U čast svijesti o časti, u znak sjećanja na D. K.
Dječak je prijetio bombom…
Učenik je iz vatrenog oružja pucao u nastavnika i školske drugove…
Roditelj prijetio…
Roditelj nasrnuo na nastavnika…
Niz ovakvih i sličnih izvještaja iz naših (češće osnovnih) škola je beskrajno dug. Epilog je kratak: nastava u Tuzlanskom kantonu se prekida, obustavlja, završava dekretom, naredbom Ministarstva. Već drugu godinu za redom, Ministarstvo koje i nema previše sluha i kompetencija da djeluje preventivno, Ministarstvo koje na mučne probleme sveprisutnog nasilja odgovara protokolima koji služe za birokratsko pranje zaprljane humane sadržine odgojno-obrazovnog procesa, ipak ispravno naslućuje da bi nervoza učesnika u tom procesu mogla nesretno kulminirati u završnici. Zato 14. juni. Zato i prošlogodišnja obustava nastave. Pravnu dimenziju osnovnog obrazovanja primarno uređuje i prati Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju. Nije slučajno odgoj na prvom mjestu. Nije slučajno da smo upravo u onome što je prvo, prioritet, potpuno zakazali.
Sada je već urbana legenda da je onomad direktorica jedne osnovne škole, darujući knjigama učenike koji su devet godina postizali izuzetan uspjeh u učenju i vladanju, napisala posvetu u kojoj je citirala poznatog svjetskog zabavljača i presuđenog silovatelja. Nije se uvažena direktorica dosjetila nijednog književnog klasika, pa ni živog književnika, mislioca ili filozofa. Ne. S najboljim među najboljima ona je podijelila misao presuđenog silovatelja. Htjela sam da razmišljam u dobroj namjeri, zamišljala sam situaciju nespretnog i benignog pretraživanja po internetu, patila sam sebe zbog rezultata tog pretraživanja ovjekovječenog mastilom na knjizi poklonjenoj učeniku generacije. Vrijeme je kroz dugotrajan proces donijelo i razumijevanje. Nije slučajno. Nije slučajno jer živimo u predatorskom sistemu u kojem je nasilje obrazac komunikacije instaliran u sistemu, oblikovan kroz sistem i uspostavljen kao jedino mjerilo pobjednika. Pobjeđuje onaj ko je jači. Grupica djece može uspješno primijeniti bullying na vršnjaka. Grupica djece može uspješno savladati bullyingom nastavnika. Dovoljno je samo da osjete da su u poziciji moći. Model su vidjeli od odraslih onog momenta kad je nastavno osoblje postalo prinuđeno da obara glavu pred moćnijim, bez obzira na to da li je riječ o moćnijem u hijerarhiji obrazovnog sistema ili o moćnijem roditelju (u bilo kojem smislu). Djeca su postala svjesna nemoći, a kad smo prognali odgojnu komponentu i istisnuli iz škola humani sadržaj, kada smo relativizirali vladanje, postalo je opasno. Bullying i mobing su dva nakazna brata blizanca rođena i podržavana unutar sistema. Ova dva brata, ruku pod ruku, žrtvuju sve, jer se uloge u društvu brzo mijenjaju i žrtve i krivci često su isto, ovisno od konteksta.
Jedino što u svemu oni koji su odgovorni ispravno slute, jeste da se u završnici ne zna „ko će koga progutati“, a sistem koji se još nije doveo do tačke razumijevanja vlastitih grešaka jeste krmača koja proždire svoj okot. Bez humane esencije u pristupu djetetu ili bilo kojem živom biću, nikakav protokol o postupanju u slučaju nasilja nam ne može pomoći ni oprati savjest. Dugo sam već uplašena, skamenjena pred činjenicom: kako smo, uz sva nastojanja, sve dobre namjere, stvorili generacije koje život shvataju kao virtuelnu igricu u kojoj je nebitno koga će povrijediti?