Dok lebdim nebom kroz guste oblake
Posmatram šipražje i puste proplanke
Pitam se samo otkuda toliki muk
Jer više ne vije ni gorski vuk.
Nema sokaka ni meraje
Dječijeg smijeha i vesele graje.
Da li nam voda, vjetar il zrak
Donosi tako strašan mrak?
Znanje je postalo opasan virus
Pa lijeka traži vlastela sva.
Carevo treće uho u potragu se dalo
Da uništi i ono malo što je ostalo.
Ni kosovi ne zvižduću više
Gnijezda se ruše a ptići pište
Gavrani crni nad njima vrište.
Samo još poneki vrabac cvrkuće
I golub guče pod strehom napuštene kuće.
Ni lastavice, ni slavuji, ne vraćaju se više
A svako dijete sve teže diše
Padaju gorke i kisele kiše
A bistrih potoka i čistih rijeka nema više
Vrijeme kao da sve lijepe uspomene briše.
Otkuda ljudi toliki strah
I zašto ruke na kosi nema više
Gdje nestaju obale cvijetne
Pa nam se šareni mostovi ruše
nemir izjeda utrobe naše
A plemenitost bježi iz duše.
O zašto svo blago naše
Ljudi pretvoriše u pepeo i lug
Izgubiše se i dijete, i sestra, i brat, i drug.
Drugarstvo i sreću za novac sitan
Redovno mijenja neko nebitan?
Buling i mobing u lađu pratvoriše
Što plovi u tajanstven, mračni komfor
gdje se izgubi i razum zdrav
pa niko nikome više nije prav.
Mržnja i bijes pojačavaju stres
U svakom ćošku urnebes.
Uloge zamijeniše odrasli i djeca,
Djeca su kažu za sve kriva
Ne slušaju mamu, učitelje, ni tatu,
Dok im prepričavaju priče o ratu.
A kada počnu da pucaju i da se biju
Sankcije neko od njih će da snosi
A neko gromko da se smije
Jer njega ne smije niko da bije.
Eh baš bih volio sada znati,
Da li je škola učionica i igraonica,
Kako to vole svi da kažu
Ili je pak, nekome samo mučionica?
Možda će ubrzo zamak postati
U kojem će princeza princa da traži
I gdje za njih zakon ne važi.
Probudi se čovječe dok još kasno nije
Učini nešto da se dijete svako nasmije.
Mijenjaj tugu i bol za radost i sreću,
Mržnju i patnju za ljubav i mir,
Neka ti nježnost postane hir
Jer samo dobro pobijediti može
Zlo koje ovim vilajetom vlada.
Zaviri malo u dubinu duše
Proguglaj po glavi što na ramenima ti stoji
Sjeti se bolan Bojana i Murata,
I male Timke i Seke bez mame
Što u školu idu i bore se same.
Sjeti se ponekad i plavog čuperka
Od one Sanje iz šestog dva.
I kamenja silnog što voz obasipa
Dok suze liju niz obraze druga,
Možda ti pomogne da zagonetku riješiš
Iskricu svjetosti u mraku da upališ
Nadu i spas nekome da podariš
I dušu dobrotom nečiju nahraniš.
Da li je moguće dobri ljudi
Da nismo dovoljno jasni bili
Dok smo vam poruke kroz djela slali
Kako bismo vam bar malo od koristi bili
Da ljepote i vrijednosti prave sačuvate
I u amanet mladima predate.
Probudi se odrasli svijete
Zar ne vidite da pati dijete.
Nisu vam djeca za zlo kriva
Jer nisu tada ni rođena bila
Da bi mržnju i bijes u sebi nosili
I sa ružnim djelima se ponosili.
Vratite djeci bezbrižno djetinjstvo
Bez pogrdnih riječi i poniženja
Da biste odgajali zdrava pokoljenja.
Nije lako biti dijete
Vjerujte meni odrasli svijete,
Svi bi da im nešto sude
A gotov im recept nude.