije se lako rastati sa životom. Žao mi mene, ali ne mogu više. Vratim se na svoju misiju da umrem.
- E, Bože to je to – stisnem zube i opsujem treći put.
Čekam dugo u noć. Ništa!
Ujutro me mama budi. Otvorim jedva oči, skorenih kapaka od slanih suza. Ni Bog nije na mojoj strani - pomislim.
Veca vještica sam bila čitav osmi razred. Predah sam imala samo vikendom i na zimskom raspustu. Pred kraj školske godine pritisli su nas sa ispitivanjima i kontrolnim. Ja sam se već oprostila od medicinske škole, jer nisam imala ni približan uspjeh za tu školu. Toliko sam željela da budem medicinska sestra. Ne doktor, već sestra koja će pomagati, njegovati bolesnike.
Počela sam čitati. Sve ljubavne romane, sve knjige... bježala sam od stvarnosti, dok se za mnom vukao kao plašt, nadimak Veca vještica.
Maj je. Stojim ispred kabineta matematike, kad prilazi mi Željko iz razreda i kaže:
- Jesi danas lijepa. I kosa – hvata me za kraj kose, malo je podigne i pusti. Gledamo se, a ja tražim u njegovim očima trag zlobe i nadimak.
Nailaze ostali , on spusti ruku i ulazimo u razred. Bilo je nestvarno. Kao u romanima. Crvena u licu, ukočena, ulazim. Ovo mi je bilo gore, nego cijela godina bježanja.
Vraćajući se kući Sanja mi govori:
- Hej, Veco... znaš, ja ću se početi drogirati i umrijet ću mlada. Nikad neću ostariti.
Gledam u nju. Čula sam za drogu, ali ne znam baš puno o njoj. I ne razumijem, zašto to baš meni govori.
- Hajde Veco vještice, sad ćao – pređe ona ulicu.
- Ćao, Pindo grašak – kažem, kako sam je nekad u žestokim okršajima zvala.
Idući dalje, pokušavam vratiti onaj čarobni trenutak ispred kabineta, ali mi je on sad tako nestvaran i sve mislim da ja to nisam dobro razumjela.
Pred kućom čika Muhamed.
- Ma vidi ti moje Maide! Ma kako se ona samo iz ružnog pačeta pretvorila u lijepog labuda.
- Šta je ovo danas? - došlo mi da se uštinem do krvi da se probudim.
Izađe mama, i nastavi razgovor s njim, a ja trk u svoju sobu. Stanem pred ogledalo. Ne vidim ništa. Nikakve drastične promjene. Lice doduše dosta čišće, kosa svjetlo smeđa, sa jednim svjetlijim pramenom. Ja, kao ja!?
Kraj godine, matura i napokon, zbogom nadimku, Veco vještice.
Upisali su me u saobraćajnu školu. A, šta i za očekivati poslije moje katastrofalne greške. Bilo mi je sve jedno. Bar sam se riješila onih budala, mislila sam, sve dok nisam ušla u srednjoškolsko dvorište. Odmah mi pade pogled na Željka i Mladena.
- E, Bože ovo stvarno nije fer. Ko će izdržati još četri godine Vece vještice.
Ali, gle čuda. Ni jedan, baš nikad nije spomenuo moj nadimak. Era srednjoškolca počela je punom snagom. Neki dječak iz trećeg razreda, stalno je dolazio da me vidi, ali vođena iskustvom, tako sam ga drsko odbila da bi mi pozavidjeli i oni iz osnovne škole. Poslije mnogo godina, sretnemo se i on mi prizna kako se na prvu zaljubio u mene.
- Hej, a ja mislila ti mene zezaš – smijali smo se.
Trebalo mi je vremena da steknem samopouzdanje. Da vjerujem u sebe. Da vjerujem drugima. Godinama poslije, ispričam i mami sve. Ona mi kaže:
- Pa što mi nisi rekla. Ja bi njih...
- A, šta mama? Samo bi bilo gore. To je prošlo. Jesam li sad lijepa?
- Jesi, naravno! Ko moja – kaže, a mene žacnu taj nastavak, ali ništa ne rekoh.
Jednom, radila sam kod nje po kući. Već sam bila i udata, kad ona, onako u svoj onoj mojoj žurbi da što prije završim, reče:
- Šćeri...
- Šta je sad, draga mama - rekoh otresito!?
- Jesi lijepa – i gleda me onim svojim tamnim očima.
Ja se ukopala sa kantom i krpom u rukama, onako rasčupana. Gledam u nju.
- ... jel, što sam tvoja – drhtavo pitam?
- Nije. Lijepa si – reče!
Ja brže bolje otrčim u kupatilo. Suze mi mute pogled. Zadnja zakrpa na moje srce je stavljena. Ne postoji biće na svijetu koje bi me više ubijedilo da sam išta drugo, nego lijepa. Prestala sam biti Veca vještica.