Da li smo odista postali društvo nasilja ili smo oduvijek bili, samo o tome nismo bili dovoljno potaknuti da javno govorimo? Nakon mnoštva nemilih događaja u državama, koje nas okružuju, ali i u našem dvorištu, pitam se i pokušavam već mjesecima da sama sebi pojasnim cjelokupna negativna dešavanja, koja se prvenstveno odnose na maloljetničko nasilje u školama. Zašto se to dešava? Ako uspijemo dat adekvatan odgovor na vrijeme, zašto se sve više nasilja dešava u našem društvu među maloljetničkom populacijom, naposlijetku možemo i riješiti problem, spriječiti da se kao virus širi takva vrsta ponašanja, te normalizuje.
Ono što sam zamijetila posmatrajući u kakvim situacijama dolazi do devijantnih ponašanja u školama, prvenstveno kao odgovor na takvo ponašanje dolazi ona čuvena sintagma “iz nesređene obitelji” je taj i taj učenik, a o sprečavanju problema niko ne govori. Dakle, opravdanje za nedolično ponašanje odveć postoji u školama, mislim na stručni kadar, koji se prvenstveno bavi ovakvim učenicima.
Učenikom bi se trebali baviti roditelji, to jest obitelj kao osnovna ćelija svakog društva, pa potom prosvjetni radnici, koji rade u odgojno-obrazovnoj instituciji. Međutim, malo se pažnje općenito posvećuje djeci, jer roditelji su preokupirani svakodnevnicom, koja nije bajna, te stoga odgovornost prebacuju na prosvjetne radnike, da im odgajaju djecu i nimalo se ne ustručavaju optuživati ih, ukoliko dođe do bilo kakve situacije, koja njima ne odgovara.
Naše društvo jeste osuđivačko društvo i to osuđivanje je cirkularnog karaktera. Djeca u škole dolaze nesretna od kuće, isfrustrirana i podešena na negativno. Od djece se očekuje da budu odrasli, da shvataju zbivanja u svijetu, kao odrasli. Ukoliko se djeca uspješno snalaze u tim zadacima, nazivaju ih pametnima. Zaboravlja se na činjenicu da su to još uvijek mala bića, kojima se stavlja ogroman teret na pleća. Živahna djeca su oduvijek u našim društvima okarakterisana kao ona, koja će u budućnosti biti problematična. Ukoliko dijete odrasta u takvom ambijentu, bilo u kući ili školi, ne treba se zanemariti činjenica da trećinu dana dijete provede u školi, on će naposlijetku to i prihvatiti i svoj život ka tome orijentisati.
Pasivna agresija, koja je prisutna kod djece se ne treba zanemarivati niti ohrabrivati. Ukoliko se zamijeti da je dijete pasivno agresivno, treba se reagovati skrečući pozornost da takvo ponašanje nije društveno prihvatljivo. Jedan od oblika nasilja, koji se zanemaruje jeste upravo pasivnoagresivno ponašanje kod djece. Nedavno sam razgovarala sa jednom ženom, koja radi kao higijeničarka u jednoj Osnovnoj školi, i ona mi je navela primjer jednog dječaka, koji dolazi iz obitelji, koja se naziva nesređenom. Kaže da dječak često ima probleme sa svojim vršnjacima, jer se ponaša kao da je stariji od njih. Razlog za takvo ponašanje je što dječak, već sada radi neke honorarne poslove,i kreće se u društvu starijih osoba od njega. Ta žena mi je rekla da on često nju pita da li joj može nešto pomoći. Kod žene sam zamijetila sažaljenje za ovog dječaka, a sistem jeste zakazao, jer se ne brine na adekvatan način za ovakve slučajeve u školama. A nemali broj slučajeva ovakvih postoji, i pozornost se skreće samo kada su predizborne kampanje u pitanju, da se uzmu primjeri ,da je neko od ljudi na pozicijama učinio nešto, za nekoga sa društvene margine.
Kada ovakvi učenici učine nešto neprikladno, obično u javnosti se na članke o takvim događajima može pročitati “nije ni čudo”. Da li smo postali zli ili smo svi duboko nesretni i isfrustrirani pa nam je tuđe zlo utjeha za naše lične neuspjehe?
Društvo zanemaruje uticaj pasivne agresije na psihu djece. Ovaj dječak o kojem pišem je već nekoliko puta prebačen iz jedne škole u drugu, jer niti škola , niti roditelji nemaju adekvatan pristup prema njemu. Ukoliko se on sada osjeća odbačenim od roditelja, koji trebaju biti prvi oslonac u njegovom životu, a potom škola ( mislim na sva stručna lica, pedagoge, psihologe, socijalne radnike), da li onda očekivati pozitivne ishode njegovog ponašanja? Da li je moguće da je higijeničarka, koja ima posao koji se u našem društvu potcjenjuje, zamijetila ovog dječaka i njegovo ponašanje u školi, a oni koji obnašaju funkcije, kojih se treba ovo ticati, zanemaruju. Samim zanemarivanjem ovakvih slučajeva, koji su u sve većem broju prisutni u školama se hrani porast nasilja u društvu.
Ignorisanje problema ne znači rješavanje problema. Metaforički rečeno guranjem stvari pod tepih ,niste očistili kuću od nereda, već ste nered sklonili iz vidokruga i time sebe zavarali da vam je kuća čista. Stavljajući se u poziciju prosvjetnih radnika i stručnog osoblja, ne mogu a da ne istaknem da postoji veliki broj ljudi, koji su svjesni ovakvih pojava u školama, međutim nisu naišli na pozitivan odgovor od vlasti i samim tim su naposlijetku odustali. Da li kriviti te ljude, što su se iz straha za egzistencijom odlučili povući?
Da li je šutnja zlato, kako su nas učili ili je pogrešno shvaćena ta poslovica? U razgovorima sa prosvjetnim radnicima došla sam do saznanja da oni rade u više od jedne škole, zbog same norme časova, jedna prosvjetna radnica mi je rekla da radi u pet škola, te da joj pola place “ode” na gorivo za auto. Ako jedan prosvjetni radnik radi u više škola na različitim lokacijama, kako se može očekivati da sukladno svim pravilima obavlja svoj posao? Dehumanizacija ljudi, od čovjeka se traži ponašanje robota. To nije moguće i ako jedna karika zakaže sve je zakazalo. Sistem je skup različitih karika i da bi cjelokupan sistem funkcionirao potrebno je da svaka karika radi. Dakle potrebna je reforma Zakona o zapošljavanju prosvjetnih radnika. Jedna osoba ne može fizički izdržati rad u više škola. Prosvjetni radnici su nezadovoljni, a o tome nam govori nemali broj štrajkova.
Dakle jedna stavka implicira drugu, to jest ukoliko imamo nezadovoljne roditelje, iz toga slijedi isfrustrirano dijete, nezadovoljno i problematično, to dijete će sutra postati odrasla osoba, a cilj škola jeste da iznjedri napredne generacije, koje će državu voditi u prosperitet.Nezadovoljno dijete dolazi u kontakt sa nezadovoljnim prosvjetnim radnikom, koji će odgovornost prebaciti na drugog u drugoj školi, jer je i on samo čovjek razočaran u sistem. O našoj društvenoj frustriranosti se rijetko govori, o našem kolektivnom nezadovoljstvu kao građanima ove države. Mi svi živimo strah i hranimo taj strah.
Korak ka izliječenju jeste da sami sebi priznamo gdje griješimo, a griješimo svi. Riješenje problema u Obrazovnom sistemu nije u prebacivanju krivice na one prije, a isto tako ni na one poslije vas. Najteže je sam sebi priznati greške, a od nas uče djeca, i ne nisu ona kriva za loše ponašanje, pitanje je zašto su prihvatili taj obrazac ponašanja. A kada vidite da je neko dijete uradilo loše, vidjelo je od starijih.
Zakazali smo svi kao društvo, jer smo pogrešno naučeni. To što smo pogrešno naučeni ne znači da se ne možemo izliječiti od tih shvatanja i obrazaca ponašanja, koji su prihvaćeni. Trebamo se učiti odgovornosti, prihvatanju odgovornosti. Djeci treba ostaviti da budu djeca, ne opterećavati ih teškim stvarima, jer se djeca ne mogu nositi sa određenim stvarima kao što se od njih očekuje.