Nasilje u školi je u već odavno porastu kako u BiH, tako i u regionu, a dakako i na globalnom nivou, te je ogledalo općeg moralnog pada društva. Nasilje u školi nije problem nastao u vakuumu – nasilje je, u svojim različitim manifestacijama, općeprisutno. U opipljivom svijetu, ono prožima porodičnu i radnu sredinu, život lokalne zajednice, a čujemo svakodnevno o njegovoj raširenosti širom planete. Nezaobilazna je pojava u sadržajima sredstava javnog informisanja, te virtuelno okruženje, poput društvenih medija i kompjuterskih igrica, također je plodno tlo za njegove različite oblike. S obzirom na odsustvo sistemskog pristupa pojavi vršnjačkog nasilja, u BiH ne postoje sveobuhvatni statistički podaci o istom. Jedno ozbiljno i detaljno istraživanje ove pojave, koje izostaje tokom proteklih nekoliko decenija, potvrdilo bi sumorne slutnje, koje bubre sa svakim novim tragičnim slučajem vršnjačkog nasilja ili samoubistva maloljetnika koje smo dozvolili, sa svakim ličnim svjedočenjem nasilja koje nismo prepoznali, gdje god ono bilo na kontinuumu neprihvatljivih oblika ponašanja i sa svakom novom suzom i uzdahom našeg djeteta ili učenika koje smo zanemarili.
Premda je skup faktora koji utječu na pojavu nasilja u školi vrlo kompleksan, u osnovi se uzroci mogu posmatrati iz eksterne i interne perspektive. Kompletna sredina u kojoj dijete odrasta može proizvesti klice koje potencijalno doprinose djetetovom nasilnom ponašanju – od nukleusa, tj. djetetove porodice, pa do škole i lokalne zajednice. Disfunkcionalna porodična dinamika, okruženost nasilnim vršnjacima i bivanje žrtvom njihovog nasilja, te kriminal i nasilje unutar zajednice općenito – čine jezgru vrlo bitnih faktora koji obrazuju dječije ponašanje. Druga sredina koja se ne smije nipošto zanemariti je onaj cyber prostor u kojem djeca danas često provode više vremena nego u opipljivom svijetu. Paralelni svijet gaminga i društvenih mreža, ali i tradicionalni oblici zabavne industrije, poput animiranih ili igranih filmova i serija preplavljeni su apsolutno neprihvatljivim obrascima ponašanja, razmišljanja i pogrešnim vrijednostima općenito, koje do srži podrivaju mentalno blagostanje djeteta. Pola dana u nasilnom okruženju u školi, povratak u eventualno nasilnu sredinu kod kuće, gledanje nasilnih sadržaja na digitalnim i TV uređajima u drugoj polovini dana – pa nema zagonetke zašto su učestali izvještaji u medijima o samoubistvima i nasilju maloljetnika!
Druga grupa faktora dolazi iznutra, poput mentalnog stanja djeteta, zloupotreba droga i cigareta, te rjeđe alkohola. Međutim, premda s pravom treba uvažiti svaki prethodno spomenuti faktor, činjenica je da se nasilje dešava zato što MOŽE da se dešava. Posmatrati samo dijete i pozadinu iz koje dolazi kao jedini izvor problema, jednodimenzionalno je i kratkovidno. Kada se govori o vršnjačkom nasilju, bilo o kontinuiranom bullyingu i mobbingu ili izoliranom incidentu, za njega je odgovorno ne samo dijete koje ga čini nego svaki odrasli pojedinac koji je prisutan u momentu kada se nasilje čini, a nije adekvatno reagirao, te svaki odrasli pojedinac ili institucionalni organ koji je bio u posjedu informacija da se nasilje desilo ili izvjesno vrijeme dešavalo, a nije blagovremeno reagirao niti poduzimao odgovarajuće mjere prevencije istog, bilo da je riječ o nastavniku, pripadniku stručnog ili upravnog organa škole ili roditelju.
Nastavnik, s obzirom na najdirektniju uključenost u školsku sredinu, nosi ključnu odgovornost za stvaranje i očuvanje sigurnog okruženja u učionici, jer je on taj koji prvi može uočiti crvene zastavice i sukladno tome reagirati. Koliko je nastavnika indiferentno prema indikatorima vršnjačkog nasilja koje treba pratiti, evidentirati i prijavljivati, koliko ih, i ako se suočavaju s nasiljem u učionici, nastupa autoritativno, a koliko ih je, na koncu, općenito nekompetentno za posao koji rade? Odgovor svako može sam dati. S druge strane, među školskim osobljem neusaglašen je sistem referenci neprihvatljivih obrazaca ponašanja, tako da prag tolerancije istih varira od nastavnika do nastavnika. Na ono što jedan nastavnik smatra neprihvatljivim, drugi će staviti prst u uho. Ovaj moment je presudan za daljnji ishod interpersonalne dinamike u učionici. U trenutku kada nastavnik ne prepozna ili odluči da ignoriše neprihvatljiv vid ponašanja, neragiranjem daje zeleno svjetlo za ponavljanje istog. Ponavljanje određenog ponašanja, bilo ono u ekstremnom ili marginalnom obliku, bez adekvatne reakcije, dovodi do normalizacije istog. Učenici ga postepeno prepoznaju kao prihvatljivu pojavu i ono postaje norma. Druga strana kovanice je roditelj. Roditelj, osim što je primarni model ponašanja za djeteta i njegov prvi učitelj, također je i odgovorna osoba za djetetovo fizičko i psihičko blagostanje, kao i ponašanje. Jedan od ključnih faktora u kompleksnoj dinamici vršnjačkog nasilja je roditeljski nemar, proizašao iz pretjerane posvećenosti karijeri, materijalnom stjecanju ili puke neosviještenosti o važnosti uspostave bliske veze i komunikacije s djetetom od rane dobi. Moderno „siroče“ odgajaju danas svi, samo roditelj ne: vrtić, škola, teta, rodbina, stariji brat ili sestra, vršnjaci, ulica, itd. Dijete često „odgaja“ samo sebe, uz digitalne sadržaje, bez nadzora. Uslijed sveopćeg otuđenja i individualizma, bujaju mentalna oboljenja, kako među odraslima tako i među djecom. Otupjelost ka tuđoj patnji raširena je poput zarazne bolesti. Empatiju je zamijenila sebičnost. Osjećaj odgovornosti zamijenila je potreba za dokazivanjem. Poštivanje odraslih zamijenilo je poštivanje vođe grupe. Empatija, odgovornost i poštivanje autoriteta nije cool. Žalosno je reći, ali došli smo do momenta kada je među mnogom djecom nasilje cool. Ovo su realnosti koje se hitno moraju mijenjati.
Jedini pravi pristup je NULTA tolerancija za bilo kakav oblik nasilja, od najsitnijeg do ozbiljnijeg, u školi i izvan nje, te posvećen sistem prevencije na osnovu praćenja pokazatelja vršnjačkog nasilja. Klice potencijalnog nasilja moraju se prepoznati u svojim najranijim fazama. Kad nastavnik, ili roditelj, uoči alarmatno ponašanje djeteta, poput agresivnosti, nasilja nad životinjama, prijetnje, nasilnu retoriku, kao i priču o nasilju koja se naoko može činiti bezazlenom, treba na vrijeme informirati sve relevantne stranke te izraditi plan daljeg djelovanja. Također, rano prepoznavanje znakova stresa i promjena u ponašanju kod potencijalnih žrtvi presudno je za blagovremeno djelovanje i prevenciju nasilja, o kojem god njegovom obliku se radilo. Psihološko i verbalno nasilje često ostavlja teže posljedice od fizičkog, što zbog manje uočljivosti, što zbog potcijenjenosti. Izrugivanje, vulgarne riječi, omalovažavanje, isključivanje iz grupe, bilo u učionici ili u virtuelnom obliku, ukoliko uzmu konzistentnu, kontinuiranu i organiziranu dinamiku, gdje čitave grupe učenika vrše nasilje nad pojedincem, postepeno dovode do trajnih mentalnih i emocionalnih posljedica djeteta. Bilo da se manifestiraju na introvertan način, u formi povlačenja djeteta u sebe, anksioznosti ili depresije, ili da uzmu ekstrovertan oblik, u vidu agresivnosti i pribjegavanja nasilnom ponašanju, crvene su zastavice koje ukazuju na to da smo već zakasnili i zakazali.
Svi će se složiti da nikada nije dovoljan broj edukacijskih programa koji će nastavnike uputiti i osposobiti za adekvatan rad sa djecom u nasilnom školskom okruženju. Također, veći broj programa i aktivnosti koji imaju za cilj podizanje svijesti o neprihvatljivim oblicima ponašanja u školi, kao i senzibilizaciju u pogledu ovog problema, potreban je kako učenicima i nastavnicima, tako i roditeljima. Međutim, efekti dosadašnjih sličnih inicijativa su liliputanski. U idealnom svijetu, dovoljan je preodgoj. Ali u našem svijetu, potreban je i zakon. Maloljetnik do 14 godina starosti ne podliježe zakonski snošenju odgovornosti za eventualne prestupe. OK, onda prozivamo roditelje, nastavnike i škole. Gdje je adekvatni pravni okvir koji garantira snošenje odgovornosti od njihove strane ili gdje su dobri primjeri primjene eventualnih adekvatnih zakona? Ne postoje. Na debeli zid nailaze roditelji svih nesretnih slučajeva u BiH, Haruna Mujkića, Mahira Rakovca, Denisa Mrnjavca... I roditelji sve druge djece koja svakodnevno prolaze kroz torture raznih vrsta. Ne, niko nije kriv. A svi su krivi.
Promjena ne dolazi vještački i odjednom. Ona se sije na različitim nivoima i u različitim okruženjima, uz mnogo truda. Ne, plodovi nisu vidljivi odmah, niti će zadugo biti. Sitno sjeme koje je ključno za promjenu mora biti zasađeno vrlo rano u prvoj djetetovoj kapsuli – u porodici. To je sjeme moralnog odgoja. Bez moralnog odgoja dijete nikad neće imati smisao za odgovornost, empatiju i poštivanje starijih. Nekad je religija imala tu ulogu. Danas, u materijalističkom svijetu, dijete se brzo upozna sa konvencijom da su najbitniji ciljevi u ljudskom životu uglavnom materijalne prirode: završi školu da bi našao posao, da bi osigurao stan, da bi kupio auto, da bi izdržavao vlastitu porodicu, pa da bi njeni članovi završili školu, našli posao, osigurali stan i auto... – i krug se nastavlja do beskonačnosti, bez osvrta na duhovne potrebe ljudskog bića, za koje je čovjek odlučio pretvarati se da ne postoje. Zato je izbacio religiju i moralni odgoj. A bez moralnog odgoja i svijesti o postojanju Nekog Ko je iznad svih nas, Ko uvijek prati i evidentira svaki naš korak, nema osjećaja odgovornosti. Onda kada nema svjedoka, nema kamere, nema autoriteta, nema ni straha od posljedica vlastitih postupaka. Ako se dijete podučava da uvijek postoji Ultimativni Svjedok, kada nikakvog drugog svjedoka nema, tada mu neće biti potrebna ni disciplinska mjera, ni edukativna radionica, ni opomena roditelja ni nastavnika. A to dijete će sutra biti nastavnik, roditelj, direktor, i sistem vrijednosti usađen od malih nogu u njegovo biće bit će presudan u njegovoj navigaciji naspram izazova i problema s kojima se susretne.
Drugo sjeme treba saditi u učionicama, u zbornicama, ali i vannastavnim inicijativama, stalno osvještavati i senzibilizirati sve relevantne strane, stalnim moralnim preodgojem i djece, ali i punoljetnih. Treće sjeme mora naći svoje mjesto u zakonu, koji će primorati svakog odgovornog punoljetnog pojedinca i ustanovu da odgovara za nemar, neadekvatno i neblagovremeno reagiranje i neprimjenu dostupnih odgojno-disciplinskih mjera.
Bez sumnje, nasilje u školi se dešava zato što MOŽE. Ne dajmo mu! Nemamo pravo na žaljenje, a okrećemo glavu od nasilja u parku sa zabludom „Ma nisu to moja djeca!“. Nemamo pravo na žaljenje, a skrštenih ruku promatramo svog učenika kako se izruguje i vrijeđa drugog. Nemamo pravo na žaljenje, a štitimo svog zaposlenika koji u alkoholiziranom stanju sjedi u učionici gdje učenici jedan na drugog skaču kao na ragbi utakmici. Sve su to naša djeca. I za sve što nismo spriječili, a mogli smo, krivi smo.
Promjena dolazi od svakog od nas individualno, pa onda i šire.