Počelo je onda kada smo mi, nastavnici, prestali govoriti - odoh ja na posao, i umjesto toga govoriti - odoh ja u školu...
Vječiti đaci ostadosmo. Mali da bi pružili otpor.
Jedini veliki, odrasli je direktor/ica. Mi, ostali, silom smo utrpana djeca sklopljenog braka - direktor-ministarstvo.
Roditelji nisu zadovoljni djecom i kao u svakom disfunkcionalnom braku imaju potrebu boriti se autoritetom sile i prijetnje.
Borba nas, djece, za status miljenika je bespoštedna. Najbolje prolaze oni koji bez pogovora slušaju mamu i tatu, koji tužakaju nas ostalu djecu i koji su u pravilu loši učenici. Mama i tata su isto bili loši đaci ali mi, djeca, se trebamo praviti da to ne znamo ili ne vidimo.
Za razliku od drugih roditelja, naši roditelji se ljute ako mi djeca nešto bolje znamo. Odmah bivamo kažnjeni izolacijom ili nas mama ili tata stalno kontrolišu, špijuniranju ne bi li nam našli grešku i pokazali ko je glava kuće. Uglavnom, svako od nas djece ima problem da , koliko god se trudili, nikada im nismo dobri.
Kada nam u goste dođe rodbina, neka dalja, tada nastaje problem druge vrste. Od nas traže da se igramo sa njihovom djecom koja nas ne vole.
Istina, neki od moje braće i sestara isto ne vole rodbinu i njihovu djecu i često se ponašaju poput naših roditelja.
Dakle, Ti rođaci nam dovedu svoju djecu i traže od nas da ih učimo, usmjeravamo, otkrivamo njihove skrivene talente, traže od nas da od njihovog delikventnog djeteta napravimo junaka ,da povučene ohrabrimo a one bučne stišamo. Traže od nas da im u momentima tuge izmamimo osmijeh , a u trenutcima ljutnje izmamimo mir. Da ih naučimo da nagrada treba biti zaslužena a da je kazna opomena, a ne kao kod naših roditelja.
Teško nam je i ako bi se usudili da kažemo šta zaista mislimo a ako je rođak uticajan tuku nas oba roditelja.
Onda se mi moramo svima izvinjavati, ali i dalje se moramo i igrati sa djecom rođaka. Rođaci su najčešće ljuti kada nam u goste dođu, imaju kažu privatnih problema i puno rade. Mi, djeca, nemamo pravo nikada biti ljuti pa čak kad nam ti rođaci psuju, galame na nas, vrijeđaju nas i ponižavaju. Mama i tata neće da se miješaju u ovo, nego kažu ti si prvi počeo ili kažu trebaš razumjeti.
Najgore je kada djeca tih rođaka počnu isto to da rade. Mi uglavnom krijemo da nas i oni vrijeđaju, psuju, prijete nam i sva druga djeca nam se u lice smiju. Mene konkretno nikada braća i sestre nisu podržali, kažu, previše se praviš važna i nama ideš na živce. Mam i tata kažu, rođak je uvijek u pravu.
Jednom je čak i policija bila. Policajac kaže meni da šutim i u kraj da se sklanjam jer su ova rođačka djeca opasna. Kaže policajac i oni tako rade.
Jednom je došao tata iz ministarstva, mama je na mene bila ljuta a tata je rekao da, ukoliko budem talasala, da će me voda ugušiti i da on ima većih problema i da ni on nema vremena.
Mi djeca smo stalno u strahu i od roditelja i od rođaka i od njihove djece. Ja sam odlučila pobjeći od kuće, ne trebaju mi takvi roditelji kojima je kičma savijena toliko da samo mogu gledati u pod.
Ne želim nikada više ni rođake sresti, stalno se hvale da njihova djeca imaju sve petice a ne znaju da se ime piše velikim slovom.
Neću da se bojim više.