Kao osoba koja je rođena i odrasla u Bosni i Hercegovini, najčešću frazu koju sam čula kada se desava bilo koji oblik nasilja je: “Nije moj problem”.
Nasilje je duboko ukorijenjeno u kulturu Balkana- od porodičnog do vršnjačkog pa sve do socio-ekonomskog. Prve oblike nasilja sam i sama iskusila, kao ženska osoba, u osnovnoj školi, vjerovali ili ne, zbog izbora muzike koju sam slušala i kako sam se nosila. Iako sam bila odlična I primjerna učenica, mojim vršnjacima je najviše smetalo što slušam stranu muziku jer nije “naša” i oblačim široke hlače i dukserice. Ja sam slušala pretežno engleski rap i r’n’b muziku. Nije prošlo dugo kada sam počela biti prozivana “lezba” i “muško” s komentarima: “Vjerovatno nemaš šta pokazati ( od fizičkih aduta) pa se tako nosiš”. Kao i svako žensko koje prolazi kroz pubertet, imala sam dosta nesigurnosti i navedeni komentari samo su pripomogli da se razviju ozbiljni kompleksi. Počela sam se pitati da li sam stvarno ružna, preispitivati svoju seksualnost i polako sam se počela povlačiti od djece iz svoje škole i živjeti u svom svijetu. Od socijalnog djeteta koje je išlo na mnoštvo aktivnosti : ples, izviđači, košarka i odbojka postala sam neko ko rijetko izlazi iz kuće. Razlog tome je bio kako bih ja nazvala : efekt grupe. Šale koje su na početku bile skoro pa bezazlene prerasle su u svakodnevno maltretiranje prilikom odlaska u školu ali I poslije škole s obzirom da smo svi živjeli blizu jedni drugih i samim time družili se i van nastave. Prvo fizicko nasilje je nastalo izvan školskih klupa na igralištu, kada mi se jedan od momaka približio i ispustio gas na mene. Tada su se svi počeli smijati I ja sam naravno, pobjegla kući plačući. Moji roditelji su naravno reagovali odlaskom u školu i sastankom sa razrednim starjesinom te razgovorom sa roditeljima direktno. Škola je reagovala pasivno govoreći da se ništa ne može uraditi jer se nemili događaj odvio van škole- iako je dotični učenik išao u istu školu, a roditelji tog istog učenika su samo rekli pričat ćemo s njim. Ja sam se povukla od dosta školskih drugova, razvila sam nebrojene komplekse i od ekstroverta, aktivne i sretne djevojčice postala sam introvert.
Sada mi je 30 godina, nastavnica sam Engleskog jezika i književnosti- istog jezika zbog kojeg sam trpila vršnjačko nasilje, ista struka ali totalno drugačiji pristup učenicima. S obzirom da mi je lako prepoznati prve naznake psiho-fizickog nasilja, reagujem odmah. Svoje učenike učim empatiji- nečemu što bi svaka škola po meni morala i trebala imati kao obavezan predmet. Empatija i razvoj emotivne inteligencije kod djece bi trebalo biti prioritet kao što su prioriteti naučiti tablicu množenja ili abecedu. Ako se djetetu od malena razvijaju ove vrijednosti ono ce znati sta je tolerancija, suosjećanje, biti drugačiji i prihvatiti drugačije.
Također, djeca su jako diskriminirana na osnovu socio-ekonomskog statusa - od strane nastavnika I vršnjaka. Ja dolazim iz porodice srednjeg statusa, ali sam bila učenica gimnazije gdje pretežno idu djeca ovdašnje elite. Neadekvatan pristup nastavnika prema djeci slabijeg ekonomskog statusa bio je vidljiv do te mjere da se u razredu već znalo ko je favoriziran a ko ne. Nastavnici su imali totalno drugačiji pristup prema djeci koja nose imućna prezimena tako da su bili slatkorječivi, popustljivi prema njima a i ocjene su naravno bile bolje. Jedna od djevojaka koja je bila slabijeg socijalnog statusa a priželjkivala je da je “elitna” djeca prihvate je čak otišla u krajnost da je počela krasti stvari iz dućana i novac od roditelja da bi imala iste stvari kao ta djeca. Ako ćemo analizirati samo ovaj odvojen slučaj može se doći do zaključka koliki je pritisak na djecu da se uklope u zajednicu i na šta su spremni samo da bi imali osjećaj pripadanja određenoj grupi.
Još jedan primjer koji mogu navesti iz iskustva je problem Balkana nakon rata devedesetih. Sjedila sam ispred zgrade i dječica od mozda 5-6 godina su se okupili oko mene jer imam malog cuku koji ih je privukao. Kroz priču s njima i pitanjima: “Koja vam je najdraža životinja a kojih se bojite?”, jedno dijete mi je reklo: “Ja ne volim zmije jer su to Srbi.” To je bilo nesto najfrapantije što sam čula u životu. Pitala sam ga zašto misli da su zmije Srbi? “ Tako su mi mama i tata rekli.” S svojim pedagoškim metodama sam probala da mu promijenim mišljenje govoreći da su zmije životinje kao i moj cuko samo da imaju drugačiju ulogu na ovom svijetu- i da sve zmije nisu otrovne i neće nam nauditi- praveći komparaciju da svi Srbi nisu loši, već da u svakom narodu i naciji postoje loše i dobre osobe. U ovom slučaju roditelji igraju glavnu ulogu o kreiranju stava djeteta prema drugačijem. Prenose se traume s generacije na generaciju i generaliziraju se cijele nacije na osnovu izdvojenog slučaja: rata. Ukorijenjuje se mržnja od malena prema Srbu, Bošnjaku i Hrvatu. Mi smo bili Jugoslaveni koji su se voljeli pa kako smo se odjednom zamrzili do te mjere? Djeca nažalost ne mogu dubiozno posmatrati ovu situaciju i shvatiti da su mnogi prislilno odlazili u vojsku, ratovali jer im je prijećeno oduzimanjem imovine, streljanjem porodice i sličnim sredstvima zastrašivanja. Postoji i druga strana naravno- oni koji su dočekali rat objerucke radi sopstvenih interesa i prirodne mržnje prema drugačijem- sto vraća na priču o zmiji- neke su otrovne a neke ne- ne znači da ih moramo sve mrzit i bojati ih se.
Shodno svemu napisanom moje mišljenje je da svi igramo ulogu u stepenu nasilja unutar i van škole. Nasilje ima svoju prepoznatljivost- ako je dijete do jučer bilo pozitivno, sretno, odjednom počelo da se izoluje ili ponaša agresivno, mijenja obrasce ponašanja koji su odlike dotadašnjeg karaktera, neovisno da li je prirodni introvert ili ekstrovert - znak je da neko ili nesto modifikuje ponašanje. Ili su bili zlostavljani ili su počeli biti zlostavljači da bi se uklopili u grupu. Unutar svake grupe postoji uvijek vođa koji direktno ili indirektno korigira ponašanje grupe. Šta se može uraditi? Sve osim: “Nije moj problem!”. Izolovati takozvanog vođu , imati pristup psihologu i pedagogu unutar škole, biti upoznat s socioekonomskim statusom tog djeteta kao i inicirati razgovor stručnog lica s roditeljima koji isto mogu biti pokretaci negativnog ponašanja jer je moguće da su mu rekli priču o zmiji kad je bio jako mali. Uvesti zakonske novčane sankcije jer živimo u društvu gdje je to najučinkovitija metoda da bi se zaustavilo nedolično ponašanje. Regrupacija djece unutar učionice od strane nastavnika- ne dozvoljavati da samo formiraju grupe i odabiru djecu za projekte, aktivnosti ili bilo koji oblik rada u grupama- ta odgovornost bi trebala potpuno biti na nastavnicima da bi djeca bila primorana da rade s djecom svih pozadina i na taj način se povezivala. Kroz oči djeteta: “Pa hej, vidi sto je Ana pametna u matematici, a ima
iste hobije kao ja, možda nisam bio u pravu kad sam joj rekao da je glupa.” “Vidi kako Ismail lijepo crta nikad nisam znala da je tako talentiran a ja mislila da je čudak jer stalno sjedi u ćošku i nešto švrlja po svesci.” “ Kako Petar lijepo piše, napisao je pjesmu o razredu i sve nas voli a bilo me strah njega jer su me tako odgojili.” Moramo dati djeci šansu da budu djeca i da im damo slobodu formiranja sopstvenog mišljenja - odvojit se od sebičnih trauma koje nosimo kao narod, dati im osjećaj sigurnosti da mogu biti drugačiji a da se toga ne stide, dati im profesionalnu podršku unutar škole od strane pedagoga, psihologa i nastavnika. Uvesti časove koji pospješuju empatiju - što je naprijemjer u Danskoj obavezan predmet koji radi na emotivnoj inteligenciji djece i probati kao prosvjetni radnici da ne favorizujemo djecu jer to vodi do direktne diskriminacije koja i može biti okidač za devijantno i agresivno ponašanje učenika. Svi smo generalno krivi za porast nasilja naših nevinih duša koje su donesene na ovaj svijet čiste. Svi smo ih zajedno uprljali svojim idealima, predrasudama, selekcijom, zanemarivanjem i pogrešnim odgojem. Jedna kap kiše u okeanu ne pravi razliku okeanu, ali postaje dio iste vode baš kao što jedno dijete ne može napraviti razliku ali kolektiv u kojem je dijete može. Vrijeme je da postanemo pozitivan kolektiv za naše male kapi kiše, našu malu djecu i budućnost našeg okeana kojim svi zajedno plovimo.