Nasilje u školama danas, bitni faktori za intervenciju i prevenciju

01.07.2024
Nikola Gavrić

Nasilje u školama danas, bitni faktori za intervenciju i prevenciju

Rad pristigao na konkurs Šukrija Pandžo 2024.

Nasilje u školama je veoma stara tema, ali tema kojoj se nije pridavalo značaja. Rasprava o nasilju u školama, od pojave bullyinga do ozbiljnijeg oblika mobinga, postavlja kompleksna pitanja o sigurnosti, mentalnom zdravlju i odgovornosti u obrazovnom sistemu. 

Uzroci nasilja u školama

Postoji niz faktora koji doprinose nasilju u školama. Među njima su najistaknutiji:

- Nedostatak empatije i razumijevanja različitosti među učenicima.

- Loši porodični uslovi koji mogu podsticati agresivno ponašanje.

- Nedostatak adekvatnog nadzora i intervencije od strane školskog osoblja.

- Prisutnost nasilnog ponašanja u medijima i na društvenim mrežama koji „normaliziraju“ agresiju.

Posljedice nasilja u školama

Nasilje u školama može imati dugoročne posljedice po žrtve, kao što su:

- Emocionalne i psihološke traume,

- Smanjenje samopouzdanja i samopoštovanja,

- Problemi s akademskim ostvarenjem i socijalizacijom,

- Povećan rizik od mentalnih poremećaja poput anksioznosti i depresije,

- i mnoge druge posljedice o kojima su pisani posebni radovi.

Oblici nasilja u školama i kako ga prepoznati?

Nasilje u školama može se pojavljivati u različitim oblicima, što često otežava njegovo prepoznavanje i adresiranje. Razumijevanje različitih oblika nasilja ključno je za uspiješnu prevenciju i zaštitu učenika. Ovdje ćemo skrenuti pažnju na najčešće oblike, kako ih prepoznati:

1. Verbalno nasilje

Verbalno nasilje jeste upotreba uvredljivih riječi, prijetnji, ruganja ili izrugivanja. npr.:

- Vrijeđanje: Korištenje uvredljivih riječi ili psovki.

- Prijetnje: Izražavanje namjere da se naudi drugoj osobi.

- Ruganje: Ismijavanje nečijeg izgleda, sposobnosti ili ličnih karakteristika.

Prepoznavanje verbalnog nasilja može uključivati slušanje razgovora među učenicima, praćenje njihovog ponašanja prema drugima te osiguravanje da se žrtva osjeća sigurnom prijaviti takvo ponašanje nadležnim instancama u školi.

2. Fizičko nasilje

Fizičko nasilje obuhvata svaku vrstu agresivnog kontakta koja može uzrokovati poovrede ili fizičku nelagodu drugoj osobi. Primjeri fizičkog nasilja u školskom okruženju su:

- Tuče: Fizičke borbe među učenicima.

- Guranje ili udaranje: Neprijateljsko fizičko ponašanje usmjereno prema drugoj osobi.

- Oštećivanje imovine: Namjerno uništavanje ili oštećivanje lične ili školske imovine.

Prepoznavanje fizičkog nasilja može uključivati posmatranje vidljivih povreda, svjedočenja drugih učenika ili pregledavanje snimaka nadzornih kamera, te brzu intervenciju kako bi se spriječilo dalje nasilje.

3. Psihološko nasilje

Psihološko nasilje manifestuje se kroz manipulaciju, prijetnje, izolaciju ili širenje glasina s ciljem nanošenja emocionalne štete drugoj osobi. Najčešći oblici ovog su:

- Izolovanje: Namjerno isključivanje ili ignorisanje druge osobe kako bi se osjećala izolovano.

- Širenje glasina: Namjerno širenje lažnih ili uvredljivih informacija o drugoj osobi.

Prepoznavanje psihološkog nasilja zahtijeva pažljivo praćenje međuljudskih odnosa, uočavanje promjena u ponašanju žrtve te osiguravanje sigurnog prostora za otvoreni dijalog, povjeravanje i podršku.

4. Cyberbullying

Cyberbullying je oblik nasilja koji se odvija putem elektronskih komunikacijskih kanala kao što su društvene mreže, poruke ili e-pošta. Primjeri cyberbullying-a su:

- Uvredljive poruke: Objavljivanje i/ili slanje uvredljivih ili prijetećih poruka putem interneta.

- Objavljivanje uvredljivih sadržaja: Postavljanje uvredljivih komentara ili slika na društvene mreže.

- Izrugivanje: Ismijavanje ili ruganje putem online platformi.

Prepoznavanje cyberbullyinga zahtijeva aktivno praćenje online aktivnosti učenika, edukovanje o sigurnom korištenju interneta te saradnju sa roditeljima kako bi se zaštitila djeca od potencijalnih opasnosti. Ovo je najmlađi vid nasilja, ali i najbrže napredujući.

Kako prepoznati nasilje u školskom okruženju

Prepoznavanje nasilja u školi zahtijeva osjetljivost, edukovanost i proaktivno djelovanje svih učesnika obrazovnog sistema. Ključni koraci u prepoznavanju nasilja uključuju:

- Edukovanje osoblja: Osiguravanje da sve nastavno osoblje i administratori razumiju različite oblike nasilja te znaju ga prepoznati u praksi i da razumiju na iste adekvatno i blagovremeno reagovati.

- Otvorena komunikacija s učenicima: Podsticanje učenika da prijavljuju bilo kakve incidente nasilja te osiguravanje da se doživljene situacije shvataju ozbiljno.

- Praćenje ponašanja: Redovno praćenje ponašanja učenika kako bi se identifikovali rani znakovi u ponašanjima učenika koji bi mogli da prerastu u jedan od oblika nasilja.

- Saradnja s roditeljima: Informisanje roditelja o znakovima nasilja i zajedničko riješavanje problema.

Da li roditelji pomažu u borbi sa nasiljem

U borbi protiv nasilja u školama, uloga roditelja ključna je za podršku njihove djece, ali i za saradnju s obrazovnim institucijama kako bi se stvorilo sigurno i podsticajno okruženje za sve učenike.

 1. Kako roditelji mogu pomoći

Roditelji učestvuju u podizanju svijesti, podršci svojoj djeci i saradnji sa školama i njihovo učešće se ogleda u sljedećim radnjama:

- Edukacija djece o nasilju: Roditelji mogu aktivno edukovati svoju djecu o različitim oblicima nasilja, kako prepoznati znakove i kako se ponašati u takvim situacijama.

- Podrška žrtvama: Pružanje emocionalne podrške i osnaživanje djece koja su žrtve nasilja, te podsticanje na otvorenu komunikaciju o problemima u školi.

- Saradnja sa školom: Redovna komunikacija s učiteljima i administracijom škole, aktivno učešće na sastancima roditeljskih vijeća i podrška implementaciji programa prevencije nasilja.

- Promovisanje pozitivnih vrijednosti: Podrška vrijednostima kao što su tolerancija, poštovanje i saosjećanje među djecom, te promovisanje pozitivnog ponašanja.

2. Izazovi i ograničenja

Uprkos važnosti njihove uloge, postoje izazovi i ograničenja s kojima se roditelji mogu suočiti u borbi protiv nasilja u školama:

- Nedostatak svijesti: Neki roditelji možda nisu dovoljno informisani o različitim oblicima nasilja ili ne prepoznaju znakove nasilja kod svoje djece.

- Nedostatak vremena: Pretrpanost obavezama u modernom stilu života, može otežati roditeljima da se aktivno uključe u školske inicijative protiv nasilja.

- Oslabljeni odnosi s djecom: U nekim slučajevima, roditelji mogu imati ograničenje u komunikaciji s djecom ili osjećaj da njihova podrška nije dovoljno učinkovita.

- Nedostatak podrške od strane škole: Ukoliko škola ne pruža dovoljno podrške ili ne komunicira dovoljno transparentno s roditeljima, to može znatno otežati zajednički rad u prevenciji i rješavanju problema nasilja.

Važnost saradnje roditelja i škola

Ključno za uspjeh u prevenciji nasilja je saradnja između roditelja i škola. Obostrano povjerenje, otvorena komunikacija i zajednički napori mogu značajno doprinijeti stvaranju sigurnijeg okruženja za sve učenike. Neki koraci koji bi mogli poboljšati suradnju uključuju:

- Redovni sastanci i komunikacija: Organiziranje redovitih sastanaka između roditelja i školskog osoblja kako bi se razgovaralo o pitanjima nasilja i razvijanju zajedničkih strategija.

- Edukovanje roditelja: Organizovanje radionica i seminara za roditelje o temama kao što su cyberbullying, psihološko nasilje i kako podržati djecu u tim situacijama.

- Kreiranje sigurnog okruženja: Osiguravanje da škole budu mjesta u kojima se roditelji osjećaju dobrodošlo i uključeno u procese odlučivanja.

- Podrška zajednice: Uključivanje lokalnih zajednica i resursa u borbu protiv nasilja te promovisanje šire društvene odgovornosti za sigurnost djece.

Da li su nastavnici ili razrednici prepušteni sami sebi u borbi s nasiljem među djecom

Nasilje među djecom u školama nije samo izazov za same učenike, već i za nastavnike i razrednike koji su često prvi koji se susreću s problemima i moraju intervenisati. Osvijetliti ćemo ulogu nastavnika i razrednika u prevenciji i suzbijanju nasilja te kako im školski sistem pruža podršku ili ih možda prepušta samima sebi.

1. Uloga nastavnika i razrednika

Nastavnici i razrednici imaju ključnu ulogu u borbi protiv nasilja među djecom zbog svoje blizine učenicima i stalne interakcije s njima. Njihova uloga ima sljedeće zadatke:

- Prepoznavanje znakova nasilja: Nastavnici i razrednici često su prvi koji primijete znakove nasilja među učenicima, bilo da se radi o fizičkom nasilju, verbalnom zlostavljanju ili cyberbullyingu.

- Intervencija u slučajevima nasilja: Brza i učinkovita reakcija u situacijama nasilja ključna je za zaštitu žrtava i sprječavanje daljeg eskaliranja problema.

- Edukacija učenika o pravilnom ponašanju: Nastavnici igraju važnu ulogu u edukaciji učenika o važnosti poštovanja, tolerancije i prihvatanja različitosti.

- Podrška žrtvama i počiniteljima: Pružanje emocionalne podrške žrtvama nasilja te rad na rehabilitaciji i edukaciji počinitelja.

Zaključak

Iako smo pokrili mnoge aspekte nasilja u školama, postoji potreba za daljim istraživanjima. Važno je razumjeti kako se socijalne, tehnološke i obrazovne promjene mogu iskoristiti za smanjenje nasilja. Podjednako je važno umrežiti sve bitne faktore (djecu, roditelje, nastavnike, ustanove, institucije,medije,itd.) da zajedničkim sistemskim djelovanjem, svakog u svojoj oblasti, preduprede i intervenišu ne samo na nastalo nasilje nego i na opravdane indicije nasilja. 

Literatura

- Freire, P., & Macedo, D. (2018). Education for Critical Consciousness. Bloomsbury Publishing.

- Olweus, D. (2013). School Bullying: New Perspectives on a Growing Problem. Routledge.

- Rigby, K. (2012). Bullying in Schools and What to Do About It. ACER Press.

- Olweus, D. (1993). Bullying at School: What We Know and What We Can Do. Blackwell Publishing.

- UNESCO. (2017). School Violence and Bullying: Global Status Report.

- Espelage, D. L., & Swearer, S. M. (Eds.). (2010). Bullying in North American Schools. Routledge.

- Evans, M. D., & McNeil, L. M. (Eds.). (2015). Law and Social Change in Postwar Japan. Routledge.

- Levinson, M. (Ed.). (2016). Measuring Ethical Guidelines for Academic Freedom in Higher Education. Springer.