Prije nekoliko dana imala sam priliku prisustvovati predavanju doc. dr. sc. Stipe Kljajića, fratra i sveučilišnog profesora u Zagrebu i Sarajevu, na temu „Odgoj za općeljudske vrednote“. Predavanje i rasprava koja je uslijedila bili su konstruktivni i odista svrsishodni. Nagnali su me na, ionako svakodnevno, promišljanje o odgoju. Odgoj je ključ svega – i dobrog i lošeg.
Danas svjedočimo poplavi nasilnih oblika ponašanja u svakom dijelu društva pa tako ni škole kao odgojno-obrazovne ustanove nisu izuzetak. Nasilje i vršnjačko nasilje u školama susrećemo u različitim oblicima, od fizičkog, verbalnog, emocionalnog, socijalnog, nasilja na internetu do aktivnog i pasivnog. Mnogi su mišljenja da je nasilja bilo i prije, samo što se o njemu nije govorilo, odnosno vijesti o njemu nisu bile javno dostupne širokoj i šarolikoj masi ljudi kakav je slučaj danas u dobu interneta i različitih profesionalnih i manje profesionalnih portala. Složila bih se s ovom tvrdnjom, ali i dodala da su reakcije nadležnih, od roditelja preko škole do obrazovnih vlasti i policije, u tom vremenu bile prisutne i u većini slučajeva priječile ponavljanje istih. Samim isključivanjem ponavljanja nasilnih oblika ponašanja isključilo bi se i takvo ponašanje nazvati „vršnjačkim nasiljem“ jer ono se definira kao „nasilje u kojem je učenik trajno i učestalo izložen negativnim postupcima od strane jednog ili više učenika koji ga namjerno žele povrijediti, poniziti ili izložiti neugodnostima“ (Olweus, 1988. i 1991.).
Danas izostaje odgovarajuća reakcija i roditelja i institucija na nasilne oblike ponašanja pa smo svjedoci da se sve manje, skoro nikako, u školama koristi odgojno-disciplinska mjera prebacivanja učenika u drugo odjeljenje, a posebno ne u drugu školu. Sporadično čujemo da su roditelji inicijatori takve vrste odgojno-disciplinskih mjera, ali u situacijama kojima takva mjera nije odgovarajuća (prebacivanje djeteta s razvojnim poteškoćama – odgovarajuće i odgovorno bi bilo tražiti stručnu pomoć i podršku). U školama se ljestvica što obrazovnih postignuća što odgojno prihvatljivog ponašanja spustila do te mjere da se više ne može spustiti. Zato imamo poplavu odlikaša, a različita testiranja pokazuju skoro pa potpunu funkcionalnu nepismenost. Osnovne škole su postale mjesto nadmetanja boljih i skupljih umjetnih noktiju i trepavica, poderanih hlača i istaknutih golih pupaka, nadmetanja tko je veći mangup i kome nastavnici „ništa ne mogu“. A isti ti nastavnici često ili ništa ne žele poduzeti ili ništa ne smiju poduzeti. Ne žele jer neće da se zamjere s nadmenim roditeljima i lakše im je okrenuti glavu i zažmiriti na razbijene glave, sustavno maltretiranje, ponižavanje i iživljavanje vršnjaka nad vršnjakom pa čak i nad njima samima. Neće čak ni smanjiti vladanje jer je, eto, kraj školske godine, jer je to dijete lokalnog uglednika ili poznanika, jer … naći će se razlog. Ako kojim slučajem dijete s neprimjerenim oblicima ponašanja pa čak i nasilnim ponašanjem ima sve preduvjete za ponavljanje razreda, naći će se način i razlog da po mogućnosti, a sasvim neopravdano, ne ide ni na popravni. Jer, tko će raditi još i u osmom mjesecu, tko će to isto dijete „trpiti“ godinu više, daj dva i ne talasaj. „Ne talasaj!“ je vrlo često i parola nastavnika u odnosima nastavnik-nastavnik, nastavnik-ravnatelj, nastavnik-roditelj jer u suprotnom najčešće izlažeš sam sebe mobingu od strane pretpostavljenih koji svojom diktaturom nastoje ostvariti privid dobrog menadžera i prikriti nedostatak znanja i sposobnosti u komunikaciji i liderstvu.
Roditeljska reakcija na nasilno ponašanje vlastitog djeteta također izostaje, a ona je prije, uz primjerenu reakciju škole, bila garant sprječavanja ponavljanja nasilnih oblika ponašanja. Možda često neprimjerenim mjerama poput batina (narodski „degeneka“), ali vrlo uspješno. Suvremeno doba donijelo nam je isuviše zaštitnički odnos roditelja naspram negativnog ponašanja njihovog djeteta. Uzroci tome su trojaki. Prvo, lakše je priznati i prihvatiti da vlastito dijete prije bude žrtva no nasilnik. Ako ste roditelj žrtve, u svom odgoju niste mnogo pogriješili. Odgojili ste dobro, pametno i poslušno dijete kojemu neki tamo vršnjak nasilnik ne da mira. Nasilno dijete je, s druge strane, plod grešaka u procesu odgoja. Time dolazimo i do drugog uzroka pretjeranog zaštitničkog roditeljstva – ako priznate i prihvatite da je vaše dijete nasilnik, kapitulirali ste i priznali poraz vlastitog neuspjeha kao roditelja. Tako se u školama susrećemo s različitim roditeljskim opravdanjima negativnog ponašanja djeteta i traženja krivca u nekom drugom, a ne u nedostatku bazičnog obiteljskog odgoja. Treći uzrok je stavljanje djeteta na pijadestal uvijek i svugdje. Dijete je postalo voditelj obitelji i roditelji često slijepo slijede želje djeteta. Većini današnje djece je sve dostupno odmah i sad bez imalo njihovog truda, zalaganja i zasluge. Ako se želje (ne potrebe) ne zadovolje odmah i sad, dolazi do frustracija. Roditelji tako nastoje kompenzirati sve manje vremena provedenog s vlastitim djetetom, a samim tim i sve manje vremena za bazični obiteljski odgoj.
U prilog tvrdnji o važnosti bazičnog obiteljskog odgoja iznijeti ću i slučaj iz jedne ustanove za odgoj djece s poteškoćama u razvoju koja se prepričavala na našim studentskim predavanjima. Dogodilo se da su se dvoje štićenika te ustanove zaljubili. Problem je bio u tome što je mladić stalno tukao djevojku. Odgovorni nisu nalazili uzrok takvog ponašanja inače mirnog mladića. Na pitanja zašto to radi odgovarao je riječima: „Zato što je volim.“ Poslije su u njegovom dosjeu pronašli razlog – njegov otac je tukao njegovu majku. Njegovo ponašanje je bilo rezultat naučenog modela ponašanja i obiteljskog bazičnog odgoja. Možda je primjer isuviše pojednostavljen, ali pokazatelj je da roditeljsko ponašanje i odgoj itekako utječe i na razvoj nepoželjnih oblika ponašanja kod djece.
Neki će nasilne oblike ponašanja pripisati izloženosti nasilju u medijima, od televizije preko internetskih prostranstava do video igrica. Da, svjedoci smo poplave nasilja u istim, ali pitajte se tko treba kontrolirati što dijete gleda, kakve igrice igra, kojim rječnikom se služi na društvenim mrežama. Naravno, roditelji su oni koji će svojim prisustvom i kontrolom omogućiti ili onemogućiti da dijete bude izloženo nasilju u medijima.
I na kraju nam ostaje odgovornost društva. Tu priznajem poraz, nažalost. U našoj zemlji, gdje različita neprimjerena i nasilnička, verbalna i neverbalna, fizička i psihička negativna ponašanja političara i ostalih podobnih ljudi ostaju nekažnjena, pitam se kako odgojiti dobro dijete i pokazati mu da se primjereno ponašanje prema sebi, drugima i domovini isplati i nagrađuje.