Učiteljica je sazvala vanredni roditeljski sastanak. - priča mi majka, začuđena i obeshrabrena, prepričavajući događaj u učionici njenog sina prvog razreda osnovne škole. Sreća pa mi je S. već ranije sve rekao, nastavlja ona, što me donekle umirilo ulijevajući mi nadu da zna razliku između dobra i zla. Jedan dan je došao i rekao da mi mora nešto reći, da je učiteljica bila ljuta i da će pozvati sve roditelje. Naime, grupa učenika uzimala je pribor, sveske, udžbenike jednog tihog djeteta i bacala njegove stvari po učionici ismijavajući njegove pokušaje da dohvati i vrati otuđene stvari. I to tako traje već dugo, toliko dugo da je postalo uobičajeno. On, sam i nemoćan, trpi. Oni, glasni i moćni u grupi, čine.
- Jesi li i ti to uradio, S.? - pitala je, zgrozivši se onim što čuje.
- Nisam, mama. Ali, drugi to rade stalno.
- Tom istom dječaku?
- Da! Niko se s njim ne druži.
- A da li je iko od vas pokušao to zaustaviti? Bilo ko, bilo koji dječak, bilo koja djevojčica?
- Jeste. Samo je M. rekao da prestanu, da je ružno to što rade, pokupio mu sve stvari i vratio ih.
Usput je upitao kako bi vama bilo da vam to neko radi. Onda pozvao učiteljicu. Mali junak jednog školskog dana!
I prestali su. A onda je uskoro i zvonilo za početak časa koji za to malo nježno i ranjivo biće u tom trenutku može značiti samo spas. Doduše, kratkotrajni, ali spas koji će biti predah od pretrpljenog i ničim izazvanog poniženja. Možda je samo malo tiši od drugih, možda je bolji od drugih, možda je drugačiji od drugih, možda je siromašniji, možda je sporiji, možda još nije savladao sva slova, a možda sve zna u svakom trenutku, možda je... Hiljada je mogućih možda i nijedno ne može objasniti potrebu drugog djeteta ili čitave grupe da mu uništavaju dane, časove i odrastanje. A škola je mjesto zajedništva koja treba utemeljiti ljudske vrijednosti u partnerstvu sa zajedništvom porodice i ukupnim sistemom obrazovanja. Ali, za stvaranje takve povezanosti neohodno je povjerenje koje su kao jedan od ključnih faktora u jačanju obrazovnog sistema prepoznale mnoge razvijene zemlje sa zavidnom i neupitnom kvalitetom. Naime, povjerenjem se upravo čini to da radimo jedni sa drugima, a ne jedni protiv drugih. Klima povjerenja je put do dijaloga koji je neophodan i suštinski važan za svaku aktivnost koja bi omogućila razvoj zdravog i normalnog društva, a koji kreće od relacije roditelj – dijete pa se nastavlja na relaciji učenik – škola, roditelj – škola i škola – sistem.
Ovdje su, da se vratim na početak, važne sljedeće stvari, da je riječ o sedmogodišnjacima, da je samo jedan majci rekao da se u učionici dogodilo i događa nešto loše i da je samo jedan zaustavio ponižavanje dječaka i vratio mu stvari, sam ih prethodno pokupivši. Važno je i to da je učiteljica prepoznala nedopustiv oblik ponašanja i uključila roditelje u priču čiji epilog nikako ne smije biti otvorenog kraja.
Taj mali dječak, jedva sedmogodišnjak, odabravši suprotstavljanje umjesto pridruživanje, jednim postupkom i jednom rečenicom očitao je lekciju svojim vršnjacima, koji su možda, primijetit ćete, još suviše mali da razumiju težinu i važnost svojih postupaka. Ali, ti postupci moraju biti odraz i izraz nečeg nezadovoljenog u tim malim ljudskim bićima. Možda je daleko važnije da je hrabri istup lekcija i roditeljima, učiteljima, svima nama, a svi mi svakodnevno svjedočimo nasiljima čiji najbrutalniji oblik nerijetko završi unutar zidova porodice ili, u novije vrijeme, škole, medijski senzacionalistički popraćeni, sa osudama pojedinaca, napomenom da se mora raditi na prevenciji u kompletnom konfuznom društvu, a zatim ubrzo zaboravljeni. A ko od nas može znati šta iz porodičnog okruženja dijete donosi u školu ili šta trpi do škole, u školi i ispred škole, koji teret osim obaveznog školskog pribora nosi u svojoj torbi, na svojim leđima, u svojoj duši? Isto važi i za odrasle, ali djeca su još krhka i nerazvijena, a bića su koja se tek oblikuju. Dječak M. potvrdio je ono nečije da ne postoji nijedan oblik moći bez mogućnosti otpora. Zato je on junak ove priče. Mali M. posramio me, mene odraslu, ali veći će napredak biti kada budemo imali društvo u kojem će M.-ov postupak posramiti sve njegove vršnjake pa oni nikad više ne osjete poriv da ponize ili degradiraju slabijeg od sebe. Ova mala djeca koja tek rastu jednog će dana biti nečije radne kolege, možda nekome nadređeni, nekome podređeni, nekome potpuno ravnopravni. Ali, da li će se znati nositi sa neslaganjima, protivljenjima, različitim stavovima, drugačijim izborima, perspektivama i svjetonazorima, onda kada dođu u poziciju moći? Da li će nečije ne biti put u krugove njegova ili njena obezvrijeđivanja, ponižavanja, marginalizacije i ugnjetavanja samo zato što misli drugačije, što osjeća drugačije, što sanja drugačije? Na kraju, svaki oblik nasilja dešava se u prostoru u kojem postoji neko jači i neko slabiji, a škola bi trebala biti dovoljno osnažena da te suprotstavljene i neravnopravne snage izjednači, ako joj se da samostalnost i autoritet koji zaslužuje i koji ne smije izgubiti.
One godine kada je na ovim prostorima počeo rat, krenula sam u prvi razred osnovne škole i uprkos ratnoj atmosferi, strepnji odraslih i čučanjem u hodnicima u suterenu u vrijeme opasnosti, pamtim dobre stvari, pamtim osjećaj zajedništva, pripadanja i dijeljenja. Pamtim školskog druga D. i učiteljicu Hatidžu koja nas je strogoćom, pravednošću i nježnošću učila da jesmo kad smo zajedno, jedni s drugima, oslobođeni težnji da činimo loše, jer prosto nije bilo motiva da ne činimo dobro. Sva naša pokretačka i zajednička snaga bila je u nezasitnoj igri koje nikad nije bilo dovoljno.
Ali, još tih godina u školu su nas ispraćali riječima - nemoj da mi se ko požali na tebe i pazi na ponašanje. Pa strepiš od samog sebe, od učitelja, učiteljice, od škole i od neznanja. Sram te kad nešto ne razumiješ, naročito ako svi drugi razumiju. A učiteljica je imala važnost, vrijednost i autoritet koji se nisu dovodili u pitanje. I upravo ona, ta prva učiteljska figura u procesu obrazovanja usadila nam je vrijednosti o druženju, empatiji i smislu pomaganja pa smo rasli bez potrebe, želje ili nagona da bilo koga uvrijedimo, unizimo, degradiramo, a onu, koja te uči, štuješ kao drugu majku, samo što misliš da je ona nekako drugačije biće, da ne živi kako žive drugi ljudi. I sve to, uspjela je na svom času, u svom učiteljskom prostoru i u svom vremenu. Jedan mali D. bio je prvi dječak kojem smo kasnije na početku godine kupovali bukvalno od potkošulje do olovke i prvi dječak koji to nije osjetio kao milostinju niti dar, jer je baš tako to znala urediti dobra učiteljica koja je do penzije dostojanstveno obavljala i živjela svoju učiteljsku ljubav. A D. je kasnije izrastao u čovjeka koji, zbog ličnog pakla, nije drugima činio nikakvo zlo, a onda je napustio zemlju, trbuhom za kruhom, ne osvrćući se iza sebe. Kasnije sam otišla u Ljubljanu gdje me opet dočekala divna učiteljica Antonia - Tončka koja je činila sve da budem prihvaćena, da budem ravnopravna, da osjećam pripadanje. I ona je sve to uspijevala na svom času, svom učiteljskom prostoru i u svom učiteljskom vremenu. Žao mi je svih kojih iz škole vuku za sobom, a u sebi, drugačija iskustva.
Danas su neka druga vremena, suviše kompleksna da se mogu sagledati što u cijelosti, što u dijelovima i ja počesto ni o čemu ne uspijevam zauzeti čvrst i do kraja postojan stav. Pomislim da učenika koji je bilo koga uvrijedio, omalovažio, treba kazniti, onda se uđe u njegovu kompleksu životnu priču i odrastanje, zatim saznaš da je sam žrtva još okrutnijih od sebe, da je i sam stigmatiziran, i onda te još pita misliš li hoće li ovdje opet biti rata. I ne vjeruje više nikom, ne očekuje ništa, plovi svojim brodom i šuti. Kako šute mnogi drugi, u učionici ili zbornici, u kući ili stanu, između svojih zidova.
Lakše je izgraditi snažno dijete nego popravljati slomljenog čovjeka! – rekao je Frederic Douglass. Hoće li dječak D. izrasti u snažno dijete ili slomljenog čovjeka i čija ja sve obaveza da ovo dijete spasi od loših sjećanja, od mogućih potisnutih i neprocesiranih emocija koje će ga usporavati u stvaranju, u življenju, u disanju, ili će jednom buknuti, naglo, neočekivano, u svom najgorem obliku pa će izgubiti i povjerenje prema drugima i poštovanje drugih?
Međutim, daleko smo mi od onog povjerenja koje je uspio razviti (neprimjer) finski sistem obrazovanja pa svi organi u školi i izvan nje te sve institucije rade na stvaranju snažnog društva i znaju da je obrazovanje ključ pa onda u školu ne može onaj kome je nevažno traje li čas 45 ili 25 minuta. A sa druge strane, čak ti ni završen studij nije garancija da možeš raditi u školi sa djecom i u kolektivima koji obrazuju male i mlade ljude, radeći zajednički na progresu i stvaranju jakog društva. Danci uveli čas empatije. Sigurno ne bez razloga. Pretpostavljam da su prepoznali problem i počeli sa preveniranjem. Mi nedostatak empatije objašnjavamo fazom novog vremena i novog tipa djece. Kako prevenirati nasilje u školama u kojima je, naprimjer, i po nekoliko stotina učenika u manjim gradovima i većina učenika jesu putnici, a sistem njihova prijevoza drugačije je organiziran nego u velikim gradovima? Da li je jedini način integrisanje teme u postojeće predmete na postojećim časovima? Na kraju, čas je naša najsigurnija luka u kojoj se može usidriti svako kome je važno da mu pred očima sazrijeva mentalno jako mlado biće. Da li je čas mogućnost promjene i napretka ili ćemo nastaviti promjenu čekati sa vrha?
Prijateljica, koja je od prije nekoliko godina kao nastavnica zaposlena u zemlji u inostranstvu, kaže da ne primjećuje znakove mobinga ili nasilja među djecom, a ni u kolektivu. Mi moramo postići ciljeve! – kaže. Ne idealiziram, daleko od toga, ali ovdje niko nema vremena baviti se uznemiravanjem drugog, jer svi imamo isti cilj koji moramo ostvariti. I kada je fokus na zajedničkom cilju, ulažeš vlastite napore u svako dijete, u proces, u sistem, u prepoznavanje pukotina i traženja idealnog rješenja da se pukotina zatvori, a individualni pristup svakom djetetu je suštinski važan. Bilo bi lijepo, utopijski, da jednom takva priča zaživi i ovdje. Ali, znamo li mi uopće šta hoćemo s obrazovanjem i koji nam je cilj!?