Nakon zvukova limene glazbe koji su dopirali s ulica grada, na prvomajsko sunčano jutro, puno jači zvuk probio se prostorijom. Očekujući informacije od prijatelja o zadnjim pripremama za praznično druženje, neočekivano je s ekrana mobitela iskočilo ime ravnateljice škole u kojoj sam zaposlena kao učiteljica razredne nastave. Iznenađena, jer njoj posao nije na prvome mjestu ni radnim danima, a kamoli praznicima. Dojam temeljen na okrutnoj višegodišnjoj realnosti nije me iznevjerio. Posao joj, dakako, ni ovog puta nije bio na prvome mjestu. Pisalo je: "Postovana kolegice,pri saznanju da s nama idete u Crnu Goru 10 putnika hoce da otkaze izlet.Zao mi je al necete moci ici.Ako otkazu nema ni izleta,pozz."
Nakon što sam se zapetljala u ovaj nepravopisni kolaps nabacanih riječi i brojeva koji me kao šaka u oko udarao svom jačinom njene nepismenosti, grohotom se nasmijah na završni "pozz" koji neodoljivo podsjeća na adolescentski sleng u maniri "kissi, kissi" ili "LOL", što u ovom slučaju nije izražavalo ni smijeh, ni ljubaznost, ni poštovanje, nego nesposobnost i neznanje.
Koliko frustracije, mržnje, drskosti, samouvjerene praznoglavosti i intelektualne potkapacitiranosti je potrebno da se odrasla osoba na ovaj način obrati drugoj odrasloj osobi... Vjerojatno beskonačno jer da postoji ikakav pokušaj samokritičnosti, umne i moralne analize, do ovako sramotnog izraza drske i prostačke nadmenosti nikad ne bi ni došlo.
Gdje se nasilje u sustavu odgoja i obrazovanja prvo pojavilo, nikad nije bilo pitanje: "Šta je starije kokoš ili jaje?". Nasilje nastaje tamo gdje je omogućeno da raste i razvija se. U krugu položaja moći.
Sirova snaga bez mudrosti, empatije, moralnih, etičkih, a često i obrazovnih kapaciteta proizvodi bezglavo i besciljno demonstriranje sile. I stvara nevjerojatnu ovisnost. Kažu da je upravo ona najveći opijum.
Mnogo energije utrošene na organiziranje smicalica, podvala, ucjena, uvreda, isključivanja, ignoriranja, ismijavanja, sprječavanja dotoka informacija, slobode govora i ostvarenja ravnopravnosti onemogućavaju dalje resurse za odgajanje i obrazovanje učenika. I to ne samo u nenasilju, nego ovakav poredak općenito onemogućava temeljit i potpuno predan pristup radu. Zlostavljan učitelj ometen je u učiteljskom zalaganju, poslu koji je sam po sebi vrlo zahtjevan.
Da mobing zaposlenika nije jedini oblik nasilja te da je nasilje stil funkcioniranja u školi u kojoj radim, shvatila sam pri prvom ulasku u njene hodnike u funkciji zaposlenika. Učenici su bezglavo jurili, urlali, divljački se sudarali, kako jedni s drugima, tako i s osobljem škole. Vrlo neprijatna atmosfera zbog izostavljenih pravila kućnog reda, kulture ponašanja na javnom mjestu, a ponajviše izostavljenim poštovanjem prema nastavnom osoblju.
U tom općem kaosu kasnije su periodično isplivala učenička međuvršnjačka maltretiranja koja su se na neki način, potpuno ili djelomično prikrivala od upoznavanja s članovima Učiteljskog vijeća. Izostankom suradnje umanjivala se mogućnost suzbijanja takvih devijacija u ponašanju. Sve bi eskaliralo napadom roditelja učenika na drugog učenika ili prijetnjom roditelja učenika učitelju. Također u prostorijama škole. Policija se u tu školu poziva neuobičajeno često, ali ne od strane uprave škole, nego od strane nezaštićenih žrtava napada.
A škola bi trebala biti sigurno mjesto, zar ne?!
Kolege u ovom uznemirujućem kaosu ne vide problem. Vlastiti nemar i neodgovornost prebacuju na činjenicu da u školi ne funkcionira sve kako treba, što u principu i jeste istina. Međutim, ostaje pitanje gdje je tu njihova odgovornost, inicijativa, samopoštovanje, dostojanstvo i profesionalna čast? Ispod nekih granica se u našoj struci ipak ne bi trebalo ići. Iako su trebali biti autoriteti i pozitivni primjeri ponašanja te protagonisti morala i društvene odgovornosti uz visok stupanj pravednosti, vrlo neprijatno se ispostavilo da su potpuno nezainteresirani.
Hijerarhija nasilja s ovakvim modelom destrukcije je kristalno jasno posložena.
Svaki nasilnički ispad ostaje neriješen, a pravda nikad zadovoljena. Izuzetno frustrirajuće za sve sudionike nastavnog procesa. Pa čak i za same nasilnike.
Kako od jedne potpuno destruktivne škole učiniti konstruktivno mjesto kvalitetnog i miroljubivog ozračja? Potrebno je vrlo malo. Osim što bi iz škola morala izaći politika, a prednost imati struka, najbolji kandidati nasuprot najpodobnijih, značajno bi pomogle otvorene rasprave te kritičko mišljenje stručnog osoblja usmjerene na boljitak uz neophodnu aktivnu angažiranost i inicijativu članova Učiteljskog vijeća. Sloboda govora ne bi smjela biti upitna niti uvjetovana, naročito u stručnim krugovima.
Dakle, kako bi ovo beznadežno društvo koje je krajnje nesposobno za samoodržavanje postalo jedan konstruktivan sistem ovisi o samosvijesti i odgovornosti pojedinca. Neophodnim uvođenjem oštrijih sankcija na postojeće pravilnike te preciznim definiranjem odgovornih lica značajno bi se podigla svijest o savjesnom radu i težini odgovornosti. Smanjenjem ovlasti školskim odborima umanjio bi se prostor za manipulaciju političkim igrama u kojima ravnatelji izbjegavaju odgovornost. Formiranje jednog krovnog, autonomnog pedagoškog tijela koje bi vršilo nadzor nad svim odgojno-obrazovnim ustanovama na državnom nivou (ne kantonalnom!) značajno bi smanjilo korupciju i nepotizam na lokalnim razinama što trenutno omogućava ovakav sistem podijeljene odgovornosti, gdje zapravo nitko nije odgovoran. Kantonalno resorno ministarstvo je samo sebi i kadija i sudija, tako da nasilje, u principu, nemate kome prijaviti ukoliko očekujete pozitivan ishod.
Svaki profesionalno zreo i znanjem potkovan prosvjetni radnik trebao bi biti obvezan svojim primjerom svakodnevno prezentirati da nasilje ni na jednoj razini nema toleranciju. Kako nad njim, tako u razredu među učenicima, ali i u širem okruženju. Jednako vrijedi i kad se radi o npr. spomenutom obijesnom učeničkom uzurpiranju prilikom prolaska hodnikom kao i za brutalni bulling, mobing ili neki drugi tip zlostavljanja.
Međutim, prevenciju nasilja ne može provesti nasilnik. Ako rukovoditelj s pozicije moći nasilno tretira stručno osoblje, onda nasilje s vrha hijerarhije nije prepoznato kao nepoželjno.
Ipak, to ne znači da treba ostati neprepoznato i od ostalih članova stručnog osoblja škole. Svaki učitelj braneći svoje dostojanstvo, branio bi i postulate struke. Vlastitim samopoštovanjem i pravom na poštovanje glasno bi se suprotstavljao nasilju. Kao model budućim pokoljenjima jasno bi slao sliku kako stvarati zdravo ozračje, tolerirati različitosti te živjeti u miru i poštovanju s drugima i drugačijima.
Ako ne postoje drugi instrumenti za ostvarenje ovih prava, onda je javni glas jedini alat. Moderno doba pružilo je razne mogućnosti - od društvenih mreža, do javnih portala. Javna riječ nosi svoju težinu. Nasilnik ne smije ostati zaštićen velom tajne. Biti žrtva nije sramota, sramota je biti nasilnik. Zato zbog dobrobiti svih bivših, sadašnjih i potencijalnih žrtava, na nasilje ne smijemo šutjeti!
Učinih upravo tako po tko zna koji put. Javno progovorih i onog prvomajskog jutra kad mi je kao radnička budnica zasvirala antiradnička i jedva pismena poruka od poslodavca u kojoj stoji da sam nepoželjna u busu - među nasilnicima.
Ima li razlike između situacije u kojoj učenici iz školskog busa izbace vršnjaka i ove situacije u kojoj radne kolege iz školskog busa izbace kolegu?
Razlika je jedino u godinama, a s ovakvim i sličnim nastavničkim kadrom, nasilje definitivno nikad neće izumrijeti. Osim.., ako dignemo svoj glas!