Uzavrelo u školama, među djecom. "Iskaču" nam slučajevi nasilja "kao iz paštete", o nasilništvu, i to baš u ustanovama koje treba da budu simbol mira, znanja: mir znanje i druženje, kao da iščezava.
Mir je narušen onog momenta, kada je zanemaren napad na nastavnika. Znanje, kada smo počeli iz predostrožnosti da poklanjamo ocijene. Druženje, kada je dječiju graju, igru, na odmorima, zamijenila strepnja za tu istu ocijenu. Dolazimo do zaključka da je ocijena, glavni krivac novonastale situacije.
Tu je korijen svega, još kad udružimo sa kompleksima i prevelikim ambicijama roditelja, dobijamo "prenosni problem", koji se širi poput zaraze i stvara nezdravu situaciju i u porodici i u školi.
Možda bi i ja bila u toj grupi, jer eto moja djeca krenuše u školu, pa krenuše i ocijene. Kao i svaki roditelj, a još i prosvjetni radnik, normalno je da želim dobre ocijene. I da se ne lažemo, krenula tom stranputicom, dok mi jednog dana, moja djevojčica nije postavila pitanje : "Zašto se ti nama ljutiš, kad dobijem manju ocijenu"? A još zanimljivije pitanje : "Zašto se mame hvale na kraju godine cijenama svoje djece"? Dijete 8g mi "upalilo lampicu", da tako kažem i moje misli su počele da idu drugim tokom. Tako dođoh do zaključka, da sve kreće od roditelja, poučena ličnim iskustvom. Hoću da kažem, da ne pišem ovo bez osnova, jer eto to tako neko misli. Roditeljski zahtjevi, da ne kažem kompleksi, razbijaju se po dječijim životima. Umjesto da pustimo da dijete bude svoje, da samo ide kroz školovanje, mi ne da namećemo, nego zahtijevamo.
Tako pojedini roditelji odu predaleko do napada na nastavnika, naročito eto u ovom periodu kad su ocijene zaključene. Šta je bilo sa tim roditeljima i djecom tokom godine, ne znamo. Usađuje se u djecu svašta. Od ambicija do bluda, zavisi od porodice. Tako da djeca drugarstvo ne neguju, nego takmičarski duh. Ako nije takmičenje ko će dobiti bolju ocijenu, ima i ono drugo takmičenje ko je glavna "faca" i ko je najjači. Zatim ko je najbogatiji, i da ne nabrajam leglo loših emocija i mjesta gdje nastaju. Koreni su jaki, veoma. Nažalost pokazatelj nam je Ribnikar, dokle može da se ide.
Prisutno je nasilje, nažalost negdje više, negdje manje. Uočavamo ga mi koji radimo u školama. Zavisi samo koja škola šta preduzima ili "stavlja pod tepih". Škola postaje mjesto rješavanja konflikata i stvaranja istih. Naravno nije svugdje tako, ali ako zanemarimo i u drugim tzv. mirnim školama može se dogoditi.
Sve to sagledavajući, škola gubi ono svoje osnovno. Sticanje znanja, stvaranje kreativnosti, stvaranje dobrih ljudi. Tako da je to kao da pišete pismeni sastav i promašite temu. Naravno, znamo kakva se ocijena dobija. No, u životu vam je to drugačije. Tada se dešavaju nasilja među djecom, nasilja dijete - nastavnik - roditelj.
U slučaju da jedna od navedenih "karika" ne funkcioniše, možemo očekivati loš ishod.
Gledano sa druge strane, roditelj nema vremena da se posveti djetetu, a traži određene rezultate. Nastavnik površno radi, ne prati emocije djeteta
Svi znamo da su nam djeca osjetljiva stavka i u svemu ovom ona su najmanje kriva. Sjetite se svako sebe, kad se kretalo u školu, pa prve ocijene, da ne nabrajam, sve to djete pošto je nezrelo shvata na svoj način
Tako da sve u svemu svi smo mi krivci osim djeteta.
I za kraj, konflikte treba prevazilaziti. Neuspjehe pretvarati u uspjehe. Pratiti emocije tuđe, dakle više empatije, tada ćemo biti bolji, a situacija zdravija. Ipak je ovo bolest, bar neka vrsta.