Nasilje kao svjesna i namjerna okrutnost, čija usmjerenost ima za cilj isticanje negativne superiornosti prema pojedincu, kroz izraz nanošenja psihičke ili fizičke boli.
Nasilje izaziva brojne posljedice kao što su: usamljenost, depresivnost,tuga, uplašenost, nesigurnost, nisko samopouzdanje, pa čak i bolest.
Važno je naglasiti da, ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi i promijeni, nasilnici također imaju dugoročne posljedice takvog ponašanja.
Istraživanja su pronašla povezanost nasilničkog ponašanja za vrijeme školovanja s kriminalnim ponašanjem u kasnijoj životnoj dobi.
Nasilje kao neizbježan vid beskrupuloznog djelovanja prožima se kroz niz podelemenata koji obuhvataju vidove nasilja,koji su pojašnjeni kao: nasilje koje djeluje na značajno mentalno zdravlje, a ima za cilj ismijavanje, ucjenjivanje, pokušaje zastrašivanja; potom nasilje koje se odnosi na društveni kontekst, što podrazumijeva isključivanje pojedinca iz socijalne skupine, sa motivom ignorisanja, spletkarenja, ali i omalovažavanja dostojanstva i ličnosti pojedinca, ismijavanje fizičke ili mentalne slike pojedinca, sve u cilju zabavljanja publiciteta u socijalnoj skupini; okrutnost fizičkog nasilja ogleda se na prelaženje granica ličnog prostora pojedinca, sa ciljem za svjesnog i namjerno fizičko povređivanja drugoga, te se manifestuje kroz fizičko zadirkivanje, koje isprva katkad počinje sa nekim naizgled nevinim „čuškanjem“, pogrdnim izjavama, a potom to prelazi u neizbježnu fazu udaraca, šamaranja,čupanja, kao i kolektivnih tuča u masi skupine; kroz fizičko nasilje prožima se i seksualno, jer prelazak u fazu nerespekta fizičko/intimnog aspekata ljudske jedinke – seksualno uznemiravanje individue ostavlja trajne posljedice na psiho – fizičku blagodat pojedinca, kao i sve to kroz namjerno isticanje ili „reklamiranje“ fizičkih dijelova intimnosti, općenito neprihvatljivo predstvaljanje kroz imidž koji se zasniva na samoj nepristojnosti i neuukusu, također kroz vid zloupotrebe položaja jedinke sa ciljem uznemiravanja pojedinca za seksualne radnje.
Kao dio modernog doba tehnologije „popularnost“ se daje na značaju „cyber bullingu“ sa značenjem nasilja kroz elektronske programe i mreže u vidu plasiranja fotografija ili videozapisa sekusalnih ucjena, radnji ili poziva i sl.,kao i plasiranja nasilnih scena među vršnjacima ili scena omalovažavanja, maltretiranja i fizičkih nasrtanja na profesionalni radni kadar; potom kao vid primarnog nasilja u porodici se manifestno označava svako djelo fizičkog, seksualnog, psihičkog, odnosno ekonomskog nasilja do kojeg dođe u disfunkcionalnoj porodici ili domaćinstvu, odnosno između bivših, odnosno sadašnjih supružnika, partnera.
Nasilje podrazumijeva šest definirajućih faktora:
• namjera da se drugom nanese šteta ili ozljeda
• intenzitet i trajanje (ponavljanje nasilničkog ponašanja)
• moć nasilnika (nesrazmjer obzirom na dob, snagu, brojčanu nadmoć)
• ranjivost i nemoć žrtve
• manjak podrške
• posljedice.
Među određenim brojem roditelja i dalje je prisutno vjerovanje da je vršnjačko nasilje sastavni dio odrastanja koji je djeci potreban da bi ojačala i naučila se nositi sa životnim izazovima kada odrastu.
Kroz odrastanje se susrećemo s mnogim iskustvima koja nas grade i osnažuju, ali vršnjačko nasilje nije jedno od njih.
Štaviše, iskustva djece koja su se suočila s nasiljem vršnjaka čine ih nesigurnijima u sebe i ranjivijima prema mnogim poteškoćama, od koje se mnoge protežu i do odrasle dobi.
Stoga je važno posvetiti pažnju djetetovom iskustvu i iskoristiti ulogu roditelja da bi djetetu pomogao da se s njime suoči i prevlada ga.
Ono na što roditelji mogu uticati je izgradnja povjerenja koje će djetetu olakšati da se otvori, ako se susretne s takvim iskustvom.
Taođer zadatak roditelja je da prati djetetovo odrastanje i zbivanja u njegovom životu.
Kroz jednostavne razgovore o djetetovom boravku u školi ili prijateljima, koji su dio porodične svakodnevice, roditelji mogu mnogo saznati o djetetovom iskustvu i posumnjati na moguće poteškoće s kojima se susreće.
Promjena u djetetovim ponašanjima može biti način na koji dijete sa roditeljima dijeli da se nešto događa u njegovom životu, čak i kada to još nije spremno učiniti riječima.
Stoga je za roditelje jako važno da budu dobro upoznati sa znakovima na temelju kojih mogu posumnjati da se njihove dijete susreće s vršnjačkim nasiljem.
Potrebno je istaknuti da i Zakon o ravnopravnosti spolova u domaćinstvu se svrstava u nasilje u porodici. Ipak, pokazalo se da većina počinjenih djela nasilja sadrži u sebi različite vidove nasilja (fizičko,psihičko, seksualno i/ili ekonomsko nasilje). Nasilje u porodici može biti i međugeneracijsko, kada uključuje bilo koja dva člana ili više članova porodice različitih generacija.
Provođenje nasilja prije svega potiče iz porodičnog okrilja, opće zanemarenosti djeteta, verbalnog omalovažavanja, fizičkog kažnavanja, narušenih porodičnih i bračnih odnosa, a općepoznato je da se svi pozitvni stavovi i uvjerenja djece formiraju još od najranije dobi.
U čitavoj kolotečini života okruženi smo ljudima, porodičnim, socijalnim i radnim. Postavlja se pitanje kakvim “ljudima“ ? U kojim oblicima i formatima ? Odgojenim, čistim, dostojanstvenim ili ipak onih zadojenih trajnim velom mržnje koji idu samo u pravcu ličnih nezadovoljstava, frustracija ili onih koji teško se nose sa svojim odabranim životnim putevima, izazovima i nemoćima u svojim vlastitim životnim podvizima, kao i ulozi roditeljstva kroz nemoći u odgoju svoje vlastite djece!
Mnogo puta dešava se izloženost mobingu profesionaonog obrazovnog kadra različitim vidovima nasilja, poput verbalnog, neverbalnog, a vrlo često sve više i fizičkom nasilju. Odgojno – obarazovni proces koji sam po sebi ima širok spektar obima i odgovornosti, treba u svom radnom i profesionalnom odnosu konstantno biti na oprezu sa neljudskostima, sa čijim se nasljednicima odgojno i obrazovno bave.
Da li roditelji koji svoju djecu šalju u sistem obrazovanja nisu dovoljno pripitomljeni. Svakako da svaka profesonalna osoba ulaže ogromne napore u adaptaciji i obrazovanju kako dječijoj, tako i saradnji sa roditeljima.
Sve je više neljudskog bezvremenskog bavljenja nastavnim kadrom, a i bivanja im na nišanu kroz mnoge oblike nasilja, a profesionalac „mora“ nešto istrpiti po službenoj dužnosti. Nepodošljiva je misao da posao i interesi posla mogu da budu neizbježno vezani i uslovljeni nečim van vlastite kontrole.
S druge strane zahvala ide pravičnim ljudskostima, koji aktivno daju podršku u okviru čitavog odgojno – obrazovnog procesa.
Vrlo često politika Uprave djeluje na ne pravičan način, tako što većinski obrazovni radni kadar bude često degradiran, sankcioniran, mobingovan ili suspendovan jer ne pripada nijednom „društvenom klanu“ ili kako se mijenjaju „vladavine uprave“ ni tu ne želi da ostvaruje nepodobnu i neprirodnu pripadnost, te kao takav vrlo rijetko odgovara širokim „radnim“ masama.
Politicizam Vlasti također je vrlo površna i upitna, te se mijenjaju kojekakve reforme obrazovnog sistema koje nažalost nisu dobre kako za školski naraštaj, tako i za profesionalni kadar.
Hraniti nasilje direktno ili indirektno znači svjesno i namjerno uticati na hronološki razvoj ličnosti djeteta, a potom u sistemu školstva, koji u mnogočemu utiče na radni, motivacijski i profesionalni razvoj radne ličnosti.
Posao je škole detektirati i obavijestiti nadležne institucije, jer škola nema ovlasti poduzeti sankcije protiv problematičnog učenika, osim pedagoških mjera. Kada se bullying detektira, prvo se obavještavaju roditelji, te Centar za socijalnu rad, a zatim, ovisno o slučaju, pravobranilaštvo za djecu.
Sam odabir profesije, potiče iz predanosti pojedinca svom radu za koji se školovao. Podići glas u borbi protiv širokog spektra nasilja svakako da je vrijednost. Prevelika upornost znači uložiti svoje vrijeme na sve ono što nastojimo uticati za dobru i pozitivnu praksu. Da li je vrijednost upornosti u tome, ako profesionlac natrag dobije samo pozitivne ishode? Katkad utrošeno vrijeme ne daje nikakve promjene i napretke.
Roditelji često posjeduju okidače da se nerealno oglašavaju za neuspijehe svoje djece, loše rezultate, neprihvatljivo ponašanje, nasilničko neadekvatno i netolerantno ponašanje.
Kroz pozitivnost nastavnika ili razrednika, kao i transparentno pruženu sveobuhvatnu saradnju poticaja i podrške roditeljima koji vrlo često odgovore na način da i sami upravo vrše te navedene vidove nasilja.
Kakvu satisfakciju isti posjeduju u sebi da često idu protiv drugoga, u najvećoj mjeri protiv sebe, sve u vlastitoj nemoći izazovima u odgoju vlastite djece?
Prosvjetari su ti koji su predmeti za kanalisanje roditeljskih frustracija – mobingovanje. Zašto? Zašto da nastavnik bude na liniji prvog fronta i stoji sam u zaštiti svog digniteta kao ljudske jedinke i najvažnije poveznice između porodice i obrazovne institucije.
Profesionalno lice koje pruža u čitavom procesu obrazovanja svu svoju bezuslovnu radnost, profesionalnost, stručnost, angažman, ljudskost i empatičnost za upravnu, izvršnu i roditeljsku očekivanost, to apolutno vrlo često ne igra nikakvu ulogu. Takvi se bave koještarijama iz svojih ličnih percepcija, stavova, koje vrlo često nisu niti umno jasne, te se u najvećoj mjeri tako i manifestuje ne podrška nastavnom kadru.
Konvencija naglašava značaj preventivnog djelovanja na sprečavanju svih oblika nasilja u porodici, potrebu edukacije osoba (pedagog,psiholog,nastavnik) koje se profesionalno bave ovim problemom i ističe važnost edukacije djece uvođenjem pitanja rodne ravnopravnosti i nenasilne komunikacije u redovno školovanje, te uspostavu jedinstvenih evidencija o žrtvama i počiniocima svih oblika nasilja i provođenja istraživanja, a koji će biti podloga za donošenje politika koje tretiraju pitanja nasilja u porodici i razvijanje specijalnih servisa koji će pružati potrebnu pomoć i tretman žrtvama svih oblika nasilja kao i osobama koje su počinile nasilje.
Uzroci nasilja u porodici su ključni za definiranje njegovog pojma i planiranje prevencije.
Kriminološka literatura definira uzroke nasilja u porodici kao kombinaciju socioloških, psiholoških, kulturoloških faktora, kao i posljedica traume u djetinjstvu, ratnom sukobu, bolesti ovisnosti i mentalnih oboljenja. Iako postoji niz teorija o uzrocima ove pojave, ipak se smatra da je ono najprije sociološki fenomen uvjetovan prvenstveno rodnim nejednakostima. Ove nejednakosti se rađaju iz patrijarhalnih normi, konzervativnih tumačenja rodnih uloga žena i muškaraca, shvatanja nasilne komunikacije kao standardne norme, socioekonomske ranjivosti žena te njihovog smanjenog pristupa materijalnim sredstvima, zapošljavanju, obrazovanju, kao ključnim za njihov ekonomski i socijalni integritet, a samim tim i odbranu od nasilničkog ponašanja.
Preventivno djelovanje u oblasti nasilja u porodici trebalo bi početi što ranije, jer se stavovi, uvjerenja i obrasci ponašanja formiraju od rođenja. Tako i najveći utjecaj na kasnije ponašanje, ali i najveću odgovornost u odgoju i obrazovanju djeteta imaju osim roditelja i odgojno-obrazovne ustanove.
Na koji način? Kvalitetnim nastavnim – školskim metodama koordinacije planovima i programima, adekvatnom opremljenošću ustanova i edukacijom nastavnog osoblja, ali i drugog osoblja koje je angažirano u obrazovnom sistemu mogu se postaviti dobre osnove za pravilan razvoj djeteta uz obaveznu saradnju roditelja u cjelokupnom odgojno – obrazovnom sistemu.
Ne posjedovanje apsolutnih samostalnih ingerencija profesionlaca utiče prije svega na radni motiv kojim radno djeluje. Uloga Sindikata zasniva se na ostvarivanju i zaštita prava zaposlenika iz radnog odnosa i po osnovu radnog odnosa. U najmanjoj mjeri adekvatna podrška u borbi protiv mnogih vidova nasilja nad djecom biva implementirana. Riješene pojave različitih oblika nasilja, pobjeda su Sindikata, jer briga o tome je popularna i sve se produbljuje pismenim aktima za prevenciju. Po pitanju djelatnosti prosvjetara,to često biva bez konkretnih postupaka zaštite i prijedloga rješenja.
Kako i na koji način probuditi svijest u borbi za zaštitu djece i omladine od nasilja? Vrlo moguće! Implentiranjem kvalitetnih projeknih obrazaca za roditelje i djecu, koji će prije svega propagirati zaštitu djece od nasilja. Plasiranjem različitih psiho – pedagoških razgovora sa djecom kroz različite metode i postupke ispitivanja djece, te na osnovu zaprimljenih podataka pratiti i dalje voditi postupke pomjena u toku vremena u mjerama zaštite, uključivanjem socijalnog kadra i organa vlasti.
Isto tako raditi na sriječavanju nasilja aktivnostima koji se temelje na kurikulumu; blagovremeno i dosljedno reagiranje na nasilje kada se ono dogodi, prilagođenost školskih objekat radi sigurnosti djece; kao najvažnija sekvenca uključivanje roditelja u aktivnosti spriječavanja nasilja, kao i uključivanje cjelokupne društvene zajednice u aktivnosti spriječavanja nasilja.
Svakako da postoje ograničenja u slobodi izražavanja govora u obrazovnom sistemu. Pravo na slobodno izražavanje mišljenja je temeljno pravo, te je preduvjet bez kojeg ne mogu postojati mnoge druge slobode i prava.
Pri zagovaranju slobode izražavanja vlastitog mišljenja svakako treba poštovati nužno potrebna ograničenja.
Apsolutna sloboda govorenja može imati neželjene posljedice. Slobode i prava moraju biti jasno definirani i provođeni u tačno određenom okviru.
Postoji niz uobičajenih neosporivih ograničenja slobode govora. Nitko ne smije pozivati na nasilje ili ga „njegovati“. Također kad je riječ o ogovaranju, klevetanju ili povredi nečije časti postoje granice.
Pravo i sloboda na izražavanje vlastitog mišljenja i uvjerenja u pismenom, usmenom ili umjetničkom obliku neizbježno znači i to, da se drugi s time neće uvijek slagati, da će to neki shvatiti kao sablažnjivo ili uvredljivo. To leži u naravi stvari. Pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja je temeljno pravo u funkcionalnoj demokratiji, jer demokratija počiva na pravu građana da jasno izlažu različita i proturječna mišljenja.
Posebne dužnosti u spriječavanju i rješavanju situacija sa nasiljem proizlaze iz prava i obaveza koja određuje opis poslova određenog radnog mjesta – direktor škole, raredni stariješina,nastavnici.
Shodno navedenom, dolazimo do zaključka da cjelokupan sistem – djece, roditelja, socijalne skrbi, sindikata, uprave,kao i pravosudne vlasti, neophodno je dovesti u stanje apsolutne kohezije, međusobne potpore i ingerencije najvažnijih članova koji sudjeluju u prevenciji za zaštitu od nasilja.
Složnost i ujednačenost gomile glasova je apsolutna pobjeda sistema.