Društvo je krivo. Rečenica koju najčešće čujemo kada se aktivira potraga za krivcem vršnjačkog nasilja. Društvo. Krivac je identifikovan ali se o njemu priča kao o apstraktnom, misterioznom monstrumu iz močvare i ne znamo kako da ga pobijedimo. Zaboravljena je činjenica da svako od nas, sa svojim ponašanjima i djelima kao i posljedicama tih djela čini mozaik koji se zove društvo. Zašto se zaboravlja? Jer krivica stavlja u pasivan položaj, a odgovornost zahtijeva akciju. Mnogo je lakše marinirati se u komforu pasivnosti nego preuzeti odgovornost i poduzeti konkretne korake u rješavanju problema.
Rečenica “Uvijek smo to radili ovako”, kao najveći neprijatelj napretka, rekla je Grejs Hoper, američka matematičarka, informatičarka i kontraadmiralka. Naš Balkan školski je primjer da je ova rečenica potka svih disfunkcionalnosti društva. Svjedoci smo lamenta nad batinom iz raja izbačenom i romantizacijama svih mogućih toksičnih ponašanja i obrazaca iz prošlosti. Zrno promjene, zrno novog ne nalazi plodno tlo da klija jer ne uspijevamo da nađemo balans između prošlosti i sadašnjosti u svrhu zdrave budućnosti, ne uspijevamo da izdvojimo pozitivne i efikasne metode odgoja iz prošlosti i udružimo ih sa sadašnjim saznanjima i dostignućima.
Pažnji prosječnog zagovarača fizičkog kažnjavanja djece izmiče činjenica da današnju djecu odgajaju upravo djeca mahom odrasla na batinama i na tome zahvalna što stanje čini još jezivijim.
Razgovor, uvažavanje dječijeg mišljenja i osjećanja, aktivno posmatranje i slušanje, ali i dosljednost u postavljanju granica može stvoriti samo povjerenje izneđu roditelja i djeteta, a nikako gubitak autoriteta. Ne postoji strahopoštovanje. Da li zaista i suštinski postoji poštovanje tamo gdje je u korijenu strah? Neka svako za sebe iskreno odgovori.
Ne postoji savršenstvo ni u čemu pa tako ni u roditeljstvu. Postoji samo konstantno i kontinuirano preispitivanje i učenje. Odluka da se eho generacijske traume završi sada i ovdje.
U prosvjetnom radniku, roditelji moraju naći saradnika i saveznika, te njihovo dejstvo mora biti sinergija. Svako dijete je jedan svijet i takav pristup zahtijeva. Individualan i ljudski, oslobođen uticaja ega i iluzorne superiornosti. Potrebno je stvoriti atmosferu u kojoj je svako dijete u svakom trenutku slobodno da izrazi svoje mišljenje bez straha od osude, ali i eventualne probleme sa saznanjem da će biti saslušano. Od brojki u dnevniku, mnogo je važnije da djeca koja uđu u učionicu iz nje izađu kao mladi ljudi koji znaju da regulišu svoj emocije, koji imaju razvijenu toleranciju na frustraciju, koji su empatični. Izvini. Hvala. Molim. Govore mnogo više od ocjena.
Veliki problemi se često mogu spriječiti nepuštanjem da naizgled mali problemi prođu ispod radara. Veliki problemi se uglavnom mogu riješiti postavljanjem jednostavnih pitanja.
Nasilje je manifestacija misli da određeno živo biće treba da bude povrijeđeno jer je drugačije, jer se nekome ne dopada, jer neko ne može da ga razumije. Da li zlostavljano dijete postaje odrasli nasilnik ili osoba podložna daljem trpljenju zavisi od višestrukih faktora.
Nedavno se u medijskom prostoru pojavila reklama koja traži da se u modu vrati igranje žmirke ispred zgrade i kulturni sadržaji. Ko da nam vrati navedeno? Oni koji misle da je ključ u tuđim rukama, neka povedu dijete u pozorište, neka zaigraju žmirke ispred zgrade. Vidjeće da je dozvoljeno. I naredni put kada osobama bez djece kažete da nemaju pravo glasa jer nemaju vlastitu djecu, sjetite se da su i oni dio društva koje je često okrivljeno za loša ponašanja. A svi mi, osvrnimo se pažljivije na ulici oko sebe, tamo sigurno sijaju oči kojima možemo biti dobar primjer. I zapamtite, svako dobro se računa.