Nasilje je nažalost postalo dio našeg svakonevnog života. Bez obzira da li je upitanju bullying, mobing, cyber nasilje, fizičko ili psihičko nasilje, sve češće možemo čuti prisutnost nekog oblika nasilja u našoj državi i društvu.
Nažalost, tužniji je momenat kada zapravo shvatimo koliko ljudi i djece se povlači u sebe i nikome ne govori svoje probleme. Niko od nas ne može čuti tu bol koja je kao fosil okamenjena na njihovim srcima. Nekada se i sama pitam zašto je to tako? Tada mi kroz glavu prolaze bolna sjećanja iz riznice uspomena i shvatim da je ključan taj strah od osude.
Djeca, male duše s velikim očekivanjima, često kriju tuge koje rastu u sjenama. Vršnjačko nasilje, poput hladnog vjetra ostavlja ožiljke na duši mlađih. Riječi postaju mačevi, a pogledi postaju strelice koje ranjavaju duboko, ostavljajući iza sebe samoću i bol.
Kao dijete u osnovnoj školi sam se prvi put susrela s vršnjačkim nasiljem, zbog viška kilograma često sam bila ismijavana od strane pojedinih vršnjaka. Zaista kada sada pogledam na to sve shvatim koliko zapravo naši roditelji imaju uticaja na nas i koliko je važno da nas prvenstveno oni oblikuju kao najplemenitiji dragulj.
Početak tinejdžerskih godina (12,13) nosi sa sobom određene promjene na našim tijelima, ali do tada već i naviknete da ćete za svaku promijenu biti ismijani. Tužno je kada se kao nevino dijete osjećate da živite svoj život u kavezu, u strahu od osude i ismijavnja. Brojne promjene sam tada željela uraditi npr. frizura, nove hlače, probavanje različitih stilova, samo da bih se uklopila u kalup društva. Uz sve promijene uvijek bih ostala u bolnoj tišini i čekala školsko zvono koje je označavalo kraj tog školskog dana.
Prva asocijacija na koju pomislimo kada čujemo ,,Nasilje u školi“ je tuča i fizičko nasilje između vršnjaka, kao neko ko je prošao nasilje u školskim klupama, tvrdim da je mnogo manje fizičkog nasilja nego verbalnog. Međutim, nisu samo vršnjaci ti koji vrše nasilje. U osnovnoj školi koju sam pohađala svih 9 godina, nerijetko sam osjetila degradaciju i segregaciju učenika od strane pojedinih nastavnika. Nažalost mislim da organi vlasti nisu svjesni koliko zapravo prosvjetni kadar ima uticaj u oblikovanje nas kao osoba u najranijim fazama našeg života. Pošto se o segregaciji učenika na osnovu ko su njihovi roditelji i na kojim su pozicijama u društvu, ne priča dovoljno, dolazimo do činjenice da takvi prosvjetni radnici upravo zahvaljujući tim osobama imaju uzlaznu putanju u svojoj karijeri i tako nastaje začarani krug nepotizma. Uvijek razmišjam kako je to nešto što se radi nečujno i zataškano, te je zato društvo nijemo na to.
Iz ličnog iskustva bih rekla da određena vrsta roditelja ,,hrani“ i podstiče nasilje kod svoje djece, takvi roditelji ideliziraju svoje dijete i pokretačka snaga im je da niko nije bolji od njohovog djeteta. Ipak, kada dođe do nevolja u raju, idu na niske grane iskazivanja nasilja i mržnje, te tako u djecu sade sjeme jedne truhle voćke zvane ljubomora.
Uloga roditelja u suočavanju s nasiljem je ključna, ali često i kompleksna. Roditelji, traže put kroz labirinte tinejdžerskih patnji. Ali i oni su ponekad izgubljeni u olujama dječjih suza, u plamenu nesigurnosti i bolnih rastanaka.
Nastavnici i prosvjetni kadar bi nama kao učenicima trebali biti mentori uspjeha i uzori u našim dječačkim snovima. Ipak, vrlo često oni mogu biti ti koji će nama oduzeti krila mašte i kreativnosti.
Školski hodnici i klupe bi trebali biti mjesta gdje ćemo zajedno sa svojim vršnjacima osjećati se sigurno i veselo, a ne mjesta na kojima ćemo odbrojavati sate i minute do kraja. U tim hodnicima, gdje se snovi rađaju i nadanja plešu kao leptiri, djeca se bore s tihim borbama.
Nasilje se ne ogleda samo u očima i dlanovima, već u tišini koja progovara kroz osmijehe koji kriju više nego što otkrivaju. Ponekad su riječi koje ostaju neizgovorene jače od onih koje se čuju.
Statistike kao hladno ogledalo otkrivaju sve više mladih ljudi koji svoje posljednje korake prave prema nepoznatom. Godine 2019., u srcu Sarajeva, jedan mladi život se ugasio, zarobljen u mračnim mislima dugotrajnog psihičkog mučenja među vršnjacima.
U Banja Luci, druga priča, drugi gubitak nevine duše. Šesnaestogodišnji mladić, sanjar i borac, prekinuo je svoj put pod pritiskom godina fizičkog nasilja. Njegova priča, kao i mnoge druge, podsjeća nas na krhkost mladosti i gorčinu nespremnosti društva da se suprotstavi ovom problemu.
Slučajevi nasilja, nažalost i gubitaka, nisu statistika već generalni problem našeg društva. Svaki pojedinac sigurno misli da je njegov glas suviše malen za promjene, ali kada bi svaka osoba skupila hrabrost i snagu, došlo bi do značajne promjene. Prva promjena treba početi na najsigurnijem mjestu svakog čovjeka, svome domu. Roditelji trebaju više razgovarati sa djecom o takvim temama, ali na prijateljski način da ne bi takli njihov ožiljak. Djeca ne bi trebala vidjeti prijatelja samo u svojim roditeljima, već i u prosvjetnim radnicima i stručnom kadru te škole. Djeca dio svog dana provode u školskim klupama i sigurnost je nešto što bi svaki učenik trebao imati. Na mladim ljudima ostaje ovaj svijet i da bi spriječili daljnje ratove i loše stvari koji su dio današnjice. Edukacija o takvim stvarima je veoma važna za promjenu ovog problema, svi mi se moramo suočiti s problemom, tako da svaki glas postane jednina.
Za svaku osobu to je jedan bolan proces koji kao da skida svakim danom sve veći komad naših krila u maštovitome svijetu, ali iz svega toga zaista možemo izaći s najboljom poukom. Da li nam uopšte treba biti cilj ukolpiti se u kalup takvog društva? Ljudi čiji je dan ispunjen ako se neko zbog nih osjeća loše, nikada ne bi trebali biti šablon našeg ponašanja.
Kako bi se prevencija i intervencija efikasno provodile, ključno je uspostaviti sigurno okruženje u školama gdje se svaki oblik nasilja osuđuje i gdje se potiče kultura poštovanja i solidarnosti. Edukacija učenika, roditelja i nastavnika o važnosti tolerancije, različitosti i međuljudskih odnosa može biti ključna u prevenciji vršnjačkog nasilja.
Pored toga, važno je osnažiti žrtve vršnjačkog nasilja pružanjem podrške i osjećaja sigurnosti. Mreža podrške koja uključuje školsko osoblje, roditelje i stručnjake može pomoći žrtvama da se nose s traumom i da se osnaže kako bi se suprotstavile nasilju.
Samo uz međusobno razumijevanje, podršku i posvećenost možemo stvoriti školsko okruženje u kojem svako dijete može rasti i razvijati se bez straha od nasilja.