"Ne, opet ta škola i ne opet kod onog profe S.!", mislio je Adi. "Čuj psiholog, a sam psihološki slučaj!", nastavio je Adi uznemireno misliti dok su mu se dlanovi znojili. Brisao ih je brzo od izblijedjele farmerke, kako mama ne bi primjetila da je i danas neraspoložen. Ne može više da je opterećava svojim, istim problemima. Dovoljno joj je što se sama bori da zaradi nakon što ih je tata ostavio prije par godina.
Utorak je. Po rasporedu psihologija. Najradije ne bi nikako otišao u školu. Dok je pakovao knjige, pogled mu se zadrža baš na psihologiji. "Do kad će ovo ludilo trajati?", mislio je u sebi. "Krivim sebe!".."Ma ne, do mene uopšte nije!". Uz te dvije oprečne misli zgrabi nevoljko ruksak i užurbanim korakom krenu ka školi. Vani je padala kiša, a kišobrana nije ponio. Nije mu bilo bitno što kisne, koliko kakav će utisak danas ostaviti. Više puta je mama dolazila u školu, kako na informacije, tako i na roditeljske sastanke, ali ništa se mijenjalo nije. "Još da je izgurati ovu godinu, pa onda matura i odoh iz ove sredine", mislio je Adi.
Zazvonilo je za početak časa. Na zvuk zvona, Adiju je srce snažno zalupalo."Šta li će sad profa S. osmisliti kako bi me isprovocirao? ", razmišljao je.
A počelo je ni iz čega. Od samog upoznavanja i obraćanja.. "Ti, mali, u štraftastoj majici, koja su 4 profila ličnosti?", upitao je profa S., pa onda "a ti si upravo tipičan primjer jednog melanholika!", na šta bi uslijedio podsmijeh u razredu.. premotavao je Adi u glavi film sa jednog od prvih časova psihologije.
Profa S. uđe u učionicu, grubim, pomalo vojničkim korakom. Sa visine spusti tako naglo dnevnik, da su se od njegovog pada svi u učionici trznuli i zgledali. Adiju su se počela sušiti usta od nervoze. "Danas je test", reče profa kratko. Adi nije mogao da piše. Ruka mu je drhtala." Ti, mali, isti si kao svoj otac, policajac.. da si vrijedio čemu ne bi izabrao ovu školu" reče mu profa S.
Ovo je prelilo čašu. Adi je protestno ustao i izašao iz razreda zalupivši vratima.
Trčao je koliko su ga noge nosile. Kiša je neumoljivo padala, ali se nije mogla porediti sa rijekom suza koje su se slijevale niz Adijevo lice. U dvorištu se, onako izbezumljen, sudario sa razrednicom. "Adi, šta se desilo?", "Opet on, je li?", pokušavajući ga smiriti blagim glasom starog, dobrog pedagoga.
"Adi, obećavam ti, sad pred penziju, da ću sve učiniti da ti pomognem. Meni više nije važno, ja sam na zalasku karijere. Ne mogu me ucijeniti ni ugovorom ni disciplinskom, ali ovo se više neće ponoviti", reče razrednica.
U tom se pojavi duga i Adiju se učini kao tračak nade da bi već sutra moglo biti bolje.
"Nemaju sve učionice četiri zida", pomisli. "Ipak, postoje i oni, koji vide prst puno dalje od svog nosa", ohrabren razrednicinim riječima, na kraju zaključi Adi.