Nasilje u školi: Kada reći dosta?

Škola nije sigurno mjesto, znaju svi koji pod njenim krovom uče ili rade, ali rijetko javno govore. Između školskih zvona krije se nešto što i dalje ne zvoni za uzbunu - škole su nam na prvi pogled uobičajena mjesta za učenje, a već na drugi pogled „opasne“institucije u kojima postoji nasilje, ne samo vršnjačko, već i nasilje među kolegama prosvjetnim radnicima i mobing. Čak ni tragedija prošlogodišnjih majskih događaja i kopiranje širom regiona koji su do srži ogoljeli obrazovni sistem na Balkanu, fizički napadi na prosvjetne radnike i medijsko izvještavanje nisu promijenili svijest i podstakli učinkovitu akciju da se razumiju uzroci nasilja i preventivno djeluje. Da bismo spriječili nasilje u školama, prvo moramo naučiti da ga vidimo i čujemo. 

Nasilje je problem školske prakse svih zemalja, a mi smo drukčiji samo po tome što nemamo regulisan sistem vrijednosti. Balkan kao mentalni pojam promoviše agresiju i nasilje. Kada je nasilje instrument za pokazivanje moći (Znaš li ti ko sam ja?), kada nasilnike štiti društveni status, očigledno je da se takvi odnosi moći odražavaju i na školu. Odrasli, i sami dezorijentisani, najčešće podbacuju kao model ponašanja. Tokom rada u prosvjeti vidjela sam različite oblike nasilja, najviše one koji ne uključuju udarce ili galamu. Žrtve relacijskog i emocionalnog nasilja koje uključuje i maltretiranje na internetu prepoznaju se u učionici kada na naoko bezazlenu šalu burno reaguju i izlaze sa časa. Neke djevojke prate podrugljivi pogledi i gurkanje, komentari o njima seksualnog sadržaja mogu se čuti na hodniku, a često vidite i nepristojne kretnje. Nepromišljeno poslata fotografija stavlja ih na stub srama, njihovi brojevi telefona, Instagram profili se dijele na društvenim mrežama. Predavala sam i onima koji odu sa posljednjeg časa da izbjegnu fizičko maltretiranje nakon nastave, a ćute jer ih je upravo iznošenje problema u odjeljenju i dovelo u poziciju da mogu biti pretučeni. Prisutno je i iznuđivanje novca ili stvari, a brine i porast anksiozne djece, onih koji se samopovređuju, pominju samoubistvo. Moje iskustvo sa postupanjem nakon sumnje i prijave je uglavnom pozitivno – škola je obavijestila roditelje, omogućila podršku žrtvi, nasilnika kaznila. No, kažnjavanje nije dovelo do prestanka nasilja. Želja za popularnošću motiviše učenike da budu agresivni prema slabijima koji nemaju mrežu podrške vršnjaka, sažeti su rezultati istraživanja Tonija Volka, profesora evolucione psihologije na Univerzitetu Brok u Kanadi. U 85% slučajeva nasilje se dešava pred publikom, u 80% slučajeva druge maltretiraju dobro prilagođena djeca neopaženo od strane odraslih, a agresija je povezana s arogantnim osobinama ličnosti, strategijama prisilne dominacije i eksplicitnom društvenom moći.[1] Zato je poznavanje ovih mehanizama ključno za razvoj efikasnih intervencija u borbi sa nasiljem. Model prema kome su adolescenti sa agentičkim ciljevima (prestići druge), a ne zajedničkim (slaganje s drugima) više skloni nasilju i agresiji predlaže da đake učimo kako da steknu popularnost i dominaciju na prosocijalan način kao najefikasniji metod prevencije.[2]

U našoj školskoj praksi to nije lako. Školska klima odražava društvene faktore (takmičarsko okruženje, forsiranje uspjeha i sistem vrijednosti „Sve je dozvoljeno”), programi ne prate potrebe đaka, pa su im časovi besmisleni, uče sa interneta i djelujemo im deplasirano, predavači su nezadovoljni, ocjenjivanje je sredstvo prisilne motivacije, odnos roditelja prema školi posljedica je slike u društvu da su prosvjetari neradnici koji nepravedno ocjenjuju (nije nezasluženo zbog pojedinaca neradnika u školama). Snažni su pritisci zbog ocjena nasilnih roditelja, nesolidarnih kolega, direktora ili birokrata iz prosvjetne inspekcije. Zato se većina povlači i ćuti. Korupcija savjesti svake godine tako postaje izraženija u zbornicama, a inače nerealna prosječna ocjena znanja postaje još bolja. Naše društvo pogoduje ljudima koji na funkciju direktora dolaze da ostvare želje rođene iz različitih vrsta patologije (srećom, malo ih je, ali im je uticaj razoran). Oni sprovode specifičan vid nasilničkog ponašanja zbog sujete, transakcija iz prošlosti, slobode govora zaposlenika koju nepromišljeno, kako kažu kolege [sic], sebi daju. Sve frustracije nastavnog kadra čine škole centrima profesionalno sagorjelih ljudi sa različitim psihosomatskim oboljenjima, o čemu nema evidencije. Sama škola je žrtva obrazovne politike, zakoni i pravilnici su konfuzno sročeni i u koliziji, i zbog hijerarhije u sistemu u njoj nema mjesta za inicijativu.

U školama je nezanemarljiv broj ljudi nesenzibiliranih da nasilje prepozna, a zabrinjava podatak o zastupljenosti nasilja u učionici u prisustvu nekog zaposlenog bez reakcije.[3] Roditelji samo otežavaju kada zatvaraju oči, negiraju  ili su sami model nasilničkog ponašanja i u susretima sa njima smo u većini slučajeva prepušteni sami sebi, čak i kada dobijamo prijetnje po vlastitu bezbjednost. Promjena nema zbog nazadovanja u svim sferama, populizma, gušenja slobode govora, društvenih tenzija, ali i zbog slabe emocionalne pismenosti i predavača i učenika. Nerazvijene socijalne vještine, takmičenje đaka u imati, a ne biti, borba za popularnost, uzori koje promovišu mediji, nerazumijevanje potreba djece, komunikacijski šum neprihvatanja realnosti (vrijednosna skala prošlog vremena i dovela je do obrnute perspektive sagledavanja stvarnosti), inercija predavača da se usavršavaju i prilagođavaju metode rada interesima djece rođene u digitalnoj eri preduslovi su za pojavu nasilja. Jer, kad svi u učionicu ulaze s mišlju da slijedi aktivnost bez smisla, autoritet predavača nestaje, a nasilje cvjeta. Saznajne, emocionalne i socijalne vještine i dalje čekaju na red jer motivaciju za primjenu metoda podsticanja njihovog razvoja teško da će u našim uslovima dati spoljašnji faktori – nema ih. Primjeri dobre prakse postoje, ali je to uvijek intrinzična motivacija koja počiva na pitanju smisla rada u učionici. Da bismo dobili kvalitetno obrazovanje, treba mijenjati odrasle kao model. Konformizam nas samo sprečava da mijenjamo metod i omogućimo kooperativno učenje, da kod đaka razvijamo emocionalne i socijalne kompetecije gradeći socijalno-promotivne osnove samopouzdanja. U mojoj praksi kooperativni metod učenja dao je pozitivne rezultate – i akademsko postignuće đaka se poboljšalo, a sopstvene greške su me naučile i to da samo otvorena komunikacija u kojoj je sasvim u redu da priznam kad griješim i uvažavam ličnost djeteta smiruje tenzije i od neposlušnog stvara saradnički nastrojenog đaka.

Hoće li jačanje vaspitne uloge nastavnika iskorijeniti nasilje u školi? Neće, jer agresija evoluciono postoji sa svrhom. Intervencije koje kažnjavaju ili uče djecu da ne budu nasilna ne djeluju. Učenje adolescenata kako da steknu popularnost na prosocijalan način tako što dobijaju značajniju društvenu ulogu, a manje vremena za nasilno ponašanje djeluje kao nagrađivanje nasilnika, ali je ovaj način djelotvorniji od kazni[4]. Metod traži veće uključivanje roditelja koji, kulturološki, našu školu ne vide kao partnera, pa je izazov pokrenuti ih na aktivniju saradnju.

Iako zakonska akta prepoznaju nasilje i propisuju oblike prevencije, postoji i regulacija mobinga[5], šumovi u praksi doprinose održavanju postojećeg stanja. Primjera dobre prakse ima, ali se zasnivaju na entuzijazmu pojedinaca. Opšti utisak je da su svi nezadovoljni. Ne bavimo se dovoljno pitanjem koliko poznajemo djecu i koliko nam se razlikuju sistemi vrijednosti, ali i kada tražimo odgovore, većina je pogrešna: tretiraju djecu kao „gospodare muha” od kojih prijeti opasnost ukoliko ih ne obučemo u školske uniforme, oduzmemo telefone i strogo nadziremo. Način premoštavanja jaza između starijih generacija i digitalnih domorodaca i prilagođavanje njima s dubokim razumijevanjem promjena rijetko se razmatraju. Na nasilje ne reagujemo zbog manjka građanske svijesti, autoritarne ličnosti ili nagodbe sa savješću i ćutimo zbog brojnih primjera nepravde i nekažnjenog nasilja, poruka da se ne isplati biti pošten i dobar. Problemi obrazovanja, koji obuhvataju političku nemoć sindikata, neorganizovanost, izostanak javnog djelovanja zaposlenih, inerciju roditelja, te niz drugih[6] samo se usložnjavaju. Svemu je uzrok loše obrazovanje građanki i građana i neophodna je promjena društvenih normi, te izgradnja kapaciteta za zdravo društvo. Odrasli sami treba da uče o dijalogu, jasno ističu da cijene ličnost i karakter sagovornika. Tek tada je moguće prepoznavanje nasilja i kontinuirani rad sa djecom na razvoju životnih vještina i nenasilne komunikacije.

Nije pitanje kako[7], već KAD ćemo učiniti naše škole sigurnim. Odgovor je u svakom od nas i zavisi od naše građanske (ne)potkupljivosti i (ne)pristajanja na kulturu laži, normalizaciju i relativizaciju različitih vidova nasilja u društvu.