Teško da će taj klinac od dvanaest godina zaboraviti sve masnice koje su rasle po koži kao šljive i imale su upravo tu boju, a tek one koje su zašivene u duši, negdje duboko, u ponorima uspomena koje postoje samo da bi čovjeka progonile cijeli njegov život.
Znate, u današnjem svijetu je jako teško biti dobro odgojen bez da vas neko ne zadirkuje, uredno odjeven bez da vas probisvijeti ne komentarišu, i imati sve dobre ocjene je preteška misija, pogotovo kada znate da će vas kamenovati samo zato što u dnevniku kod vašeg imena stoje sve petice, a kod njih je taj raspon brojeva drukčiji: od jedan do dva. Upravo ovo mi se dogodilo. Vani noć, mjesec češlja tmine svojim sjajnim češljem, a ja na ogledalu gledam masnice, utisnute u dubine tkiva kao nekakve braunile koje dovode otok i do mozga. Odsjaj suza upija soba, pomalo liči na neku suicidnu komoru prepunu mraka i čuju se vrisci zbog kojih i đavoli napuštaju sjene.
Dođeš, postojiš, mrze te. To je nekakav prirodni poredak na Balkanu. Sad zamislite fabriku i one bučne željezne trake koje se kreću polako i proizvode raznorazne tvorevine. Na jednoj traci zamislite ljude bez snova, možda Vladimira i Estragona kako čekaju Godoa, obično odjeveni u neke trenerke koje nepropisno nose u školama, a koje inače izgledaju kao da su iz odjelka izgubljeno-nađeno, upareni sa kontrastiranim tenisicama obično drečavocrvene ili drečavoplave boje; imaju obrijane glave i utupljene mozgove. Njihova traka ide ka svjetlu, a na kraju tunela ih čeka rulja koja ih grli, voli: policija, direktori i nastavnici škola ih grle i ljube, dotiču svaku tačku njihovog tijela svojim srcem. S druge strane, zamislite traku koja se kreće unazad, ide čak tamo gdje se proizvodi samo željezo i na onim visokim temperaturama preko 1538°C prvo ispeče kožu onih koji imaju odlične ocjene u školi i primjerno vladanje. Na sebi nose neke košulje, kapute, sakoe, obično nešto što se ne uklapa u sisteme. Oni nemaju kraj tunela, već samo vatreni početak koji ih pali, topi, melje, drobi, a pucketanje kostiju slave oni drugi na kraju tunela.
I tako dođeš kući sav u nekim modricama, zdrobljenim kostima i čekaš neku pravdu s neba. Požalio si se razredniku, pa si išao do pedagoga. Pedagog ti je dao pepermint i rekao da će se sve to srediti samo od sebe. Otišao si kod direktora koji ti je pozvao roditelje, pa si i tu dobio batine jer te niko ne razumije. I tako si opet na početku, opet si ispred ogledala i gledaš svoje purpurne modrice na mjesečini. Drečiš, mijenjaš krvotok u sebi kao što oni mijenjaju tok tvoje fabričke trake. Neshvaćen si, ponižen, želiš da nestaneš. Uzimaš i onaj žilet i šalješ najboljem drugu kako si isparao vene jer si najbolji i najzgodniji i imaš najljepšu građu tijela među svima u školi (sad već rasteš i nemaš dvanaest, pa ti je i to dozvoljeno). A, oni te grde, mrze, pljuju, kamenuju. Ništa se kroz život ne mijenja, samo zli ljudi postaju zlobniji zato što su sve insitucije zakazale na svakom polju.
***
Narasla ti je i brada, nekako si naviknut na gledanje modrica u ogledalu, jer, škola te je naučila samo tome. Zaposlio si se u školi jer želiš da promijeniš neke stvari na bolje, sad ih možeš kazniti nekom lošom ocjenom ili ukorom ako ti probuše gume, razbiju šoferšajbu. Ali nećeš, jer tvoja traka je išla unazad i ti nećeš nikada postati kao oni. Nisi za džabe nosio majice dugih rukava čak i na ljetnih 40 stepeni kako bi prekrio ožiljke od žileta, a znaš da niko nije ni posumnjao jer nikoga nije ni briga za nečije tuđe živote. Pokrpat ćeš gume, zamijeniti šoferšajbu, ali nikada nećeš biti probisvijet – i to će biti tvoja glavna ozljeda tokom cijelog života koju nevidljivim žiletom obrisuješ po svojim venama. Dolaziš na čas i kreneš da ispituješ, opet niko ništa nije naučio. Pitaš ih na kojoj temperaturi se topi željezo, kažu ti na 32 stepena. Razočaran si u generaciju, ali tražiš neki izlaz, razgrćeš loše misli kao dim i tjeraš ih rukama oko sebe. Možda pomisle da nisi normalan jer mlataraš/laprdaš.
Daješ im jedinice. Jedan mali ustaje i govori ti da si peder. Mlati čakijom ispred, a u futroli na pojasu mu stoji pištolj, odgrće ga mankupski. Šutiš, pišeš dvojku, ali sljedeći put mućkaš kiseline ispod stola. Šta ćeš, život ti je ugrožen, a ono što si pričao sa direktorom o donošenju oružja na čas nije pilo vodu, već je direktor Magnum ili Revolver sveo na nivo pištolja na vodu.
Pije ti se voda, pa ranije završiš čas. Ključaš kabinet i malo skineš košulju da rane upiju kiseonika. Stavljaš i dezodorans jer si lijepo odgojen. Otvaraš Fejsbuk i gledaš kako na profilima objavljuju fotke u krimi-pozama, natežu lažne bicepse u trenerkama, Revolveri i Magnumi im se vide golim okom. Utišaš objave na 30 dana i šutiš i dalje. Napolju čuješ buku i gledaš kako šutiraju učenika koji je osvojio prvo mjesto na takmičenju iz tvog predmeta. Otvaraš prozor brzo, ali su već umakli.
Stvorio si lančanu reakciju, lančani sudar! Tebe niko nije slušao kad si bio žrtva nasilja, pa kad si pokušao da promijeniš stvari, opet te niko nije slušao i opet si na samom početku. Samo ti i tvoje modrice boje purpura i onaj mrak, ono ogledalo. Čamiš u tminama i pitaš se gdje si pogriješio. Stvaraš neke strategije, razmišljaš kako bi mogao popraviti generaciju. Sjetiš se svih rana i ožiljaka i možda pustiš suzu. Opet si zatočen u kutu, šutiraju ti glavu svojim drečavim tenisicama, onako kako su ih roditelji učili, a nastavnici podržavali. Nikog više ništa ne moliš jer tvoje je tijelo sada boje purpura, tvoja koža voli ljubičastu koja se odsijava u tvojim suzama.