Pišem jer mislim da je najgore šutjeti, a problemi se gomilaju, guraju pod tepih i umjesto rješenja, postaje samo gore i zamršenije. Problemi su jasni, akteri uglavnom poznati, a situacije zamršene i nerješive...Pa da progovorimo jasnije, konkretnije, da pokušamo ukazati na pošasti, ne bismo li popravili jako lošu situaciju.
Naime, danas nije nimalo lahko živjeti i raditi časno i pošteno, prije svega mislim na život u našoj Domovini, drugdje ne poznajem, čujem da je mnogo ljepše.
To se, dakle, odnosi i na rad u prosvjeti. U narodu danas vlada mišljenje kako smo mi prosvjetari najveći neradnici, da odmaramo za svaki praznik, izmišljamo praznike, raspust nam traje po tri mjeseca, i zaboravimo da smo radili i tako nekako. A nije uvijek ovako bilo. Nekada se učitelj poštovao i cijenio. Cijenilo se znanje i obrazovanje. Šta se desilo i gdje se pogriješilo?!
Danas, ne samo da nas niko ne poštuje, već smo jako često izloženi pritiscima, stresovima, neuvažavanjima, prijetnjama, poniženjima...pravom nasilju!!!
U mom nanizanom đerdanu radnog staža ima svakakvih bobaka.
Od pravih bisera do plastičnih svjetlucavih lažnjaka. Voljela bih pričati o lijepim stvarima, dragim đacima, odlikašima, solidnim učenicima, ali ću nekom drugom prilikom.
Ovog puta želim kazati da sam radeći u školi doživjela mnoge lijepe stvari, ali su ih one ružne nadglasale i potopile u moru besmisla, tako da na površini plivaju loša iskustva, neprijatni pozivi, ucjene za ocjene, prijetnje i uvredljive riječi, pravi materijal za jednu strašnu deponiju zvanu ljudsko zlo i propast. Kao neko ko se bori znanjem, radom i posvećenošću, dobijala sam najstrašnjije uvrede na račun moga ljudskog i stručnog identiteta, dotle da mi se poručivalo- Da trebam postati ljudsko biće, pa tek onda ući u učionicu!!!
Budila sam se u agonijama i često preispitivala svoje postupke, a onda jasno i bez imalo dileme donosila jedan racionalan i duboko kritički smisleni zaključak- Ako sam u životu sve radila ljudski i pošteno i ako se svakog dana mogu pogledati u ogledalo i čiste savjesti zaspati, nemam straha od tamo nekih glasova koji su navikli na nepoštenje, koji su zbog ocjene u školi spremni tako strašne stvari izreći i nositi na svojoj savjesti. To govori o njima, nikako o meni. I kakav je to sud u kome se odmah zna krivac?! Mislila sam da su prošli ti strašni sudovi prošlosti, da smo se odmakli od tame i mračnjaštva, ali kao što je to u bajkama, vječna je borba dobra i zla, svjetla i tame...
Koga okriviti za svoj položaj??? Mislim na položaj prosvjetnog radnika uopće. Ja bih uvijek počela od sebe, krivi smo mi za ušutkani jezik spasa, jer ako se mi ne cijenimo, ko će nas cijeniti? Ako se ne znamo izboriti za sebe, svoje blagostanje, kako ćemo se onda izboriti za blagostanje svojih nezaštićenih učenika? Nama je dovoljno da nam neko uperi kažiprst i prodajemo i ocjene i obraz. Nažalost, nismo hrabri, nismo dosljedni, ne znamo pokazati zube jer kad se nađemo u džungli i to se mora. Ali tako da uvijek ostanemo svjesni svoje ljudskosti, jer i među čoporom vukova čovjek mora ostati čovjek.
Dakle, svjesni smo, društvene nebrige, ali kad nastupe razni pritisci, bilo za ocjene, statuse, izbore učenika generacije, voditelje programa, predsjednike i slične školske dileme, često se nađemo sami na vjetrometini koja nas oštro šamara i nema više ni prijatelja ni kolega, odjednom su okrenuli leđa, ili ne žele javno istupati, radi svog statusa, nezamjeranja ovom ili onom, nadređenom, podređenom, glavnom ili sporednom i sve tako.
Bila sam na strašnom sudu, a nisam vještica, zbog:
neopravdanih izostanaka,
loših ocjena,
nepročitanih lektira,
nezadovoljavajućih ocjena na maturskom ispitu,
zbog ukazivanja na opću nepismenost,
zbog argumentiranih vlastitih stavova u struci,
zbog tema zadatih za pismene zadaće koje se nisu dopale,
zbog nedopadanja kolegama,
zbog pogrešno interpretiranih riječi,
zbog nedopadanja roditeljima, učenicima i ostalima,
zbog neshvaćene šale,
zbog pogrešne boje košulje,
zbog lošeg telefona,
zbog jeftine torbe,
zbog, zbog, zbog....
A nisam JA izostajala,
učila sam,
dobijala dobre ocjene,
radila,
i dan-danas učim i radim, borim se protiv neznanja, predrasuda, nepismenosti, površnosti, interpretacija, dezinformacija, gluposti, ograničenosti i raznih ljudskih komedija i tagedija. Svoje đake želim uroniti u svijet knjiga i pobjedonosnih junaka, na primjerima Gilgameša, Don Kihota, Eukliona, Čiča Grandea, Antigone, Ahileja, Kir Janje, Ahmeta Šabe, Ahmeda Nurudina... i ostalih, učiti ih da uvijek pobjeđuju
ZNANJE,
MUDROST,
LJUDSKOST,
LJUBAV,
ŽIVOT,
SREĆA,
DOBROTA...
Želim da svaki moj đak zna svoja prava, ali i obaveze. Da svaki prosvjetar bude stručnjak u svom poslu. Da svi radimo svoj posao, pošteno i odgovorno. Da se ne miješamo u tuđi rad, jer onda ne stižemo kvalitetno uraditi svoje zadatke. Da svi poštujemo struku i zakone. Da budemo moralni u životu i u radu. Da znamo uvažiti argumente. Da znamo komunicirati. Da imamo podršku države.
Da uvijek učimo, čitamo i radimo.
Da se borimo svim mogućim sredstvima protiv bullinga, mobinga, nasilja i svake nepravde.
To možemo znanjem, obrazovanjem i moralnošću.
To možemo ujedinjeni, zadovoljni i sretni.
I bez obzira na sve, ne bih dala svoje đačke uspomene ni za šta na svijetu i ne bih dala svoju učionicu ni za kakvo mjesto na svijetu. Ima li veće sreće od ljubavi i posla koji volimo?