Ovu temu htjela bih započeti jednim kontemplativnim razmišljanjem o tome da često u našem životu postoji nešto što nas prati i stalno se ta tema vrti tu negdje ali ipak nastojite izbjegavati bilo kakav razgovor o tome, ne zato jer mu ne želite pridavati važnost već zato što osjećate da sve rasprave na kraju postanu efemerne i vremenom izgube na važnosti.
Nipošto ne zastupam tezu da se o nasilju ne treba govoriti, ne želim biti pogrešno shvaćena i riječi svakog eksperta su dobrodošle ali po meni jedino one pažnje vrijedne su naravoučenije proistekle iz životnog iskustva ljudi koji su to proživjeli na vlastitoj koži. Priča o nasilju bez referiranja na proživljeno iskustvo je obično licemjerje koje nas ničemu ne uči a vodi nas u još veće stranputice i traženja odgovora na pogrešnim mjestima.
Pitanje je koliko stvarno žrtve nasilja u školama recimo imaju potpunu pažnju, o zaštiti da i ne govorimo, direktora škola koji su prvenstveno preokupirani svojim vlastitim interesima? Za reizbor u novi mandat, bitno je gajiti dobre veze sa visokopozicioniranim političkim facama. Njihova pažnja i naklonost su nezamjenjivi, ako se žele učvrstiti na trenutnoj, ili možda sebi otvoriti vrata, za neku novu poziciju.
Rad u školi danas je teži nego ikada, mnogi će se složiti sa ovom izjavom.
Kad se samo sjetim svojih početaka, ispunjenih anksioznošću i nekim čudnim nemirom.
Mogu komotno reći je da me četiri godine studija uopšte nisu pripremile za rad u školi.
Šok i nevjerica na sjednicama nastavničkog vijeća, koliko sam samo neugodnosti doživjela na njima. To je bila prilika za prve susrete i upoznavanja sa kolegama od kojih su se neki posebno isticali u pedagoškim metodama čiji su glavni naučni postulati počivali na tome da odgovornost za svoj neuspjeh u radu sa učenicima prebace na nekoga drugog, pogađate, u ovom slučaju taj neko drugi sam često znala biti i ja. Naravno bilo je tu još kandidata ali ja sam im bila omiljeni krivac za neuspjeh njihovih učenika, počev od loših rezultata u učenju pa do onih u vladanju. Je li stvarno lagano za jednu mladu osobu koja se na početku svoje radne karijere sreće sa takvim izazovima, gdje sam počela da sebi postavljam pitanja, da li je ovo uopšte posao za mene?! Nažalost, živimo u zemlji u kojoj nemamo luksuz mijenjanja poslova i kamen koji je prevagnuo u trenucima kada sam ozbiljno razmišljala da dam otkaz, je bio onaj koji se ticao ne samo moje već i egzistencije mojih najbližih jer u mojoj porodici sam bila jedina koja je imala posao. Tako da nisam imala puno izbora osim da se zauzmem za sebe i odolim da ne reagujem na napade, spočitavanja računa i prebacivanja loptice.
Ne bi bilo fer da ne spomenem mnoge lijepe i pozitivne trenutke koji su me i održali svo ovo vrijeme i davali mi snagu da svoj pogled uperim prema budućnosti. Ono što me je najviše uzrujavalo i predstavljalo problem, bili su ljudi koji su imali određene veze u „visokim“ političkim krugovima što im je osiguralo status „nedodirljivih“. Niko, pa ni direktor škole se nije želio zamjerati tim ljudima. Jednostavno, za bilo kakvu konstruktivnu raspravu nije bilo mjesta. Zamislite samo frustracije ljudi, jedna od njih sam bila i ja, koji su morali da trpe zbog svega toga. Savršeno tlo za generiranje svih mogućih nezadovoljstava a onda smo iznenađeni kada dolazi do eskalacija istih. Zbog krutog insistiranja na svojim pedagoškim metodama iz devetnaestog stoljeća ti ljudi su predstavljali veliki problem za školu zbog čega je dolazilo je do vrlo neugodnih situacija u odnosima sa učenicima . Rezultati takvih krutih odgojnih metoda su često bi eruptirali u obliku fizičkih nasrtaja učenika na pomenute profesore, pa je čak i policija nekoliko puta morala intervenirati.
Ako je neko sada i pomislio da su nakon ovoga povedeni ozbiljni razgovori o posljedicama ovih događaja u smislu da je bilo krajnje vrijeme da se nešto promijeni u primjeni odgojno-obrazovnih metoda , grdno se prevario. Jedina rasprava koje se još više intenzivirala je ona o primjeni pedagoških mjera, gdje su ti profesori zahtijevali visoke kazne i sankcije za takve učenike. „ Ovo vam ljudi nije kazneno-popravni dom , vi radite u odgojnoj instituciji“, riječi su koje su jednom prilikom nekontrolisano izletile iz mojih usta na jednoj od sjednica, nakon što sam ih potiskivala u sebi već duže vrijeme, ne htijući njima probuditi demone koji su upravo tražili takve prilike za nastupajuće tirade infantilnih argumenata.
Svo to vrijeme nastojala sam se što više educirati u prevenciji nasilja. Upravljanje konfliktima, u mojoj radnoj sredini za mene je predstavljalo profesionalni izazov. Težina da se sa takvim stvarima uhvatim u koštac tjerale su me da rastem i razvijam se u profesionalnom smislu. Ne moram ni reći da sam kasnije postala imuna na komentare i neplodne rasprave koje nisu imale ama baš nikakvu drugu svrhu osim da, barem kod mene, prouzrokuju pomanjkanje volje i interesa za potrebno djelovanje.
Kasnije sam shvatila da sam uspješno preživjela jednu težu faza sazrijevanja u kojoj sam se morala suočavati sa svim neugodnim i teškim situacijama. Ne želim i ne bi bilo pošteno negirati vlastite frustracije kojih je bilo mnogo, ali upravo onda kada sam zbog svoje nesigurnosti pomišljala da me moj kukavičluk spriječava u bilo kakvoj burnijoj reakciji sada znam da je to bila totalna zabluda. Sva ta akumulacija neugodnih stanja me na sreću nije odvela u neku duboku depresiju već je sasvim neočekivano u meni stvorili prirodan otpor za sve ono što nije bilo važno i čemu se nikada nije trebala pridavati neka veća važnost, izuzev one koja te uči o prirodi ljudskog katraktera i o tome kako to može djelovati na neke stvari u životu. Većina ljudi koja je sklona optuživanju drugih vrlo lahko ulazi u konflikte a ja nisam željela da budem neko ko će učestvovati u njihovoj igri. Još jedna stvar koje sam također postala tek kasnije svjesna je to da ti ljudi, barem velika većina, posjeduju kakvu takvu svijest o svojim nedostacima i da u krajnjem slučaju žele to da mijenjaju kod sebe, ali ih je strah da bi priznanjem toga ujedno pokazali i svoju najveću slabost. Koliko nam je samo taj prokleti ego priušti problema u životu, kao neki rudimentarni organ koji svaki put istupi onda kada treba napravimo ključni iskorak u životu koji treba da nas odvede do toliko željenih promjena. Potrebno je barem malo hrabrosti da otvorimo oči za vlastite greške, koje moramo početi doživljavati kao put ka spoznaji a ne opravdanje da se još više zatvaramo u sebe i navlačimo nove oklope. Pokazati nekome da nije pogrešno to što pravimo greške, već je pogrešno istrajavanje na njima i njihovo utiskivanje u vlastiti identitet. Moja odluka na tim često sumanutim sjednicama se ticala mog ličnog izbora, je taj da na napad ne reagujem napadom, i ne mislim na onu biblijsku, gdje, kada dobiješ pljusku u jedan, treba da okreneš i drugi obraz. Pokazati ljudima, tačnije prosvjetarima iz mog vlastitog kolektiva da postoje ponašanja i stavovi kojih se tako čvrsto držimo u životu i koja nas, kao i sve one koji s nama mora da imaju posla (odgojno-obrazovnog) mogu odvesti u sunovrat, je postala moja glavna misija.
Neugodne situacije s kojima se susreću odrasli ljudi kroz čitav život nažalost znamo, nisu uvijek primjer uspješnih priča o stečenom samopuzdanju i razvijenoj sposobnosti za djelovanje u kriznim situacijama.
Bi li bilo potrebno da se uz neku detaljnu analizu vratimo u prošlost i zapitamo kada je to sistem zakazao i kakav je bio recimo prije sto godina a kakav je danas?
To ne znam, ali sam sigurna da nikada više nego danas, mladi ljudi nisu bili prijemčljivi za razna društvena dešavanja koja ma koliko to nevjerovatno zvučalo, nemaju nikakav pozitivan efekat na njihov razvoj. Zamislite samo fenomen opsjednutosti adolescenata sa jednim fenomenom savremenog svijeta koji se naziva fudbal. Na stranu ćemo ostaviti svu onu priču o sportu kao pozitvnom aspektu razvoja mladog čovjeka koji omogućava njegov višestruki razvoj kako onaj fizički tako i psihički i socijalni.
A šta imamo reći o onoj drugoj strani medalje, o huliganima, razbojništvu, nasilju i vandalizmu, govoru mržnje koji potiče jedna tako „plemenita“ stvar kao što je fudbal? U zdravom tijelu zdrav duh, pa gdje su nam ti zdravi duhovi kada se u jednom gradu kao što je Mostar na dan održavanja utakmice između dva gradska rivala proglašava stanje visokog rizika.
Po nekoj sili inercije škola generira većinu pojava u društvu a posebno one negativne koje upravo na nesigurnom i trusnom području lako puštaju korijenje, rastu i množe se poput korova. Toliko paradoksalnih stvari koje apsolutno govore jedino o tome da smo nemoćni u njihovom kontroliranju i da su one u potpunosti ovladale nama a ne obrnuto.
I opet po ko zna koji put zahvaljujući našoj neizlječivoj naivnosti uperimo pogled u vlasti i od njih tražimo odgovore a za uzvrat dobivamo, pa ne više ni prazna obećanja, kao da se oni više i žele time uopće kompromitirati kod javnog mnijenja.
Možda jedan vrlo slikoviti primjer koji sam lično proživjela bi mogao dovoljno da kaže o njihovim stavovima i zauzimanju za društvenu dobrobit:
Jednog dana, na času praktične nastave u školi u kojoj sam radila, nenajavljeno, vidno uzrujan oglušivši se o upozorenja prisutnih profesora u holu škole, upao je roditelj jedne djevojke. Bez kucanja i bilo kakvog pozdrava upitao je za jednog učenika koji je bio prisutan u učionici za vrijeme upada, da bi mu prišao i udario ga pesnicom u glavu. Učenik se omamljen srušio na pod, da bi nakon toga roditelj djevojke koja je također bila u tom odjeljenju napustio prostorije škole.
Škola je naravno postupila u skladu sa važećim protokolom i odmah prijavila nasilje nadležnoj policiji, dečko je na sreću brzo došao sebi i nije osjećao nikakvu slabost. Obavijestili smo njegove roditelje i upoznali ih da je za dalje rješavanje slučaja nadležna uprava policije.
Međutim uslijedilo je nešto što nas je zateklo nepripremljene, a to je da je otac ove djevojke podnio prijavu ministarstvu o nasilju nad njegovom kćerkom od strane, gle čuda dečka, kojeg je fizički napao za vrijeme trajanja nastave u školi. Oboje njih bilo je maloljetno.
Nedugo nakon samog događaja uslijedio je poziv direktorici škole od strane inspektora kantonalnog ministarstva obrazovanja u kojem je najavio svoj dolazak u svrhu uvida u sam događaj.
Po njegovom dolasku uslijedila je uobičajna procedura, za sve one koji nisu imali iskustvo takve vrste, tada obično svi plešu oko uvaženog inspektora, stoje mu na raspolaganju ukoliko su potrebni neki dokumenti, zapisnici, bilo šta što bi moglo da posluži kao materijalni dokaz u datom slučaju.
Ono s čime je inspektor započeo svoju posjetu je razgovor sa direktoricom kako bi je upoznao sa sadržajem prijave dotičnog roditelja i istovremeno pozvao na odgovornost zbog nedjelovanja odnosno nepoduzimanja potrebnih radnji kako bi se zaštitila djevojka koja je po njegovim riječima trpila nasilje. Direktorica je naravno pažljivo slušala ono što je uvaženi inspektor imao da kaže.
Također nam je objasnio, u slučaju da nismo baš poznavali Protokol, da se radi o seksualnom obliku nasilja. Pročitao je sadržaj očeve prijave u kojoj je stajalo da je djevojka za vrijeme obavljanja svoje fiziološke potrebe u školskom toaletu primjetila glavu pomenutog dečka koja se naginjala iznad pregradnog zida ženskog wc-a. Djevojka je prešutivši taj događaj svojim profesorima, o tome upaznala isključivo svoje roditelje, ponajprije svog oca koji je kao što se već zna, uzeo stvar u svoje ruke i odlučio da kazni dotičnog dečka onako kako je samo on smatrao da je najbolje u tom trenutku, i u kojem je doživio kao što je kasnije rekao neku vrstu pomračenja uma. Po njemu škola kako je on sam opisao, obična birokratska nakarada, i nema snagu da rješava ovako delikatne situacije.
Babo je bio što bi se reklo „stara škola“, koja stvari rješava onako starinski a škola je takva kakva jeste dio sporog sistema, koji sporo reaguje.
Još neki detalji koji službeno nisu postali dio nijednog zapisnika ali njihova priroda otkrila je još jednu, nimalo zanemarivu dimenziju nemilog događaja. Naime, radilo se o tome da je stanovita osoba iz naše škole, slučajno došla do informacija da je jedna visoko pozicionirana osoba u ministarstvu, bila idejni pokretač prijave za nasilje ovog babe, a čitavu situaciju je iskoristila da optužbi školu sa direktorom na čelu, da su cijeli događaj pokušali i zataškati.
Mnogi detalji u toku vođenja postupka utvrđivanja odgovornosti u slučaju nasilja, su se pojavili, iako možda ne bi nikada mogli završiti u službenom zapisniku ministarstva, itekako bitni za cjelokupni razvoj događaja, a što je sam, visoko pozicionirani službenik nastojao zataškati ali na njegovu žalost, osoba iz škole je ipak došla do tih informacija. Naime, radilo se o tome da je babo djevojke koja je pretrpila nasilje postavljao parkete u kući ovog visoko pozicioniranog službenika ministarstva, a tu mu uslugu on nikada nije platio, a kako to obično biva, svi dugovi kad - tad stignu na naplatu, pa makar se oni morali isplatiti i u naturi, što je ovdje izgleda bio slučaj.
Ako vas možda još interesira epilog ove priče, dovoljno je da kažem da su roditelji ovog dečka na kraju odustali od krivične prijave za pretrpljeno fizičko nasilje njihovog sina, a sam učenik je u skladu sa rješenjem inspektora ministarstva i pravilnikom o pedagoškim mjerama morao da snosi posljedice za svoje ponašanje, vladanje mu je smanjeno i izrečena mu je mjera „opomena pred isključenje“ .
Bitno je naglasiti da meni kao pedagogu školu i članovima školskog tima za prevenciju nasilja nije bilo dozvoljeno da saslušamo i drugu stranu – dečka, koji je bio optužen za nasilje. Nikada nije bio pozvan od strane ministarstva da da bilo kakvu izjavu, i njegova riječ o samom događaju nikada postala dio niti jednog zapisnika. Osobi optuženoj za teška krivična djela na sudu se mora dodijeliti advokat ako ga sama ne može priuštiti i nevina je sve dok se ne dokaže suprotno, ali maloljetnik u srednjoj školi koji je pretrpio teži oblik fizičkog nasilja od strane punoljetne osobe nije imao prava glasa.
Je li ovo na djelu bio jedan tipični primjer zloupotrebe položaja, ili pak neki oblik nasilja organa uprave nad javnom institucijom, koji još nije definisan u zakonu i školskom protokolu, ostavljam vama na procjenu.
Šta smo učinili nakon svega toga, pa ne očekuje se valjda da režemo granu na kojoj sjedimo gdje bi nas to odvelo, ako se vratimo na onaj dio sa početka ove priče o važnosti dobrih međuljudskih odnosa sa osobama na visokim pozicijama.
Priča ilustrira koliko je važno razumjeti nasilje u širem društvenom kontekstu ali i dalje od toga, koliko se ono reflektira na lični život ljudi.
Kako će se stvari dalje odvijati u javnom diskursu možda i nije toliko važno pitanje, koliko je važno ono kako će neki budući kobni i tragični događaji, idući uvijek nekoliko koraka ispred, upravljati tim javnim diskursom. Po nekim najcrnjim prognozama ne bi bilo teško zamisliti scenarije u kojima se komplikovani odnosi u društvu generiraju upravo kroz školsku sredinu, pa i ne bi bilo toliko neočekivano da se baš tu desi neki okidač za neki oblik ratnog sukoba.
Malo crnog humora nije na odmet. Ipak moramo biti optimisti i vjerovati u pobjedu Yang-a nad Yin-om, zar ne. Svijetlo će zavladati i potisnuti tamne sjene nasilja kojih je sve manje zahvaljujući neumornim entuzijastima kojih je sve više i ne posustaju ni trena u borbi protiv ove pošasti.
A nasilju želimo samo jedno - da počiva u miru!